Dvije sam godine s dečkom, zaručeni smo i vjenčali bismo se i ranije da smo mogli, no sada smo riješili sve prepreke i jedva čekamo taj dan. Pitanje: imamo spolne odnose i oboje to ispovijedamo, ali nijedno od nas ne osjeća da je to grijeh i toga se bojim na neki način. Crkva govori da je to grijeh, ali meni je sad problem što ja ne osjećam da griješim! Čak sam se par puta molila na nakanu da mi Bog da nešto, da uistinu uvidim da je to nešto loše i da prestanem, ali ja sam sretna i ispunjena s tim i ne osjećam se loše zbog toga i zato se pitam jesam li možda toliko “zaglibila” u grijehu da ga ne vidim? Hvala!

Ljudska savjest nije jedino mjerilo istine. Iako je ona Božji glas u nama, svojim krivim sudovima možemo taj glas jedno vrijeme „utišati“, pa nam se može činiti da ga i ne osjećamo. Savjest je moralno osjetilo u nama koje smo pozvani odgajati. Stoga je potrebno razumjeti zašto Crkva nešto smatra grijehom kako bi i naša savjest mogla donijeti ispravan sud.

Crkva spolne odnose smješta isključivo u kontekst braka. Jedino onda kada se muškarac i žena odluče na trajno zajedništvo i tu svoju odluku sakramentalno potvrde, oni u vjerskom smislu postaju „jedno tijelo i jedna duša“. Tek tada njihovi spolni odnosi pronalaze svoj pravi kontekst i smisao. Oni u tom trenutku postaju izraz cjelovitog i nesebičnog predanja drugoj osobi te otvorenosti životu. Obje te osobine nužne su u crkvenom viđenju braka. Spolni odnosi prije braka (koliko god bila čvrsta odluka da će se par uskoro vjenčati) redovito isključuje jedan ili oba elementa i stoga su neuredni.

Kao što kaže dokument Persona Humana (br. 7): „Predbračni odnosi ponajčešće isključuju porod. Ono što se prikazuje kao bračna ljubav ne može se, kao što bi inače moralo biti, produžiti u očinsku i materinsku ljubav. Ako do poroda i dođe, bit će na štetu djece jer neće imati ozračje sigurnosti u kojoj bi morala rasti i u njoj pronalaziti putove i pomagala za svoje uključivanje u cjelinu društva”, navodi se u dokumentu Zbora za nauk vjere o nekim pitanjima spolne etike.

U nastavku ti donosim članke iz Katekizma Katoličke Crkve koji će ti pomoći bolje razumjeti navedenu tematiku. Osim toga, najtoplije ti preporučujem neku od katoličkih knjiga o teologiji tijela koje puno podrobnije izlažu katolički nauk o ljudskoj seksualnosti.

BTB,

Don Damir

Brak i spolnost

2363 Sjedinjenjem supružnika ostvaruje se dvostruki cilj ženidbe: dobro samih supružnika i prenošenje života. Ta se dva značenja ili vrijednosti ženidbe ne mogu odvojiti a da se ne oslabi duhovni život ženidbenih drugova i kompromitiraju dobra braka i budućnost obitelji.
Bračna ljubav između muža i žene stavljena je tako pod dvostruki zahtjev vjernosti i plodnosti.

2364 Bračni par oblikuje “intimnu zajednicu života i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima”, a koja se “sazdaje bračnim savezom to jest osobnim neopozivim pristankom.”[103] Oboje se daju neopozivo i potpuno jedno drugome. Oni više nisu dvoje, nego odsada čine jedno tijelo. Savez koji su slobodno sklopili nalaže supružnicima dužnost da ga drže jedinstvenim i nerazrješivim.[104] “Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja.” (Mk 10,9)[105]

2365 Vjernost izražava postojanost u održavanju zadane riječi. Bog je vjeran. Sakrament ženidbe muža i ženu uvodi u vjernost Krista svojoj Crkvi. Bračnom čistoćom oni tu tajnu svjedoče pred svijetom. Sv. Ivan Zlatousti savjetuje mladim muževima da održe ovaj govor svojim suprugama: “Uzeo sam te u svoje ruke i volim te, volim te više od svoga života. Jer sadašnji život nije ništa, i moj najgorljiviji san jest provesti ovaj život s tobom, tako da budemo sigurni da nećemo biti odijeljeni u onome koji nam je namijenjen (…). Stavljam ljubav prema tebi iznad svega i ništa mi ne bi bilo bolnije nego kad ne bih uvijek mislio kao ti.”[106]

2366 Plodnost je dar, jedna od svrha ženidbe, jer bračna ljubav po svojoj naravi teži da bude plodna. Dijete ne dolazi izvana da se pridoda uzajamnoj ljubavi supružnika; niče iz samog srca njihova uzajamnog dara kojemu je plod i dovršenje. Također Crkva, koja se “opredjeljuje za život”,[107] uči da “svaki bračni čin mora ostati otvoren za prenošenje života”.[108] “Učiteljstvo je ovu nauku izložilo u više navrata, i ona se temelji na neraskidljivoj vezi između dvojakog značenja bračnog čina: značenja sjedinjenja i rađanja. Tu je povezanost Bog ustanovio, i čovjek je ne smije samovoljno raskinuti”.[109]

SPAS | Bitno.net