Gospodin je odgovorio i Petru i nama: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.” Znači uvijek. Gospodin traži od onih koji ga slijede, to jest i od tebe i mene, zaboravljati uvrjede i neograničeno praštati. Gospodin od svojih prijatelja traži veliko srce. Želi da ga nasljedujemo. Tumači sveti Toma: “Svemoć Božja se očituje ponajprije u djelima praštanja i milosrđa, jer Bog pokazuje svoju nadmoćnu snagu upravo praštajući i imajući milosrđa.”2 Zato nas “ništa ne će učiniti toliko sličnima Bogu kao naša spremnost na praštanje”.3 Tu se pokazuje i sva veličina naše duše.

“Zatomimo u sebi sjećanje na nanesene uvrjede, na pretrpljena poniženja, bez obzira na njihovu nepravednost, nedoličnost i grubost; jer ne bi bilo ispravno da dijete Božje izrađuje i čuva bilo kakav popis nepravdi.”4 Čak i ako bližnji ne shvati svoju pogrješku, ako me nastavi vrijeđati i činiti ono što mi smeta, moram se odreći svakoga zlopamćenja. Moje srce mora ostati zdravo i lišeno svakoga neprijateljstva.

Praštati moramo iskreno, od srca, onako kako Bog nama oprašta: “I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim”, molimo svakoga dana u Očenašu. Važno je opraštati odmah, da zlopamćenje i gorčina ne nagrizu srce ni na jedan trenutak. Pritom treba paziti da opraštanje ne bude takvo da ponizimo drugu osobu ili s teatralnim gestama. Često možda nije ni potrebno reći “opraštam ti”: dovoljno je nasmiješiti se, ljubazno započeti razgovor, nekom ljubaznom gestom pokazati da smo potpuno oprostili i više ne razmišljamo o tome.

Nije nužno trpjeti velike nepravde da bismo se vježbali u očitovanju ljubavi i milosrđa. Mali svakodnevni događaji pružaju nam dovoljno prigoda: obiteljske prepirke zbog beznačajnih sitnica, oštre reakcije ili neprikladna gestikulacija (najčešće uzrokovani umorom) na poslu, za vrijeme prometnih gužva, u vozilima javnoga prijevoza…

Ne bismo živjeli ispravnim kršćanskim životom ako bi se na najmanji znak uvrjede ohladili naša ljubav i milosrđe i ako bismo se stoga osjećali udaljenima od ljudi i bili neraspoloženi. Također nije kršćanski ako zbog neke, pa i vrlo ozbiljne uvrjede zaboravimo na Božju prisutnost i tako izgubimo mir i radost. Ne ponašamo se kršćanski ni ako smo previše osjetljivi. Moramo se preispitati kako reagiramo na izazove koje svakodnevni suživot ponekad nosi sa sobom. Slijediti Gospodina izbliza znači pronaći i u tim okolnostima, u sitnim protivštinama i ozbiljnim uvrjedama, put do svetosti.

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan). Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

—

1 SVETI TOMA AKVINSKI, Teološka suma, I, q. 25, a. 3, ad 3.

2 SVETI IVAN ZLATOUSTI, Homilije na Matejevo evanđelje, 30,5.

3 Sveti Josemaría Escrivá, Prijatelji Božji, 309.

4 Usp. Lk 17,4.