Kad je Franjo uvidio da Gospodin želi povećati broj (usp. Dj 6,7) njegove braće, rekao im je: »Predraga braćo i moji sinci, vidim da nas Gospodin želi umnožiti. Zato mi se čini da bi bilo dobro i Bogu ugodno ako bismo od biskupa ili od kanonika sv. Rufina ili od opata sv. Benedikta zamolili kakvu malu, siromašnu crkvu gdje bi braća mogla moliti božanski časoslov i gdje bi pokraj crkve mogli imati kakvu malu, siromašnu kuću načinjenu od pletera i blata gdje bi braća mogla počivati i udovoljavati svojim osobnim potrebama. Ovo mjesto nije dolično, a kuća je za stanovanje tolike braće pretijesna otkako se Gospodinu svidjelo da nas umnoži, a napose što ovdje nemamo crkve gdje bi braća mogla moliti božanski časoslov. A ako bi koji ovdje umro, ne bi bilo pristojno pokopati ga ovdje ili u crkvi svjetovnoga klera.« I prijedlog se svidio (usp. Dj 6,5) ostaloj braći.

Blaženi se Franjo dakle digao i pošao asiškom biskupu te isto što je iznio pred braćom predložio je i biskupu. Biskup mu je odgovorio: »Nemam, brate, nikakve crkve koju bih vam mogao ustupiti.« Zatim je Franjo otišao kanonicima sv. Rufina te je i njih zamolio na sličan način. I oni odgovoriše kao i biskup.

Napokon je otišao u samostan sv. Benedikta koji se nalazi na gori Subasiju te je i pred opatom ponovio onu istu molbu koju je upravio biskupu i kanonicima, a rekao mu je i ono što su mu odgovorili biskup i kanonici. Opat se, ganut samilošću, o tom predmetu posavjetovao sa svojom braćom. Spoznavši volju Božju (usp. Dj 21,14; Ps 50,20), blaženom su Franji i njegovoj braći ustupili crkvu svete Marije u Porcijunkuli, jer je bila najsiromašnija od sviju crkava što su ih imali. Bila je siromašnija i od svake druge crkve u cijeloj okolici grada Asiza, a upravo je to blaženi Franjo dugo priželjkivao. Opat je saopćio blaženome Franji: »Uslišali smo te u onome što si molio, ali ako Gospodin vašu družbu poveća, želimo da to mjesto bude kolijevka sviju vas.« I te su se riječi svidjele (usp. Dj 6,5) blaženome Franji i njegovoj braći.

Zato se blaženi Franjo mnogo radovao što je to mjesto darovano braći, a napose je bio radostan zato što crkva nosi ime Kristove Majke, što je bila tako siromašna i što je imala poseban nadimak: nazvala se naime Porcijunkulom čime se prethodno označilo da će ubuduće biti majka i glava siromašne manje braće. Nazvana je »od Porcijunkule«, jer se tako zvao onaj komadić zemlje gdje je sagrađena ta crkva koja je u davnini nazvana Porcijunkula. (lat. riječi: portio, odnosno od umanjene imenice iste riječi: portiuncula, a to znači: djelić, komadić.) Sveti je Franjo naime rekao: »Gospodin je zato htio da se braći ne pokloni nijedna druga crkva i da tada prva braća iznova ne grade neku novu crkvu niti da imaju koju drugu osim ove, jer ona bijaše kao neko proroštvo koje se ispunilo dolaskom Manje braće.«

Premda je ta crkva bila siromašna i tijekom vremena već skoro porušena, uvijek su je građani grada Asiza i cijeloga onog kraja uvelike častili i časte je do današnjeg dana. Zato je Gospodin odmah kad braća dođoše da ondje borave danomice povećavao njihov broj (usp. Dj 6,7). O njima se mnogo govorilo i pronio im se glas po cijeloj Spoletskoj dolini. Ta se crkva u starini zvala »Sveta Marija Anđeoska«, a u onom su je kraju nazivali »Sveta Marija Porcijunkulska.« Zato, kad su je braća počela popravljati, stanovnici su onoga kraja običavali kazati: »Pođimo Svetoj Mariji Anđeoskoj.«

Iako su opat i monasi blaženome Franji i njegovoj braći tu crkvu ustupili besplatno, bez ikakve godišnje najamnine, ipak je blaženi Franjo kao dobar i vješt učitelj htio svoju kuću sagraditi na čvrstoj stijeni (usp. Mt 7,24; Lk 6,47), tj. htio je svoju zajednicu izgraditi na velikome siromaštvu. Zato je svake godine samostanu slao košaru punu ribica, koje se zovu crvenperke, kao znak što veće poniznosti i siromaštva da braća ne bi imala nikakva vlastitog mjesta niti bi igdje boravila u mjestu koje nije ničije vlasništvo. Zato je tako postupao da braća ne bi imala pravo to prodati ili otuđiti. Kad bi braća svake godine monasima donijela ribe, oni su zbog poniznosti blaženoga Franje, koji je to činio drage volje, njemu i braći kao svoj dar poklanjali posudu punu ulja.

Mi koji smo s blaženim Franjom zajedno bili (usp. 2 Pt 1,8) svjedočimo da je on zadao riječi s obzirom na tu crkvu rekao da mu je ondje objavljeno kako blažena Djevica zbog mnogih milosti što ih je Gospodin ondje ljudima udijelio tu crkvu ljubi više negoli sve ostale crkve cijeloga svijeta. Zato je za cijeloga svog života prema njoj gajio najveće štovanje i pobožnost. A da braća to u svojim srcima uvijek nose kao svetu uspomenu, pred smrt je htio da se u njegovu oporuku unese i to da braća isto tako čine.