Trenutno se u Hrvatskoj nalaze relikvije svete Male Terezije i njezinih roditelja, svetog Ljudevita i Zelije Martin. Kada sam prije nekoliko tjedana čula da dolaze, uopće nisam shvatila važnost i veličinu toga događaja, sve dok negdje nisam pročitala da dolazi tijelo svete Terezije.

Htjela sam to provjeriti još nekoliko puta, pošto mi se činilo da se tome događaju ne pridaje dovoljno važnosti. Mislila sam, ako se ne pridaje toliko važnosti, onda vjerojatno nije ni važno.

No, potom sam se prisjetila trenutka kada je neraspadnuto tijelo sv. Leopolda Bogdana Mandića došlo u Hrvatsku. Sjetila sam se i kako su prije dvije godine, o 800. obljetnici stigmatizacije svetog Franje, u Hrvatsku stigle relikvije njegovog habita.

A upravo sada se u Hrvatskoj nalazi tijelo jedne od najvećih svetica naših dana, naučiteljice Crkve, velikog uzora mnogim vjernicima – a skoro mi je to promaklo. I ne samo to, nego su tu i relikvije drugog stupnja njezinih roditelja (odnosno, ne cijelo tijelo, nego dio – fragmenti kosti).

S takvim mislima sam danas otišla u zagrebačku Župu svete Terezije od Djeteta Isusa. Relikvije su tamo bile samo jedno prijepodne, od 9 do 13 sati. Kada sam došla, bilo je oko 10:40, a, usprkos tome što je bio petak – radni dan – bilo je barem stotinjak ljudi u redu za čašćenje relikvija.

Dok sam s jedne strane razmišljala kako je ovaj važan događaj dosta slabo najavljen, isto tako sam razmišljala o tome kako je svejedno jako puno ljudi za to saznalo i odlučilo doći pomoliti se pred relikvijama.

Još mi je nešto palo na pamet – Mala Terezija, koja je umrla tako mlada i koja jedva da je nešto putovala u svom kratkom životu, koja je živjela zatvorena u klauzurni samostan, sada više putuje nego za života. Baš kao što je i rekla: kada umre, želi nastaviti u nebu raditi za duše.

A to što je toliko ljudi saznalo za njene relikvije isto ne treba čuditi: i ona je sama živjela skromnim i samozatajnim životom, neki bi rekli i da nije ništa spektakularno radila, nije bila čudotvorka, nije bila misionarka, nije bila propovjednica – ali, na kraju je baš to i postala, čak i puno više od toga. Kad se nju upozna, teško ju je ne zavoljeti. Mnoštvo vjernika koji su došli do njezinih relikvija živi su dokaz i primjer toga.

Ovaj je događaj prošao bez nekakve pompe i senzacionalizma, baš kao što su bili životi tih troje svetaca – brak Ljudevita i Zelije, koji je bio sve samo ne običan i tipičan, ali koji je opet bio i tih, življen u skrovitosti, ali i život Male Terezije, koji sam već opisala. Ponekad se osjećam kao da silom želimo da čim više ljudi čuje poruku Evanđelja, pa se trudimo biti što glasniji, što upadljiviji… A opet, to možda ponekad uopće nije ni potrebno. Jer Bog djeluje na izvanredne načine, dotiče ljudska srca tihim šaptom i nježnošću – to može samo on. Takvi možemo biti samo s njim.

Relikvije putuju hrvatskim, bosanskohercegovačkim i srpskim gradovima sve do kraja svibnja, a hodogram se može pronaći OVDJE.

Relikvije sv. Male Terezije. Foto: Laura Lazić/Bitno.net