U šestom poglavlju Evanđelja po Marku nalazimo izvještaj o tome kako Isus šalje Dvanaestoricu, dva po dva, u misiju. Prvo što im je dao, kaže nam evanđelist Marko, bila je “vlast nad nečistim duhovima”. A prvi dušobrižnički čin koji su izvršili bio je “istjerati mnoge zloduhe”. Kada sam odrastao u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, bilo je uobičajeno, čak i u bogoslovijama, odbaciti takav govor kao primitivno praznovjerje – ili ga možda modernizirati i učiniti ga književnim sredstvom, koristeći simbolički jezik koji borbu sa zlom evocira u apstraktnom smislu. Ali problem s tim pristupom je taj što on jednostavno ne uzima u obzir Bibliju. Biblijski autori znali su sve o zlu u njegovim osobnim i institucionalnim izrazima, ali su također znali za razinu duhovne disfunkcionalnosti koja leži ispod obje te običnije dimenzije. Znali su za svijet palih ili moralno kompromitiranih duhova. Isus se doista borio protiv grijeha u srcima pojedinaca, kao i protiv grijeha koji je prebivao u institucionalnim strukturama, ali se također borio s mračnom silom temeljnijom i opasnijom od njih.

Što, ili bolje, tko je ta prijeteća duhovna sila? To je đavao, pali ili moralno kompromitirani anđeo. Zamislite istinski opaku osobu koja je također vrlo pametna, vrlo talentirana i vrlo poduzetna. Sada podignite tu osobu na daleko viši stupanj ontološke savršenosti i imat ćete određenu predodžbu o tome kakav je vrag. Đavli vrlo rijetko interveniraju u ljudske poslove na izrazito zastrašujuće i dramatične načine. Tipično djeluju više neizravno i tajno, kroz napast, utjecaj i sugestiju. Jedna od najstrašnijih religijskih slika na svijetu nalazi se u katedrali u Orvietu u Italiji. Riječ je o prikazu Antikrista velikog ranorenesansnog slikara Luce Signorellija. Umjetnik prikazuje đavla kako šapuće na uho Antikristu, a također provlači svoju ruku kroz odjeću svoje žrtve na takav način da se čini da je to ruka samog Antikrista, čime lijepo simbolizira kako tamna sila djeluje upravo s nama i kroz nas.

Koji su njegovi uobičajeni učinci? Na to pitanje možemo prilično dobro odgovoriti ispitivanjem imena koja Biblija daje ovoj figuri. Često se naziva diabolos na grčkom u Novom zavjetu, riječ izvedena od dia-balein, “baciti, raspršiti”. Bog je velika sila koja okuplja, jer po samoj svojoj prirodi on je ljubav, ali đavolje je djelo rastaviti, postaviti jedne protiv drugih. Kada god su zajednice, obitelji, nacije, crkve podijeljene, mi nanjušimo đavolsko. Drugo veliko novozavjetno ime za đavla je ho Satanas, što znači “tužitelj”. Izvedite mali eksperiment: izmjerite koliko često tijekom dana optužujete drugu osobu za nešto ili se nađete optuženi. Lako je primijetiti kako se često disfunkcionalne obitelji i društva konačno uruše u maratone međusobnog okrivljavanja. To je sotonski posao. Još jedno veliko biblijsko ime za đavla je “otac laži”. Budući da je Bog Istina, istinitost – o sebi, o drugima, o tome kakve stvari stvarno stoje – ključ je glatkih međuljudskih odnosa. Ali koliko često patimo zbog neistine! Možda vam je prije mnogo godina netko rekao laž o vama samima, i od tada ste time ranjeni. Možda ste namjerno lagali o drugoj osobi i time uništili njezin karakter i reputaciju. Razmislite koliko je ratova i genocida bilo utemeljeno na raširenim krivim percepcijama i izmišljotinama. Konačno, autor prve Ivanove poslanice naziva đavla “ubojicom od početka”. Bog je život, i stoga hranitelj ljudskog života. Đavao – poput nesretne osobe koja ne voli ništa više od širenja nesreće oko sebe – neprijatelj je ljudskog procvata, ubojica života. Misli li itko doista da se masovni pokolji koji su se dogodili u dvadesetom stoljeću – gomilanje desetaka milijuna leševa – mogu adekvatno objasniti političkim ili psihološkim kategorijama?

Iznimno važan aspekt Radosne vijesti kršćanstva jest da je Isus svojom smrću i uskrsnućem izvojevao pobjedu nad tim mračnim silama. Sveti Pavao rekao je da se ne borimo samo protiv krvi i mesa, nego protiv duhovnih sila i poglavarstva. Ali tada nas je podsjetio da nas ništa – ni visina ni dubina, ni bilo koja druga sila – ne može konačno odvojiti od Kristove ljubavi. Isus je povjerio svojoj Crkvi sredstva za primjenu ove pobjede – oružje, ako hoćete – za pobjedu u duhovnom ratu. To su sakramenti (osobito euharistija i ispovijed), sveta misa, Biblija, osobna molitva, krunica itd. Jedna od tragedija našeg vremena jest što je toliko katolika odbacilo to oružje.

Dopustite mi da usmjerim malo više pozornosti na ispovijed prelaskom s vojne na medicinsku analogiju. Otvorena rana – neobrađena i nepovijena – brzo će se zaraziti klicama i bakterijama. Zamislite obrazac ozbiljnog grijeha kao neku vrstu otvorene rane duhovne vrste. Netretirano – što će reći, neispovjeđeno – postaje ulaznom točkom za nimalo dobre duhovne sile.

Isus je poslao Dvanaestoricu u borbu protiv mračnih duhova. On i dalje ovlašćuje svoju Crkvu da čini isto. Nemojte oklijevati koristiti oružje – i ljekovite meleme – koje vam je on dao.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.