U mjesecu smo svibnju koji je u katoličkoj tradiciji posvećen Blaženoj Djevici Mariji. Zato smo vam pripremili za svaki dan u mjesecu jednu meditaciju koju je napisao bl. kardinal John Henry Newman o Lauretanskim litanijama.

Marija je „Mater Amabilis“, Ljubezna, ili Draga Majka.

Zašto je ona „Amabilis“ na tako poseban način? Zato što je bez grijeha. Grijeh je nešto što je u svojoj srži odbojno, dok je milost nešto sjajno, predivno, privlačno.

Međutim, može se reći da bezgrešnost nije dovoljna kako bi je drugi voljeli, ili kako bi drugima bila draga, i to iz dva razloga: prvo, teško je voljeti bilo koga tko nije poput nas, a mi jesmo grešnici; drugo, to što je sveta ne bi je u našim očima učinilo ugodnom, niti simpatičnom, jer svete osobe koje susretnemo, često nisu ugodne, i teško ih je voljeti, koliko god ih mi cijenili ili se ugledali na njih. 

Što se tiče prvih dvaju pitanja, možemo pretpostaviti da loši ljudi ne vole, niti mogu voljeti dobre ljude; no naša Blažena Djevica Marija naziva se Amabilis, ili ljubezna, jer je takva prema djeci Crkve, a ne prema onima koji su izvan nje, koji ne znaju ništa o njoj; a svakom djetetu Svete Crkve koje ima makar maleni ostatak Božje milosti u svojoj duši, to je dostatno da je ljubi, koliko god velika bila njegova oskudica milosti, svejedno će je biti sposoban ljubiti. Tako da možemo preskočiti ovo pitanje.

No, što se tiče drugog pitanja… Kako možemo biti sigurni u to da je naša Gospa, dok je bila na zemlji, privlačila ljude oko sebe, i da su je voljeli naprosto jer je bila sveta? – ako uzmemo u obzir da sveti ljudi katkada nemaju dar privlačenja drugih ljudi k sebi.

Kako bismo ovo objasnili, moramo se prisjetiti da postoji ogromna razlika između stanja duše poput one Blažene Djevice Marije, koja nikada nije zgriješila, i duše, koliko god ona bila sveta, koja je jednom na sebi imala Adamov grijeh; jer čak i nakon krštenja i pokore, takva duša nužno trpi od duhovnih rana koje su posljedica takvog grijeha. Sveti ljudi istina, nikada ne čine smrtne grijehe; ne, nekada čak nisu počinili niti jedan smrtni grijeh cijeloga svog života. No, Marijina svetost sve to nadilazi. Ona nikada nije počinila niti oprostivi (laki) grijeh, a ovu posebnu povlasticu nije posjedovao nitko osim Marije.

Dakle, postoji li bilo kakva oskudica ljupkosti, dragosti, privlačnosti, u svetim ljudima, to dolazi od ostataka grijeha u njima, ili recimo, od oskudice svetosti dovoljno snažne da nadvlada prirodne nedostatke, bili oni duše ili tijela; no, što se Marije tiče, njena svetost je takva da, čak i kada bismo je vidjeli, ili kada bismo je čuli, ne bismo mogli onima koji bi nas pitali o njoj reći ništa drugo osim toga da je anđeoska i nebeska.

Dakako, njeno lice je bilo najdivnije; no ne bismo se trebali prisjećati toga je li bila lijepa ili ne; ne bismo se trebali prisjećati nikakvih njenih značajki, jer upravo je njena predivna bezgrešna duša, koja je gledala kroz njene oči, govorila kroz njena usta, koja se čula u njenom glasu, i koja ju je posve okruživala; kada je mirovala, ili kada je hodala, kada se smijala, ili je bila tužna, njena bezgrešna duša je privlačila sebi sve one koji su imali i trunku milosti u sebi, bilo kakvog ostatka milosti, i ljubavi prema svetim stvarima. U svemu onome što je činila čula se božanska glazba – u njenoj vanjštini, njenom držanju, njenom ponašanju, sve to je očaralo svako odano i istinito srce koje joj se približilo. Njena nevinost, njena poniznost i čednost, njena jednostavnost, iskrenost, i istinoljubivost, njena nesebičnost, njeno iskreno zanimanje za svakoga tko joj je došao, njena čistoća – upravo su je ove kvalitete učinile toliko ljubeznom; a kada bismo to sada mogli vidjeti, niti naša prva, niti druga pomisao ne bi bila – što bi sve mogla sa svojim Sinom učiniti za nas (premda ona može učiniti toliko mnogo), već bi naša prva pomisao bila, „O, kako je predivna!“, a naša druga pomisao bila bi, „O, kako smo mi ružna bića, puna mržnje!“        

Marija je „Rosa Mystica“, Ruža otajstvena

Kako li je Marija postala Rosa Mystica, odabrani, nježni, savršeni cvijet Božjeg duhovnog stvaralaštva? Time što je bila rođena, njegovana i štićena u otajstvenom vrtu Božjeg rajskog vrta. Sveto pismo često koristi sliku vrta, kada govori o raju i njegovim blaženim stanovnicima. Vrt je dio zemlje odvojen za stabla i biljke, sve dobre i raznovrsne, za stvari koje su miomirisne i slatka okusa, oku ugodne, ili korisne za prehranu; i shodno tome u duhovnom smislu to znači dom za blažene duhove i svete duše koje ovdje zajedno borave, duše koje na sebi nose cvjetove i plodove, koje su pažljivim Božjim gospodarenjem počele cvjetati i donositi plodove milosti, i to cvijeće ljepše i mirisnije od bilo kojeg u bilo čijem vrtu, i voće slasnije i ukusnije od bilo kojeg koje može sazrijeti njegovano od ruke bilo kojeg zemaljskog vrtlara.

Sve što je Gospodin načinio, govori o svom Stvoritelju; planine govore o Njegovoj vječnosti; sunce o Njegovoj neizmjernosti, a vjetrovi o Njegovoj svemogućnosti. Na isti način cvijeće i plodovi govore o Njegovoj svetosti, Njegovoj ljubavi, i Njegovoj providnosti; a kakvi su cvjetovi i plodovi, takvo mora biti i mjesto gdje ih pronalazimo. Odnosno, budući da ih nalazimo u vrtu, stoga i vrt posjeduje kvalitete koje govore o Bogu, jer je to njihov dom. Na primjer, bilo bi nezgodno kada bismo predivno cvijeće nalazili na grubim planinskim liticama, ili kada bismo nalazili zrelo voće usred pješčane pustinje. Stoga, pod cvijećem i voćem u otajstvenom smislu smatramo darove i milosti Duha Svetoga, a pod vrtom u otajstvenom smislu mislimo na mjesto duhovnog spokoja, mirnoće, osvježenja i radosti.

Tako su naši prvi roditelji bili smješteni u „rajski vrt“, u sjeni stabala, „pogledu zamamljivih i dobrih za hranu“, sa stablom života nasred vrta, i s rijekom koja je natapala vrt. Stoga naš Gospodin, govoreći s križa raskajanom razbojniku, naziva blaženo mjesto, nebo u koje će Ga povesti, „rajem“, odnosno vrtom užitka. Tako onda sv. Ivan u Otkrivenju govori o nebu, Božjoj palači, kao o vrtu ili raju, u kojem Drvo života daje plodove svakoga mjeseca.

Takav je bio vrt u kojem je Ruža otajstvena, Bezgrešna Marija, bila zakrivena i njegovana kako bi postala Majkom Presvetoga Boga, od njenog rođenja do zaruka sa sv. Josipom, u razdoblju od trinaest godina. Od toga, tijekom tri godine, bila je u naručju svoje svete majke, sv. Ane, a deset godina živjela je u hramu Božjem. U tim blaženim vrtovima, kako ih možemo zvati, živjela je sama, neprestano orošena rosom Božje milosti, izrastala je sve više i više u nebeski cvijet, sve dok na kraju tog razdoblja nije bila podesna da se u njoj nastani Presveti. Ovo je bio ishod Bezgrešnog Začeća. Izuzmemo li nju, i najljepša ruža u Božjem raju bila je podložna propadanju, i bila je u opasnosti od štetnih gusjenica i nametnika. Sve osim Marije; ona je od početka bila savršena u svojoj dražesnosti i ljepoti, do te mjere da, kada ju je posjetio anđeo Gabrijel, našao ju je „punu milosti“, a ta milost se, jer ju je ona prikladno iskoristila, u njoj nakupila od prvog trenutka njenog postojanja. 

* napomena: ovo je napisano i uporabljeno 1874., no već iduće godine je (u toj biskupiji) hvala „Ruža otajstvena“ ispuštena, pa je umjesto toga napisano i dodano „Sancta Maria“

bl. John Henry Newman | newmanreader.org

Prijevod: Igor Jurić | Bitno.net

Sve meditacije pronađite na ovome linku: Meditacije bl. John Henry Newmana o Lauretskim litanijama