Posljednjih se godina u hrvatskim sredstvima javnog priopćivanja više puta pisalo o svećeniku krčke biskupije vlč. Zlatku Sudcu kao osobi koja je obilježena fenomenom stigmi. Osobno o njemu i njegovim ranama znam ono što sam doznao putem sredstava javnoga priopćivanja. Koliko mi je poznato, vlč. Zlatko išao je na ispitivanje u bolnicu Gemelli u Rimu. Rezultat je bio da rane na njegovu tijelu nisu nastale nekom fizičkom silom. Ne kaže se ništa više niti se što više o tome i može kazati. Naime, zaključak da rane nisu nastale primjenom izvanjske fizičke sile ništa ne govori o nadnaravnom podrijetlu njegovih rana ili o njemu samom, njegovoj svetosti, dobroti, povezanosti s Isusom, itd.

Povijest kršćanske duhovnosti poznaje mnoge osobe koje su imale stigme. Čini se da je prvi bio sv. Pavao. Poslije sv. Pavla prvi za kojeg sigurno znamo da je imao stigme, tj. da je na svome tijelu nosio Kristove rane je sv. Franjo Asiški. Poslije su brojni sveci i svetice nosili stigme (spomenimo nekoliko najpoznatijih: sv. Katarine Sienska, sv. Katarina Đenovska, bl. Anđela Folinjska, sv. Ivan od Boga, itd.). Poslije sv. Franje vjerojatno je najpoznatiji slučaj Oca Pija (1887.–1968.), talijanskoga kapucina, koji je 2002. godine proglašen svetim.

Što su stigme? Sama je riječ grčkoga podrijetla, a izvorno znači raniti, probosti, vatrom otvoriti ili čak vatrom, tj. užarenim željezom obilježiti (kako su se u rimsko vrijeme obilježavali robovi). U kršćanskom smislu stigme su spontano pojavljivanje rana na ljudskom tijelu. Njihova je osobitost što su slične ranama koje je imalo tijelo Kristovo nakon muke te što rane ne zarastaju nikakvim medicinskim tretmanom ni zaštitom. Stigme mogu biti privremene ili stalne, ovisno o tome jesu li trajno na tijelu stigmatizirane osobe ili se pojavljuju samo povremeno (postoje i takvi slučajevi). Također se može pojaviti svih pet rana (na rukama, nogama i boku) ili samo neke od tih pet. Kod vlč. Sudca ima ih, ako sam dobro upoznat, šest. S tim što je rana na čelu, u obliku križa, trajna, a ostale se pojavljuju povremeno.

Kako nastaju stigme? Povijest kršćanske duhovnosti uči nas da se stigme pojavljuju kod osoba koje duboko proživljavaju otajstvo Kristove muke, tj. suobličuju se Kristu patniku. U tom je slučaju riječ o nadnaravnom podrijetlu stigmi. Naime, Bog kod stigmatizirane osobe proizvodi određena psihološka stanja na način da duša duboko proživljava patnje koje je Krist proživljavao. Ovo stanje utječe na tijelo osobe tako da se i na tijelu pojavljuju vidljive Kristove rane. Stručnije rečeno: stigme su tipičan slučaj ideoplastične transformacije. Ideoplastični učinak na tijelu se događa kad se sve snage duše usredotoče na promatranje Krista raspetoga. Mala napomena: zna se da su, primjerice, sv. Franjo i Otac Pio imali rane na dlanovima, dok je Krist u stvari imao probodene ne dlanove, nego zglobove između dlanova i ostatka ruku. Što to znači? Znači da su stigmatizirane osobe snažno u sebe utisnule sliku križa koji su imali pred očima ili sliku Krista raspetoga, a koji je redovito prikazan s probodenim dlanovima. Ovo nas vodi do drugoga zaključka: naime, sve stigme ne moraju biti nadnaravnoga podrijetla, nego mogu biti i (para)normalnoga podrijetla. Radi se o osobama koje nesvjesno, snažnom imaginacijom, prouzroče rane na vlastitom tijelu. U pozadini je riječ o psihološkoj podvojenosti osobnosti. Dodajmo da ponekad i sotona može uplesti svoje prste.

Kakav je službeni stav Crkve prema stigmama? Ukoliko su stigme autentične, tj. ukoliko su nadnaravnoga podrijetla, one se shvaćaju kao sudjelovanje u Kristovim patnjama i to ne samo stigmatiziranoga pojedinca, nego i Crkve. Naime, stigmatizirana je osoba član Kristova mističnog tijela; po njezinim ranama Crkva postaje sve sličnija svojoj Glavi te nadopunja Kristove patnje za spas svega čovječanstva. Stigme su bolne! Stigmatizirana osoba privlači pažnju drugih članova Kristova mističnog tijela podsjećajući ih na otajstvo otkupljenja te ih potičući na sve veću ljubav prema križu i ispaštanju vlastitih grijeha. Zbog navedenoga Crkva je zahvalna Gospodinu za dar stigmi pojedinoj osobi. Ali ne treba prenaglašavati taj dar, kao ni druge spektakularne karizme unutar kršćanske zajednice. Osobno mi je drago čuti vlč. Sudca kako se trajno poziva na vlastitoga biskupa, izjavljujući da prije svega želi vršiti volju Božju, a ona mu se pokazuje preko njegova biskupa. To je zdrav i ispravan stav, a trebao bi vrijediti i za sve ostale kršćane.

dr. don Mladen Parlov

Preuzeto iz knjige Vjera u pitanjimaDopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.