1. Zvali su ga ‘serafskim naučiteljem’

Sveti Bonaventura je rođen oko 1217. godine u Bagnoregiu u središnjoj Italiji, a na krštenju je dobio ime Ivan (Giovanni) di Fidanza. Nadimak “Doctor Seraphicus” („serafski naučitelj“) dobio je zbog duboke duhovnosti i načina na koji je povezivao teološko promišljanje s ljubavlju prema Bogu. Za njega teologija nije bila samo intelektualna disciplina, nego put prema svetosti.

2. Bio je jedan od najvažnijih franjevaca u povijesti

Kao mladić stupio je u Franjevački red i studirao na Sveučilištu u Parizu, jednom od najuglednijih europskih sveučilišta toga vremena. Godine 1257. izabran je za generalnog ministra Reda manje braće. U razdoblju velikih unutarnjih napetosti uspio je očuvati jedinstvo reda te uskladiti vjernost idealima svetoga Franje s potrebama sve brojnije franjevačke zajednice.

3. Napisao je službeni životopis svetoga Franje Asiškoga

Na poticaj franjevačkog reda Bonaventura je napisao djelo “Legenda maior” koje je postalo službeni životopis svetoga Franje Asiškoga. U njemu nije želio ponuditi samo povijesni prikaz Franjina života, nego prije svega pokazati kako se može nasljedovati Krista po primjeru asiškoga siromaha. Taj životopis Longpre naziva jednim “književnim remek-djelom srednjovjekovne hagiografije”. Njegova je vrijednost u tome što ga je napisao čovjek koji je isto osjećao i proživljavao što i serafski otac sv. Franjo.Ovo je djelo stoljećima snažno oblikovalo način na koji je Crkva upoznavala svetoga Franju.

4. Bio je kardinal i sudjelovao je na važnom crkvenom saboru

Papa Grgur X. imenovao ga je 1273. kardinalom i biskupom Albana. Godinu dana poslije Bonaventura je imao važnu ulogu na Drugom lyonskom saboru, gdje se nastojalo obnoviti jedinstvo između Istočne i Zapadne Crkve te provesti crkvene reforme. Preminuo je tijekom zasjedanja Sabora, 15. srpnja 1274. godine.

5. Crkva ga je proglasila naučiteljem

Papa Siksto IV. kanonizirao je Bonaventuru 1482. godine, a papa Siksto V. proglasio ga je crkvenim naučiteljem 1588. Njegova najpoznatija djela, poput “Put duše k Bogu” (“Itinerarium mentis in Deum”) i “Breviloquiuma”, i danas se smatraju vrhuncem srednjovjekovne kršćanske misli. U njima pokazuje da istinska mudrost proizlazi iz susreta razuma, molitve i ljubavi prema Bogu.

Sveti Bonaventura više od sedam stoljeća nakon svoje smrti ostaje uzor teolozima, redovnicima i svim vjernicima koji žele produbiti svoju vjeru. Njegovi spisi podsjećaju da je cilj svakoga kršćanskog znanja voditi čovjeka u sve prisnije zajedništvo s Bogom.