Prekrasna priča o svjedočanstvu kršćanske ljubavi stiže iz župe Marije Bogorodice u mjestu Jackson u saveznoj američkoj državi Georgiji. Tamo je lokalni župljanin Noah Zell donirao bubreg svojem župniku.

Vlč. Jose Kochuparampil, rodom iz Indije, dvije i pol godine prolazio je dijalizu zbog zatajenja bubrega, što ga je uvelike ograničavalo u pastoralnom radu. Naposljetku se registrirao kao kandidat za transplantaciju.

Kći jednog para iz župe na društvenim mrežama je objavila letak kojim su se pozivali ljudi dobre volje da se prijave za potencijalne donatore. Na kraju se prijavilo 26 osoba – neki iz župe, ali mnogi iz drugih župa nadbiskupije Atlanta te ljudi iz cijele zemlje.

Dana 12. studenog 2025., vlč. Jose primio je poziv iz bolnice: „Čestitamo. Pronašli smo podudarnog donatora.“

„Nisam očekivao taj poziv i nisam znao što reći, ali pitao sam mogu li mi otkriti tko je donator“, rekao je vlč. Jose za Aleteiu, ali iz bolnice nisu mogli reći o kome je riječ.

Operacija je zakazana za 5. prosinca. Vlč. Jose obavijestio je župljane da će neko vrijeme biti odsutan zbog oporavka, ali da će biti organizirane zamjene iz drugih dijelova nadbiskupije. Za mnoge župljane vijest je bila veliko olakšanje. Znali su da njihovom župniku treba bubreg.

U četvrtak, 20. studenog, osam dana nakon što je primio dobre vijesti, mlada obitelj – otac, majka i dvije kćeri – zamolila je za razgovor s vlč. Joseom nakon mise.

„Nakon mise došli su u sakristiju i uručili mi karticu“, rekao je župnik. Na njoj je pisalo:

„Počašćen sam što Vam mogu ponuditi svoj bubreg, slijedeći Kristov primjer samoodricanja. Ljubiti jedni druge kao što je Isus ljubio nas (Iv 15,12) i prikazati svoje tijelo kao žrtvu živu, svetu i Bogu ugodnu (Rim 12,1) – taj čin slavi Njega i izražava moju ljubav prema našem Gospodinu. Kako Crkva uči, ljubav nas potiče na djela milosrđa koja izgrađuju tijelo Kristovo (Katekizam Katoličke Crkve 1822; 2447). Neka ovaj dar bude znak moje zahvalnosti za Vašu službu i naše zajedništvo u Njemu. S ljubavlju i molitvom, Noah Zell.“

„Kad sam to pročitao, ostao sam skamenjen“, prisjetio se vlč. Jose. „Nisam znao što reći. Samo sam ih gledao. Nakon nekog vremena rekao sam ‘Hvala’ i zagrlio Noaha.“

Upravo je letak kojeg je izradila mlada župljanka privukao pažnju Noahove supruge Rachael. Saznavši za župnikovu potrebu, Rachael je pristupila suprugu s idejom o donaciji bubrega.

Rođen u obližnjem Newnanu, Noah je kršten u Katoličkoj crkvi kao dojenče, ali se s vremenom udaljio od vjere. „Onda sam upoznao Rachael. Oboje smo imali slična iskustva – udaljavanje od vjere i život ‘u svijetu’.“

Počeli su se ponovno povezivati s vjerom kad im se rodila prva kći. „Moja supruga je stvarno inzistirala da pronađemo duhovni dom kad smo se doselili u Jackson“, ispričao je za Aleteiu.

Par se nakon nekgo vremena duhovnog traženja obratio župi Svete Marije i upisao program priprave za odrasle.

„Mislim da je baš tijekom te priprave moja supruga vidjela objavu na Facebooku o vlč. Joseu“, rekao je Noah. „Rekao sam: ‘Mislim da ću samo ispuniti obrazac’. Osjećao sam poticaj da počnem od toga“

Priznaje da je u početku bio zabrinut zbog rizika tako radikalne operacije i činjenice da će ostatak života provesti s jednim bubregom. No, rekao je da se „trudio najbolje što može prepustiti Božjoj volji“.

Kako je Noah prolazio uzastopne medicinske testove kompatibilnosti i kako su ti testovi redom bili uspješni, njegova „briga se sve više smanjivala“.

Na Uskrs 2025. vlč. Jose podijelio je sakrament potvrde Noahu i Rachael, a njihova trinaestogodišnja kći primila je prvu pričest. Cijelo to vrijeme Noah je odlazio na pretrage, ne govoreći ništa župniku ni bilo kome drugome. Na kraju je dobio poziv da je podudaran darivatelj.

„Osjetio sam pravi mir jer sam se pomirio s tim da sam, ako se ovo treba dogoditi, u dobrim rukama. Jednostavno sam rekao ‘da’. Trudio sam se ne razmišljati previše o tome, išao sam korak po korak.“

Velik faktor u Noahovoj odluci bila je želja da pruži dobar primjer svojoj djeci. „Smatrao sam da je to dobar način da im pokažem kako živjeti našu vjeru“, rekao je. „Osjećao sam da ne mogu govoriti kćerima da je život u vjeri ono što bismo trebali činiti ako ja to sam ne činim.“

Ali, ovo herojsko djelo bilo je i na izgradnju čitavoj župi. „Noahov čin bio je prava inspiracija za cijelu zajednicu“, rekao je vlč. Jose. „Svi zahvaljuju Noahu i njegovoj obitelji na nevjerojatnoj hrabrosti i velikodušnosti kojom su istupili, kao i na njegovoj odlučnosti da živi svoj život za druge.“

Iz cijelog ovog iskustva proizašli su i drugi darovi. Jedan župljanin koji se prijavio za testiranje nije bio podudaran darivatelj, ali su mu liječnici zahvaljujući pretragama otkrili ozbiljno zdravstveno stanje i uspjeli ga riješiti prije nego što je postalo kritično.

Za obitelj Zell, još jedan važan čimbenik u odluci bila je činjenica da je vlč. Jose njihov župnik.

„Razgovarali smo o tome kako se vlč. Jose odlučio za svećenički poziv i time odrekao mogućnosti da ima vlastitu obitelj i djecu. Pomislio sam: ‘Pa, ako sve prođe dobro i budemo podudarni, on će na neki način postati dio naše obitelji’.“

Upravo je Rachael bila ta koja je željela da vlč. Jose dozna tko je darivatelj. Prema Noahuovim riječima, smatrala je da „ne bi bilo pošteno uskratiti mu radost saznanja odakle dar dolazi – pogotovo zato što smo u istoj župi“.

Upitan koji bi savjet dao onima koji razmišljaju o tome da postanu donatori, Noah je kazao: „Pokušajte biti otvoreniji i češće reći ‘da’.“

A što se tiče straha, dodaje: „Ljudi svaki dan stradavaju u prometnim nesrećama, na radnom mjestu, od zdravstvenih komplikacija. Možete pasti mrtvi od srčanog udara bez ikakvog očitog razloga. Bilo bi tužno da svi živimo u sjeni straha od onoga što bi se moglo dogoditi.“