„Braniti pravu tradiciju Crkve danas znači braniti Koncil. […] Moramo ostati vjerni današnjici Crkve, a ne jučerašnjici ili sutrašnjici. A ta današnjica Crkve su dokumenti Drugog vatikanskog sabora, bez oklijevanja koja ih krnje i bez nasumičnosti koja ih iskrivljuje.” (kardinal Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.))

Kardinal Francis George, začetnik pokreta Word on Fire, opisivao je Drugi vatikanski sabor kao misijski koncil. Njegova je svrha bila doktrinalnim definicijama pojasniti kako Crkva shvaća samu sebe i stvoriti platformu za novi evangelizacijski polet.

Ta velika vizija ostala je gotovo nerealiziranom. U desetljećima koja su uslijedila nauk tog koncila bio je iskrivljivan ili jednostavno ignoriran. Njegovi robusni dokumenti, koje su sastavili najbolji intelektualci u Crkvi, zamijenjeni su žestokim antiintelektualizmom. Reakcija na njegovu definiciju Euharistije kao „izvora i vrhunca kršćanskoga života” bila je dramatično opadanje pohađanja svete mise i vjerovanja u stvarnu Isusovu prisutnost u Presvetom oltarskom sakramentu. Njegov cilj buđenja svijesti o važnosti Biblije bio je ograničavan sve raširenijim neznanjem o Svetome pismu, a njegov poziv na „čitanje znakova vremena” postao je moto mlakoga katoličanstva. Naravno, nijedna od tih posljedica nije se dogodila zbog samih koncilskih tekstova, koji su promicali upravo suprotno.

To rašireno iskrivljivanje i zanemarivanje Drugog vatikanskog sabora uzrokovalo je podjednako problematičnu protureakciju – umanjivanje važnosti ili čak aktivne pokušaje odbacivanja tog ekumenskog koncila, koji ima najvišu razinu naučiteljskoga nauka Crkve.

Odgovor nije ni u iskrivljivanju ni u umanjivanju važnosti Drugog vatikanskog sabora – a obje te reakcije ga vide kao „prekid” s prošlošću, i obje su imale katastrofalne posljedice po evangelizaciju. Odgovor je u tome da ga otkrijemo.

U ovom tekstu naći ćete odgovore na stvari o koncilu koje često zbunjuju vjernike, kao i razne citate papa i drugih ličnosti, a koje potvrđuju njegovu važnost. Potičemo vas da čitate i dijelite ovaj sadržaj, da sami proučavate velike tekstove Drugog vatikanskog sabora, i da nam se pridružite u otkrivanju vizije ovoga misijskoga koncila – donošenju Kristova svjetla svijetu.

(Kliknite ovdje za sve resurse biskupa Barrona o Drugom vatikanskom saboru na jednome mjestu.)

„Nije bilo potrebe ponovno ispitivati poklad vjere, kako se inače činilo na koncilima, ali bilo je potrebe pogledati ga i pronaći nove načine da Crkva učinkovitije izvršava svoje poslanje. […] Drugi  vatikanski koncil je prema tome misijski koncil. Nije bio sazvan kako bi se izravno promijenila Crkva, pa da bi mogla uhvatiti korak s izmučenim svijetom, nego da promijeni taj svijet.” (kardinal Francis George, OMI)

1. Što je Drugi vatikanski sabor?

Drugi vatikanski sabor bio je 21. i (najrecentniji) ekumenski koncil Katoličke Crkve. Ekumenski su koncili, među kojima je prvi bio Nicejski koncil 325. godine, okupljanja biskupa cijeloga svijeta, pod papinim vodstvom, gdje se autoritativno raspravlja i definira crkvenu doktrinu i disciplinu.

Ekumenski koncil je vrlo rijetka pojava, „svečano” očitovanje biskupske moći (KKC 884). To je najviše rangirani i najvažniji među sedam tipova općih koncila mogućih u životu Katoličke Crkve.

Drugi vatikanski sabor otvorio je papa Ivan XXIII. 11. listopada 1962. godine, a zatvorio ga je sv. papa Pavao VI. 8. prosinca 1965. godine. Koncil je kulminirao u 16 dokumenata koje je objavio sv. papa Pavao VI., uključujući četiri središnje konstitucije:

Ti dokumenti – a ne nedefinirani „duh Drugog vatikanskog sabora” koji ih pogrešno predstavlja ili pogrešno primjenjuje, ili uski „tradicionalizam” koji reagira odbijajući ih – duh su Drugog vatikanskog sabora.

2. Jesu li na Drugom vatikanskom saboru definirane ikakve nove dogme ili osuđena ikakva krivovjerja?

Nisu. Za razliku od mnogih drugih ekumenskih koncila, Drugi vatikanski sabor nije ni na kakav izvanredan način definirao ikakvu novu crkvenu dogmu, niti je osudio ikakva krivovjerja.

No on u tome nije jedini. Tri su ekumenska koncila – Prvi lateranski (1123.), Drugi lateranski (1139.) i Treći lateranski koncil (1139.) – bili disciplinski koncili. Ne samo da se na ta tri koncila nije definiralo nikakve nove dogme, nego se oni uopće nisu bavili nikakvim doktrinalnim pitanjima.

„Najveća briga ekumenskoga koncila jest sljedeća: da se sveti poklad kršćanskoga nauka što učinkovitije čuva i naučava. Doktrina obuhvaća čitavoga čovjeka, koji se sastoji od tijela i duše. A kako je on hodočasnik na ovoj zemlji, ona mu zapovijeda da uvijek teži prema nebu.” (papa Ivan XXIII.)

3. Je li Drugi vatikanski sabor bio samo „pastoralni” koncil?

Nije. Na koncilu nisu definirane nikakve nove dogme (vidi 2. pitanje), i njegovi su ciljevi bili uglavnom pastoralni, Drugi vatikanski sabor također je ponovno utvrdio vjerske dogme i razvio ključne doktrine. Drugim riječima, bit koncila – kako jasno daju do znanja naslovi četiriju konstitucija (vidi 1. pitanje) – nije samo rješavanje pastoralnih pitanja.

4. Jesu li naučavanja Drugog vatikanskog sabora nepogrešiva i obvezujuća, ili pogrešiva i neobvezna?

Ovo je lažna dilema. Kao prvo, kako stoji u trećem pitanju, na Drugom vatikanskom saboru jesu potvrđene nepogrešive vjerske dogme. Ta potvrđivanja od katolika traže pristanak u vjeri.

No čak i kada ne potvrđuje nepogrešivu dogmu, Drugi vatikanski sabor predstavlja naučavanja redovitog i univerzalnog Magisterija putem ekumenskoga koncila Crkve. To znači da su ta naučavanja potpomognuta Duhom Svetim (KKC 688), promulgirao ih je papa u zajedništvu s „autentičnim učiteljima apostolske vjere, obdareni Kristovom vlašću” (KKC 888), i traže „pristaju s religioznim posluhom duha koji, ako se i razlikuje od posluha vjere, ipak ga produžuje” (KKC 892). Ukratko, naučavanja su zaštićena od doktrinalne greške i obvezujuća su za sve katolike – nisu neobvezna. 

„Koncil je u svoja naučavanja unio autoritet vrhovnoga redovitoga Magisterija, a redoviti Magisterij je tako očito autentičan da ga svi vjernici moraju prihvatiti s poslušnošću i iskrenošću, prema razmišljanju koncila izraženome u naravi i ciljevima pojedinačnih dokumenata.” (papa Pavao VI.)

5. Je li papa Pavao VI. rekao da je Drugi vatikanski sabor običan, pastoralan i pogrešiv?

5. siječnja 1966. sv. papa Pavao VI. rekao je na audijenciji: “Uzevši u obzir pastoralni karakter koncila, izbjegavalo se izricati, na izvanredan način, dogme prožete notom nepogrešivosti.” Taj se citat često koristilo želeći reći da naučavanja i dekreti koncila za katolike nisu obvezujući.

No, kako je objasnio dr. Jeff Mirus, ovime se zapravo kaže ono što je opisano u prethodna tri pitanja: da Drugi vatikanski sabor, iako po naravi većinom pastoralan, nije ni na kakav način (tj. govoreći o nepogrešivosti) definirao nikakve dogme. Papa Pavao VI. nije govorio da je Drugi vatikanski sabor samo pastoralan, podložan doktrinalnim pogreškama, ili da nije obvezujuć.

Upravo suprotno, u sljedećoj rečenici dodaje: “Koncil je u svoja naučavanja unio autoritet vrhovnoga redovitoga Magisterija, a redoviti Magisterij je tako očito autentičan da ga svi vjernici moraju prihvatiti s poslušnošću i iskrenošću, prema razmišljanju koncila izraženome u naravi i ciljevima pojedinačnih dokumenata.”

6. Jesu li katolici slobodni ignorirati, omalovažavati ili odbijati Drugi vatikanski sabor?

Nisu. U svjetlu prvoga do petoga pitanja, to za katolike nije važeća opcija. ignorirati, omalovažavati ili odbijati Drugi vatikanski sabor znači dovoditi u pitanje živi učiteljski autoritet same Crkve, koji joj je dao Krist (KKC 874), a koji je ostvaren u Duhu Svetome (KKC 78). To znači zauzeti opasan duhovni stav prema “punini sredstava spasenja” (KKC 824) – jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi – postavljajući se iznad njezinoga Magisterija kao sudac.

Sv. papa Pio X. upozorio je na taj stav 1909. godine:

“Nemojte sebi dopuštati da budete zavarani lukavim izjavama onih koji uporno tvrde da žele biti s Crkvom, ljubiti Crkvu, boriti se da je ljudi ne ostave, […] nego ih sudite prema njihovim djelima. Ako preziru pastire Crkve, pa čak i papu, ako svim sredstvima pokušavaju izbjeći njihov autoritet kako bi zaobišli njihove upute i prosudbe, […] o kojoj Crkvi onda ti ljudi govore? Sigurno ne o onoj koja je ustanovljena na temeljima apostola i proroka, sa samim Isusom Kristom kao ugaonim kamenom.” (AAS 463-464)

“Drugi vatikanski koncil bio je izvanredno vrijeme razmišljanja, dijaloga i molitve, kojim se htjelo obnoviti pogled Katoličke Crkve na sebe i svijet. Uključivao je čitanje znakova vremena, s namjerom ažuriranja orijentiranoga dvojakom vjernošću: vjernošću crkvenoj tradiciji i vjernošću povijesti muškaraca i žena našega vremena.” (papa Franjo)

7. Mogu li se dijelovi nauka Drugog vatikanskog sabora u budućnosti ukloniti ili poništiti?

Ne mogu. Govorilo se da bi se to moglo dogoditi s Drugim vatikanskim saborom u svjetlu dviju pogrešaka s prošlih koncila, koje su kasnije ispravljene: jedne pripisane Koncilu u Konstanci, a druge Koncilu u Firenzi.

No, kako je istaknuo kardinal Walter Brandmüller, nijedan od tih slučajeva ne može se primijeniti na mijenjanje doktrine Drugog vatikanskog sabora. U slučaju Konstance, dekrete o kojima se radilo ranije je objavila šizmatička skupština koja nije imala autoriteta – koncil je tek kasnije postao pravi ekumenski koncil, tako da nijedna od njegovih ranijih odluka nije autoritativna ili obvezujuća. U slučaju Firenze, promjena nije uopće imala veze s doktrinom, nego samo s disciplinskim pitanjem.

Doktrina koju je uz vodstvo Duha Svetoga artikulirao Drugi vatikanski sabor jest dio službenog magisterijalnog nauka Katoličke Crkve. U budućnosti se može produbiti ili pojasniti, ali ne može se ukloniti ili poništiti.

8. Je li Drugi vatikanski sabor u kontinuitetu s tradicijom, ili raskida s njom?

Ti izrazi potječu iz govora što ga je papa Benedikt XVI. održao 2005. godine. U tome govoru on suprotstavlja dvije hermeneutike, ili načine tumačenja Drugog vatikanskog sabora. Na jednoj strani imamo “hermeneutiku diskontinuiteta ili raskida”, ideju da je Drugi vatikanski sabor raskid ili prekid s katoličkom tradicijom. S druge strane imamo “hermeneutiku reforme” ili kontinuiteta, ideju da je Drugi vatikanski sabor dosljedan katoličkoj tradiciji.

I oni na ekstremnoj “ljevici” i na ekstremnoj “desnici” tumače Drugi vatikanski sabor kao raskid – dobar ili loš. 

No papa Benedikt XVI. promicao je hermeneutiku kontinuiteta, govoreći: “Crkva, i prije i poslije koncila, bila je i jest ista Crkva, jedna, sveta, katolička i apostolska, u svome putovanju kroz povijest.” (božićno obraćanje Rimskoj kuriji, 22. prosinca 2005., op. prev.) Drugi vatikanski sabor nije bio prekid ili raskid, i mora ga se tumačiti u kontinuitetu s tradicijom koja je bila prije njega.

Tu je poziciju nedavno branio i kardinal Robert Sarah. U svojoj knjizi “Skoro će večer i dan je već na izmaku” on tvrdi:

“Hermeneutika reforme u kontinuitetu, koju je tako jasno naučavao Benedikt XVI. neizostavan je uvjet jedinstva. Oni što daju senzacionalističke izjave o promjeni i raskidu su lažni proroci. Oni ne traže dobro stada. Oni su plaćenici koji su se uvukli među ovce. Naše će jedinstvo biti zasnovano na istini katoličkoga nauka. Nema drugoga načina.”

“Dokumenti Drugog vatikanskog sabora, kojima se moramo vratiti, […] jesu kompas u našemu vremenu, koji omogućava da se Petrova lađa može izvesti na pučinu usred oluja ili na mirnim valovima, kako bi sigurno plovila i došla do svojega odredišta.” (papa Benedikt XVI.)

9. Jesu li se mislioci koji su osmislili Drugi vatikanski sabor namjerno koristili dvosmislenostima kako bi promijenili nauk Crkve?

Citira se teolog Edward Schillebeeckx: “Tijekom koncila koristili smo dvosmislene izraze, i znamo kako ćemo ih tumačiti kasnije.” Hoće se reći da su urotnici “posijali” određene izraze po dokumentima Drugog vatikanskog sabora, koji su se na prvi pogled činili neodređenima i nevinima, ali će ih kasnije iskorištavati oni koji žele poništiti tradicionalni crkveni nauk. 

No toga citata nema u Schillebeeckxovim vlastitim spisima, nego u knjizi naslova “Otvoreno pismo zbunjenim katolicima”, koju je godinama nakon koncila napisao nadbiskup Marcel Lefebvre. Lefebvre je bio žestoki kritičar Drugog vatikanskog sabora, osnivač nekada šizmatičkog, a i dalje kanonski neregularnoga FSSPX-a. U knjizi nadbiskup Lefebvre navodi citat navodno prema sjećanju, bez izvora ili citiranja, i dodaje: “O. Schillebeeckx je to priznao. […] Ti ljudi su znali što rade.” Izvor baca ozbiljnu sumnju na istinitost citata, koji nije potvrđen nigdje drugdje, i ne podupire ideju da su se oni koji su utjecali na Drugi vatikanski sabor namjerno koristili (“kao oružjem”) dvosmislenostima kako bi iskrivili crkveni nauk. 

(Vrijedi napomenuti i da o. Schillebeeckx nije bio biskup i da nije mogao glasovati o jeziku korištenom u konačnim verzijama tekstova Drugog vatikanskog sabora.)

Budući da nema pouzdanih dokaza za suprotno, procjena blaženoga Fultona Sheena iz njegove autobiografije čini se mnogo pouzdanijom i razumnijom:

“Oni koji čitaju dokumente Drugog vatikanskog sabora nemaju pojma koliko je brige i pripreme uloženo u svaku njihovu riječ. […] Mogu posvjedočiti kako smo znali po cijeli dan raspravljati o nekoj latinskoj riječi kako bismo odredili njezino točno značenje. A onda, nakon što bi poglavlje bilo pripremljeno, tiskano i predano koncilskim ocima, rasprave o svakoj temi trajale su mjesecima, sve dok se ne bi sastavili dokumenti prihvatljivi svima, osim malome broju onih koji su glasovali protiv njih.”

U konačnici, vrijedi dodati da se ponekad, uključujući i Tridentinski i Nicejski koncil, teolozi nisu posve slagali, i da su se u konačnim verzijama dokumenata morale koristiti donekle dvosmislene izjave. Na primjer, u Niceji se izraz homoousios primjenjuje na Sina, ali ne na Duha – a to se učinilo da se ugodi nekolicini biskupa koji se nisu slagali. Ta dvosmislenost mogla se kasnije nevjerno zlorabiti, ali se jednako tako mogla pod vodstvom Duha Svetoga vjerno razvijati na kasnijim koncilima – što se upravo i dogodilo.

Drugi primjer: Tridentinski koncil nije riješio razne teološke rasprave o Euharistiji između isusovaca, dominikanaca i drugih. Korišteni jezik dovoljno je dvosmislen kako bi omogućio različita teološka mišljenja.

Ključna stvar je sljedeća: svi koncili koriste se nekim teološkim jezikom koji je ne neki način neizbježno dvosmislen. Može se dogoditi da na koncilu ima teologa – doprinositelja koncilskome tekstu – koji se nadaju da će kasnije moći dvosmisleni jezik pogrješno primjenjivati. No Crkva ima zaštitu od toga – Duha Svetoga, koji vodi Crkvu u tumačenju njezinih koncila i prenošenju vjere. “Katekizam Katoličke Crkve” je primjer kako Crkva ispravno tumači riječi koncila, a ima i mnogih drugih primjera.

“Drugi vatikanski koncil bio je dar Duha Svetoga njegovoj Crkvi. Zato on ostaje temeljnim događajem ne samo za razumijevanje crkvene povijesti na kraju ovoga stoljeća, nego u prvome redu za istraživanje trajne prisutnosti uskrsloga Krista pored svoje Zaručnice za vrijeme svih svjetskih događanja.” (papa Ivan Pavao II.)

10. Je li na Drugom vatikanskom saboru zabranjen latinski jezik, gregorijansko pjevanje, orgulje i stav ad orientem u svetoj misi?

Nije. Sacrosanctum Concilium, konstitucija o svetoj liturgiji, nije zabranila korištenje ijedne od tih stvari.

Upravo suprotno: njome je sačuvan latinski kao službeni jezik latinskog obreda, i rekla je sljedeće o upotrebi latinskoga u sv. misi: „Moraju se poduzeti koraci kako bi i vjernici mogli govoriti ili pjevati na latinskom one dijelove ordinarija mise koji su za njih.”

Što se tiče gregorijanskoga pjevanja, kaže: „Crkva priznaje gregorijansko pjevanje kao naročito pogodno za rimsku liturgiju: dakle, ako se jednako pristupa drugome, treba zauzeti prvo mjesto u liturgijskim službama.”

Što se tiče orgulja, kaže: „U Latinskoj Crkvi orgulje se iznimno cijene, jer su one tradicionalni glazbeni instrument, koji dodaje divan sjaj crkvenim obredima i snažno uzdiže čovjekov um k Bogu i k višim stvarima.”

Ne govori ništa o liturgijskoj orijentaciji, to jest o tome slavi li svećenik misu ad orientem (prema oltaru) ili versus populum (prema narodu). Zapravo, mnoge su crkve uključile stav ad orientem u redoviti oblik mise.

Neslaganja o tim i daljnjim pitanjima uzrokovana su pogrešnom primjenom tekstova Drugog vatikanskog sabora, a ne samim tekstovima.

11. Znači li podupiranje tradicionalne latinske mise da moram odbijati Drugi vatikanski sabor, ili obratno?

Ne znači. 2007. godine papa Benedikt XVI. objavio je motuproprij Summorum Pontificum, kojim se odobrava mnogo raširenije slavljenje tradicionalne latinske mise, ili izvanrednog oblika mise.

Isti Magisterij koji nam je dao ekumenski Drugi vatikanski sabor dao nam je i motuproprij pape Benedikta XVI. Biti katolik koji poštuje tradiciju Crkve, koja je živa, jest prihvatiti oboje.

12. Je li Drugi vatikanski sabor uzrokovao „eroziju” koju vidimo u Crkvi iskvarene svećenike, porast broja ljudi koji nemaju nikakvo vjersko opredjeljenje, opadanje broja duhovnih zvanja, i nestanak vjerovanja u stvarnu prisutnost Isusovu u Presvetom oltarskom sakramentu?

Nije. Važno je, kao prvo, napomenuti da je katoličanstvo globalna Crkva, i da je ta erozija ponajviše prisutna na Zapadu. Kako potvrđuje World Christian Database, članstvo u Katoličkoj Crkvi značajno je poraslo od Drugog vatikanskog sabora, s najvećim porastom u Africi. (Zapravo, jedino mjesto gdje Crkva ne raste od Drugog vatikanskog sabora je Europa.) Projekcija je da će do 2050. najveći postotak katolika biti u Africi:

Katoličko stanovništvo po kontinentima, 1900-2050

Zašto se ta moralna i duhovna erozija dogodila u našem zapadnjačkom kontekstu?

Treba zapamtiti dvije stvari koje je istaknuo bl. Fulton Sheen: prvo, da je duh vremena nagrizao vjeru mnogih katolika; drugo, da poslije svakoga koncila treba očekivati poremećaje.

1970. William F. Buckley pitao je Sheena je li opadanje pohađanja mise i općenita erozija vjere uzrokovana duhom vremena, ili pak ekumenizmom Drugog vatikanskoga sabora. Sheen je odgovorio: „Nije. Ne bih rekao da je ekumenizam uzrok erozije. Sigurno, duh vremena je dio razloga, a uvelike i sam razlog.” (Statistike koje pokazuju opadanje vjere u kršćanskim denominacijama, a i u svim religijama, dokaz su da je Sheen bio u pravu.) Također je važno ponoviti (vidi uvod, i prvo pitanje) da je Drugi vatikanski sabor različit od „duha Drugog vatikanskog sabora”. Ta je druga fraza često korištena kako bi se koncil iskrivilo u skladu s duhom vremena – često s katastrofalnim rezultatima.

Kasnije je Buckley izazvao Sheena: Ako je Drugi vatikanski sabor bio misijski koncil, zašto se erozija i dalje događa oko nas? Sheen s velikom poniznošću i mudrošću odgovara: „Mnogo će vremena trebati da kvasac ukvasa sve tijesto.” Zapravo, Sheen je u svojoj autobiografiji Treasure in Clay istaknuo da se razdoblje poremećaja treba očekivati poslije svakog ekumenskog koncila. Ovako piše:

„Napetosti koje su se razvile oko koncila nisu iznenađenje onima koji poznaju cijelu povijest Crkve. Povijesna činjenica je to da kad god se dogodi izlijevanje Duha Svetoga, kao na općem crkvenom koncilu, dogodi se i očitovanje sile protivnoga duha, demonskoga. Čak i na početku, odmah poslije Pedesetnice i silaska Duha Svetoga na apostole, započeli su progoni i ubijen je sv. Stjepan. Da opći koncil nije isprovocirao duha nemira, moglo bi se gotovo posumnjati u djelovanje treće osobe Presvetoga Trojstva na Skupštinu.”

Svi živimo u vremenu velikih nemira. No naša je nada u Duhu Svetome, koji djeluje kroz Sveto pismo, Tradiciju i Magisterij, kako bi obnovio Crkvu i koristio je da objavljuje Krista suvremenome svijetu, no u Božji trenutak, i na Božji način, a ne na naš.

„Ono što koncil jest učinio je postizanje ravnoteže između ovih ekstrema – između evangelizacije i ljudskoga napretka, između osvajanja duša i spašavanja društva, između božanskoga spasenja i ljudskog oslobođenja. Učinio je to nerazdvojnim. Koncil je odlučio da moramo evangelizacijom rađati djecu Božju, ali ne bez svjedočenja bratske ljubavi i osjetljivosti na želju čovječanstva za slobodom i pravdom.” (nadbiskup Fulton J. Sheen)

Izvor: Word on Fire

Prijevod: Ana Naletilić