Onoga dana?…

Svaki put kada o tomu razmišljam, uvijek mi se događa ista stvar. Uvijek. Proživljavam sve od početka, trenutak po trenutak. Gotovo da još danas ne uspijevam vjerovati kako je do toga moglo doći. Pokušati ubiti papu, onoga Papu, Ivana Pavla II., ondje, u srcu kršćanstva…

Toga je dana Papin automobil obilazio drugi krug po Trgu sv. Petra, prema desnim kolonadama, onima prema Brončanim vratima. Sveti Otac se nagnuo iz automobila prema jednoj plavoj djevojčici koju su mu pružali: zvala se Sara, imala je tek dvije godine, a među prstima je držala vrpcu šarene loptice. On ju je uzeo u naručje, podigao u zrak, kao da je želi svima pokazati, a zatim je poljubio i smiješeći se vratio roditeljima.

Kasnije se ustanovilo da je bilo 17 sati i 19 minuta. Opće audijencije srijedom održavale su se za lijepa vremena vani, poslijepodne. Tako je bilo i toga 13. svibnja 1981.

Bio sam očaran tim prizorom, majčine i očeve ruke pružale su se kako bi primile onaj ružičasti zamotuljak natrag.

Čuo sam prvi pucanj i u istomu trenu vidio stotine golubova kako su se odjednom digli i prestrašeno odletjeli.

Odmah zatim, drugi pucanj. U trenutku u kojemu sam ga začuo, Sveti se Otac počeo spuštati na bok, na mene.

Nagonski sam i ja – ali to sam vidio tek kasnije na fotografijama i televizijskim snimkama – pogledao u smjeru odakle su došli pucnji. Tamo je bio metež, neki mladić tamnih crta se proguravao, a tek kasnije sam doznao da je bila riječ o atentatoru, Turčinu po imenu Mehmet Ali Agca.

Kada sada o tomu razmišljam, možda sam gledao u onomu smjeru, tamo gdje se događala sva ona gungula, upravo zato kako ne bih vidio i ne bih prihvatio strašnu činjenicu koja se dogodila, ali koju sam “osjećao” na svojim rukama.

Pokušao sam pridržati Papu, ali on kao da se pustio. Nježno. Na licu mu je bila bolna grimasa, ali je ipak bio vedar. Upitao sam: “Gdje?” Odgovorio je: “U trbuh.” “Boli li?” “Boli.” Prvi metak razvalio je njegovu trbušnu šupljinu, probio debelo crijevo, na više mjesta razderao tanko crijevo te izišao i pao u džip. Drugi metak je, nakon što mu je okrznuo desni lakat i razmrskao kažiprst lijeve ruke, ozlijedio dvije američke turistkinje.

Netko je povikao da se uputimo prema bolničkom vozilu. Međutim, bolničko vozilo se nalazilo na drugoj strani Trga. Džip je brzo prošao kroz Arco delle Campane, zatim kroz ulicu Fondamenta, kružeći izvana oko apside Bazilike te se zatim uputio kroz prolaz Grottone i preko dvorišta Belvederea sve do uprave FAS-a, vatikanske zdravstvene službe, gdje se već nalazio Renato Buzzonetti, osobni liječnik Svetoga Oca, kojega su u međuvremenu obavijestili.

Uzeli su mi Papu iz ruku, položili ga na zemlju na ulazu zgrade te smo tek tada postali svjesni velike količine krvi koja je istjecala iz rane koju je prouzročio prvi metak. Buzzonetti mu je savio noge pitajući ga može li ih micati, i on ih je pomaknuo. Neposredno nakon toga liječnik je povikao da ga se odveze u Gemelli. Nije to bio slučajan izbor, nego odluka donesena odavno, za slučaj da Svetomu Ocu bude potrebno bolničko liječenje.

Bolnička kola, koja su u međuvremenu stigla, krenula su punom brzinom, započevši žestoku utrku s vremenom, kroz ulicu Medaglie d’Oro. Sirena nije radila, a promet je bio kaotičan.

Papa je gubio snagu, ali je još bio svjestan. Jaukao je potmulim jecajima, koji su sve više iščezavali. Molio je, čuo sam kako zaziva: “Isuse, Marijo, majko moja.”

Upravo kada smo stigli u polikliniku, izgubio je svijest. Baš tada, točno u tomu trenutku, postao sam svjestan kako je njegov život u opasnosti. Liječnici koji su izveli operaciju kasnije su mi priznali kako su ga operirali ne vjerujući, upravo tako mi rekoše, ne vjerujući kako će pacijent preživjeti.

Ne sjećam se više zašto, možda zbog izbezumljenosti koja je sve obuzela, zbog intenzivnosti tih dramatičnih trenutaka, ali Svetoga Oca su odnijeli najprije na deseti kat kako bi kasnije sišli na deveti, do operacijske dvorane. U jednomu sam trenutku čuo kako je netko povikao: “Ovuda ćemo prije!”

Tako su, kako bi skratili put, bolničari silom otvorili dvoja vrata.

I ja sam uspio ući, bilo je mnogo ljudi. Stajao sam tamo u jednomu kutu i tako sve doznavao odmah. Bilo je problema oko krvnoga tlaka i ritma srca. No najteži trenutak je bio kada mi je liječnik Buzzonetti prišao kako bi me zamolio da Svetomu Ocu podijelim bolesničko pomazanje. Učinio sam to odmah, ali mi se srce kidalo. Bilo je to kao da su mi rekli da se više ne može učiniti ništa. Osim toga, prva transfuzija bila je neuspješna. Ukazala se potreba za još jednom, a ovoga su puta krv dali sami liječnici.

Srećom je stigao kirurg, profesor Francesco Crucitti, koji je pristao operirati, budući da je primarijus bio u Milanu, te je operacija započela.

Napokon je započela! Sada sam bio izvan operacijske dvorane i samo sam se molio, molio, molio. Svako toliko dolazio je liječnik i izvještavao me o tijeku operacije, što je davalo nov intenzitet i sabranost mojim molitvama. Prepustio sam se u Božje ruke, zazvao našu Gospu…

Nakon gotovo pet i pol sati, ne sjećam se više lica, ali se sjećam riječi, netko mi je došao reći kako je operacija dovršena, da je sve prošlo u redu te da su se izgledi za preživljavanje povećali.

Premješten na odjel za reanimaciju, Sveti se Otac probudio iz anestezije u prvim satima sljedećega dana. Otvorio je oči, polako me gledao kao da me teško prepoznaje te izustio nekoliko riječi: “Boli… žedan sam…” Zatim: “Kao Bachelet…” Očito je odmah pomislio na određenu sličnost s onim što se dogodilo profesoru Vittoriju Bacheletu, kojega su prije godinu dana ubile Crvene brigade.

Nakon kratka sna Papa se probudio u zoru, ponovno me pogledao, ovoga puta s namjerom, te mi postavio nevjerojatno pitanje: “Jesam li izmolio povečerje?” Mislio je da je još srijeda 13. svibnja.

No za Ivana Pavla II. borba još nije bila gotova. Nakon što se vratio u Vatikan, povisila mu se temperatura, popraćena općim lošim stanjem i sve izraženijim bolovima. Nakon ponovna smještanja u bolnicu Gemelli napokon je otkriven onaj prokleti virus, citomegalovirus. Kada je infekcija prošla, ukazala se potreba ponovna kirurškoga zahvata kako bi se uklonila kolostomija. Ovoga je puta sve proteklo u redu i nisu se pojavile druge komplikacije. Dan uoči svetkovine Uznesenja BDM, 14. kolovoza, Sveti Otac mogao se definitivno vratiti kući.

Međutim, ovdje se moram vratiti korak unatrag i ispripovjediti o Fatimi…

Doista, u danima neposredno nakon atentata Ivan Pavao II. nije nikada mislio na Fatimu. Tek kasnije, kada se oporavio i malo povratio snagu, započeo je razmišljati o, u najmanju ruku, jedinstvenoj podudarnosti. Uvijek 13. svibnja! Dana 13. svibnja 1917., dan prije Gospina ukazanja u Fatimi, i 13. svibnja kada su ga pokušali ubiti.

Na kraju je Papa odlučio. Zatražio je da može vidjeti treću “tajnu” koja se čuvala u arhivu Kongregacije za nauk vjere. Ako se ne varam, 18. srpnja je tadašnji predstojnik Kongregacije, kardinal Franjo Šeper, uručio dvije omotnice – jednu s originalnim tekstom sestre Lucije na portugalskome, a drugu s talijanskim prijevodom – monsinjoru Eduardu Martinezu Somalu, zamjeniku državnoga tajnika, koji ih je donio u kliniku Gemelli.

Bilo je to vrijeme drugoga boravka u bolnici. Tu je Sveti Otac pročitao “tajnu” te, nakon što ju je pročitao, više nije imao sumnji. U tomu “viđenju” prepoznao je vlastitu sudbinu; bio je uvjeren kako mu je život spašen, štoviše, kako mu je ponovno darovan zahvaljujući pomoći i zaštiti Majke Božje.

Da, istina je, “biskup odjeven u bijelo” bio je ubijen, kako piše sestra Lucija; međutim, Ivan Pavao II. izbjegao je gotovo sigurnu smrt. Dakle? Nije li to značilo upravo ovo? Da tijek povijesti i ljudske egzistencije nisu nužno predodređeni? Dakle, postoji Providnost, “majčinska ruka” kadra učiniti da “pogriješi” onaj koji je usmjerio svoj pištolj sa sigurnošću da će ubiti?

“Jedna je ruka pucala, a druga je vodila metak”, govorio je Sveti Otac.

Danas je taj metak zauvijek učinjen “neškodljivim”, umetnut u krunu kipa Gospe Fatimske.

Gornji tekst je izvadak iz knjige kardinala Stanislawa Dziwisza “Život s Papom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.