Religija i vjera su zapravo lice i naličje iste medalje.

Do danas nije razjašnjena etimologija riječi religija. Od starine se navode različita tumačenja. Religioznost, kao unutarnji stav, jest potraga za Bogom i neka vrsta komunikacije s nađenim Bogom. Religioznost je krajnje individualna i subjektivna stvarnost koju je gotovo nemoguće mjeriti nekakvim objektivnim mjerilima.

Religija, za razliku od religioznosti, predstavlja nešto objektivno, nešto normirano – određene vjerske sadržaje (teologiju), moralna načela, bogoštovne propise (kult), uključenost, sudjelovanje u dotičnoj vjerskoj zajednici (npr. Crkvi, sinagogi, umi i sl.), religijske autoritete, religijsku instituciju. Religija mora biti objektivna, jer ona ima veliku i snažnu kohezijsku ulogu ili za neku skupinu ili na nekom teritoriju. U takvoj ulozi ona mora nadilaziti subjektivna shvaćanja, osjećaje, želje i potrebe. Religija pretpostavlja religioznost svojih članova, ali sve religije poznaju opasnost zvanu formalizam – unutarnji raskorak između subjektivne religioznosti i objektivnih religijskih normi. Židovsko-kršćanska tradicija vrvi primjerima za to. Narod mi ovaj samo usnama pristupa, i samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene i njegovo (je) štovanje (Boga) naučena ljudska uredba (Iz 29,13). To je legendarna prorokova izjava kojom osvjetljava bit sukoba religioznosti i religije.

Isus je, nastavljajući proročku starozavjetnu tradiciju, bio vrlo kritičan prema religioznim iskazima židovske religije svoga vremena. Evanđeosko licemjerje ili farizejizam prvenstveno je označavalo duboki raskorak između nutrine i vanjštine koji je Isus uočavao u brojnim pripadnicima židovske religije svoga vremena. Iz Isusove se kritike može zaključiti da je privrženost religijskim formama opasnost za istinsku religioznost, okvir bez slike. Isus nasuprot tome ističe bogoštovlje u duhu i istini. Ako smo mi katolici dobro razumjeli Isusa, nije teško zaključiti da je on sam uspostavio neke elemente religije: naučio je svoje učenike moliti Oče naš, začeo je sakramentalne obrede pa prva kršćanska zajednica brzo poprima obrise jedne organizirane, uređene pojave: okuplja se na obred lomljenja kruha, drži se nauka apostolskoga, prakticira službeni caritas, postavlja posebne službenike, strukturira se i institucionalizira.

A što je vjera? Prema Katekizmu Katoličke Crkve, vjera je odgovor na Božju objavu. Kršćansko shvaćanje vjere uključuje više toga:

– vjerujem da Bog postoji (tj. vjerujem u Boga)

– vjerujem da nam se Bog priopćio, progovorio o sebi (tj. vjerujem Boga)

– vjerujem da nam objavljuje neke životno važne istine (tj. vjerujem Bogu).

Vjera je, slijedom ovoga, unutarnji stav, jedan poseban odnos prema Bogu. Vjera je jedan vid čovjekove religioznosti. Sv. Jakov kaže da je i naše djelovanje potaknuto Božjom objavom također vjera (Ti meni pokaži svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru).

S vremenom su se izrazi vjera i religija stopili pa vas danas netko može zapitati: Koje si vjere? ili Kojoj religiji pripadaš?

Koliko je besmisleno radikalno idejno razdvajati vjeru i religiju, toliko ima smisla neprestano upozoravati na opasnost religije bez vjere. Isusov poziv Obratite se! dobrim se dijelom odnosi upravo na ovo područje.

[facebook]Klikni like i prati nas na Facebooku[/facebook]

Iako mnogi postavljaju pitanje kako ima toliko religija ako je Bog samo jedan, usudio bih se reći da je pitanje posve krivo postavljeno! To bi bilo isto kao da pitate zašto ima više putova do nekoga (jednoga) cilja. Pa, jednostavno zato što ima više putova, zato što su ljudi pronašli ili stvorili različite putove. Promatrajmo religije kao različite putove. Govorit ću slikovito. Ljudska je predodžba da je Bog gore, na nebu. Ljudi u svojoj potrebi za Bogom oslanjaju ljestve o nebeski tavan i pokušavaju se popeti na taj tavan. Tko može kome zabraniti da se penje? Tko može kome zapovjediti s koje će pozicije nasloniti ljestve ili odrediti kakve će ljestve napraviti? Nađe se tako neka jaka osobnost i uspije nametnuti svoj put, svoje ljestve kao najbolji put do Boga. Nađe li se dovoljno onih koje će uvjeriti, eto nove religije. Iz ove perspektive gledano, ukoliko su religije različiti ljudski pokušaji da se popnu na nebo i uspostave komunikaciju s Bogom, sve su religije uistinu jednake. Nije, dakle, pitanje zašto ima više religija,nego koja je od njih racionalno uvjerljivija, moralno prihvatljivija, društveno poželjnija.

Kršćanstvo, za mene kao kršćanina, izlazi iz ovoga okvira razmišljanja. Ono nije religija među religijama. Ono nije uzlazna, nego silazna religija. U ovoj našoj religiji, koja svoj izvor ima u židovstvu, inicijativa nije na čovjeku, nego na Bogu. Nije Abraham tražio Boga, nego je Bog pozvao Abrahama. Nije se Mojsije gurao u blizinu Božju, nego je Bog izvukao Mojsija iz Moapske pustinje. Na kraju je Bog ljudima poslao svoga Sina, drugu božansku osobu u obličju grješnoga tijela. Ono što Bog očekuje od ljudi nije da kopaju put do Boga, nego da priprave put kojim je Bog samoinicijativno odlučio doći. Kršćanstvo je objavljenska religija, religija odozgo, put što ga je Bog ponudio ljudima, a što je Isus tako jasno izrazio riječima Ja sam Put… Nitko ne dolazi Ocu osim po meni…

Zato je izjava da su sve religije iste primjerena onima koji nisu kršćani. Kad je izgovori kršćanin, on time očituje kolika je neznalica, koliko ne poznaje osnove svoje kršćanske religije. Ne može ga opravdati nikakva mondena tolerantnost ili unutarkršćanska kritičnost. Prvi kršćani bili su duboko uvjereni u Isusovu jedinstvenost, a kršćanstvo su doživljavali, kako mu i samo ime govori, kao nešto što Krista ima u svom središtu. Tko prihvaća Kristovu jedinstvenost, mora prihvatiti i osnovnu jedinstvenost kršćanske religije ili bi morao reći da Isus Krist i kršćanstvo nemaju ništa zajedničkoga.

don Mili Plenković

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.