Što točno znači mrtvljenje?

Hvaljen Isus i Marija!

Sveti Pavao piše u svojim poslanicama:

“Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.”

“Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću. Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu.”

Ovo Pavao piše prvenstveno misleći na krštenje. Tim sakramentom postajemo suukopani s Kristom i s njime uskrisujemo na novi život u Duhu Svetom. Postajemo udovi otajstvenog Tijela Krista koji je raspet na križu i uskrsnuo treći dan. To otajstveno zbivanje ima svoj odgovarajući odjek i na moralnom planu: mi “umiremo” grijehu da bismo živjeli u krepostima, od kojih je najveća ljubav (usp. 1 Kor 13).

Međutim, iako se to sudjelovanje u Kristovoj smrti događa u otajstvu i temeljnoj moralnoj odluci, ipak taj “stari čovjek” ostaje živjeti u nama. Požude i dalje djeluju u nama. Stoga tog “starog čovjeka” svaki dan iznova trebamo iz ljubavi i za ljubav “razapinjati”, govoreći s Isusom: “Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje; ovo je moja krv koja se za vas prolijeva.”

To također potvrđuje Apostol: “Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.” Dapače, on sam za sebe kaže: “Krotim svoje tijelo i zarobljavam da sâm ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao.”

Dakle, mrtvljenje bi općenito značilo djelovati u skladu s poticajima Duha Svetoga, koji nastoji pročistiti i uzdići naš duh protivno požudi tijela, požudi očiju i oholosti života. U tom pogledu sav je kršćanski život mrtvljenje.

U užem smislu radilo bi se pak o onome što je izravno usmjereno na obeskrjepljivanje tih požuda. Npr. primjećujem da previše ugađam svome tijelu jelom i pićem, ljenčarenjem, muči me tjelesna požuda… Vidim da sam rob. Želim uz Božju pomoć nadvladati tu požudu. Zato, umjesto da je dalje hranim grijehom (što se više griješi, požude više uzmu maha), ja ću baš učiniti suprotno: izložit ću se nekoj tjelesnoj neugodnosti kako bih požudu suzbio, nadvladao, kako bih povratio nadzor nad sobom. Tradicionalno su se u Crkvi primjenjivali primjerice pokornički pojas i spavanje na tvrdoj podlozi, post, bdjenje…

Unutarnje mrtvljenje je ipak najvažnije, budući da iz srca čovječjeg izlazi ono što je zlo (usp. Mt 15,18). Stoga se upravo tu, na izvoru, vodi i najveća bitka za učvršćenje Kristova kraljevstva u nama. Unutarnje mrtvljenje prvenstveno traži budnost nad vlastitim mislima, nakanama, reakcijama na vanjske podražaje…

Gospodin u molitvi i preko duhovnika svakome može odrediti primjerenu mjeru i način mrtvljenja. U svakom slučaju, još važnije od nekih posebnih pothvata jest prihvaćati u duhu mrtvljenja sve one neugodnosti koje svima nama život ionako donosi. Ostati u takvim trenucima kad nas drugi “ubijaju” svojim riječima i postupcima miran. Ne propustiti ni jednu osudu iz srca, ni jednu srditu riječ iz usta, nikakvo mrmljanje protiv Boga, ne dopustiti da nam teškoće umanje vjeru i pouzdanje i prikazati tu žrtvu na oltaru srca – to je mrtvljenje koje svakako preporučujem i koje se Bogu bez sumnje jako sviđa.

don Damir Stojić

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.