10 ZAPOVIJEDI PREMA KATEKIZMU KATOLIČKE CRKVE

‘Ne reci lažna svjedočanstva’ – što katolik treba znati o osmoj Božjoj zapovijedi

Bitno.net donosi veliki niz o ”Deset zapovijedi prema Katekizmu Katoličke Crkve”, kojim se kršćanima želi približiti pravi smisao i istina o temeljnom Božjem zakonu. Deset zapovijedi, koje je Bog preko Mojsija darovao Izabranom narodu, prilično su kratke, ali njihovo duhovno bogatstvo je toliko da bismo mogli provesti život razmatrajući o samo jednoj od njih. Također, želimo svoje čitatelje potaknuti na aktivno čitanje i razmatranje Katekizma Katoličke Crkve (KKC), u kojem je sadržan i objašnjen temeljni nauk Crkve

Foto: Shutterstock.com

Ne svjedoči lažno protiv bližnjega svoga (Izl 20,16).

Rečeno je starima: “Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve” (Mt 5,33). Osma zapovijed zabranjuje krivotvoriti istinu u odnosima s drugim. Taj moralni propis proistječe iz zvanja svetoga naroda da bude svjedokom svoga Boga koji jest istina i hoće istinu. Povrede istine, riječima ili djelima, izrazuju čovjekovo odbijanje da se obveže na moralnu ispravnost: duboke su nevjere Bogu, i u tom smislu podrivaju osnove Saveza.

Živjeti u istini

Stari zavjet svjedoči: Bog je vrelo svake istine. Njegova je Riječ istina. Njegov je Zakon istina. “Od koljena do koljena tvoja je vjernost” (Ps 119,90). Budući da je Bog “Istinit” (Rim 3,4), članovi njegova Puka pozvani su živjeti u istini.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U Isusu Kristu očitovala se sva Božja istina. “Pun milosti i istine” (Iv 1,14), on je “svjetlost svijeta” (Iv 8,12), on je Istina. “Nijedan koji u njega vjeruje, ne ostaje u tami” (Iv 12,46). Učenik Isusov “ostaje u njegovoj riječi” da bi upoznao “istinu koja oslobađa” i koja posvećuje. Slijediti Isusa, to znači živjeti od “Duha istine” (Iv 14,17) kojega Otac šalje u njegovo ime i koji uvodi “u svu istinu” (Iv 16,13). Svoje učenike Isus uči bezuvjetnoj ljubavi za istinu: “Vaša riječ neka bude: Da, da – ne, ne” (Mt 5,37).

Čovjek naravno teži k istini. On ju je dužan častiti i svjedočiti: “Po svom dostojanstvu, svi su ljudi, zato što su osobe (…), samom svojom naravi poticani i, po moralnoj obvezi, dužni tražiti istinu, ponajprije onu koja se tiče religije. Dužni su i prionuti uz istinu netom je spoznaju i ravnati cijeli svoj život po zahtjevima istine”.

Istina kao ispravnost ljudskog djelovanja i govorenja zove se istinoljubivost, iskrenost ili otvorenost. Istina ili istinitost jest krepost kojom se čovjek iskazuje istinitim u svojim djelima govoreći istinu svojim riječima, čuvajući se dvoličnosti, pretvaranja i licemjerja.

“Ljudi ne bi mogli živjeti zajedno kad ne bi imali međusobnog povjerenja, to jest ne bi govorili istinu jedni drugima”. Krepost istine pravedno daje drugomu ono što mu se duguje. Istinitost se drži ispravne sredine između onoga što se mora očitovati i tajne koja se mora čuvati: uključuje poštenje i diskreciju. Po pravdi, “čovjek mora drugom čovjeku pošteno očitovati istinu”.

Kristov učenik prihvaća “živjeti u istini”, to jest u jednostavnosti života sukladno primjeru Gospodinovu i ostajući u njegovoj istini. “Reknemo li da imamo zajedništvo s njime, a u tami hodimo, lažemo i ne činimo istine” (1 Iv 1,6).

“Dati svjedočanstvo istini”

Pred Pilatom, Krist proglašuje da je “došao na svijet da dade svjedočanstvo istini” (Iv 18,37). Kršćanin se dakle ne smije “stidjeti svjedočanstva za Gospodina” (2 Tim 1,8). U prilikama koje iziskuju svjedočenje vjere, kršćanin je mora ispovjediti bez dvosmislenosti, po primjeru svetog Pavla pred njegovim sucima. On treba čuvati “besprijekornu savjest pred Bogom i pred ljudima” (Dj 24,16).

Dužnost kršćana da sudjeluju u životu Crkve potiče ih da djeluju kao svjedoci Evanđelja i obveza što iz toga proistječu. To svjedočenje jest prenošenje vjere riječima i djelima. Svjedočanstvo je čin pravde koji potvrđuje istinu ili čini da bude upoznata: Svi kršćani, gdje god živjeli, dužni su (…) primjerom života i svjedočanstvom riječi, očitovati novoga čovjeka kojega su krštenjem obukli, i jakost Duha Svetoga koji ih je po potvrdi ojačao. Mučeništvo je vrhovno svjedočanstvo dano za istinu vjere; označuje svjedočanstvo koje ide do smrti. Mučenik daje svjedočanstvo za Krista umrlog i uskrsloga, s kojim je sjedinjen ljubavlju. Daje svjedočanstvo za istinu vjere i kršćanske nauke. On podnosi smrt činom jakosti. “Pustite me da postanem hranom zvijeri. Po njima bit će mi dano da prispijem Bogu.”

Crkva je s najvećom pomnjom skupljala uspomene na one koji su u svjedočenju vjere išli do kraja. To su Djela mučenikâ, koja tvore pismohrane Istine, zapisane slovima krvi: Od čarî svijeta ni od kraljevstava ovoga vijeka ništa mi neće poslužiti. Bolje je za mene umrijeti (da bih se sjedinio) s Kristom Isusom, nego kraljevati nad skrajnjim granicama zemlje. Njega ja tražim, koji je umro za nas, njega ja hoću, koji je uskrsnuo za nas. Moje se rođenje približuje…

Blagoslivljam te što si me smatrao dostojnim ovoga dana i ovoga sata, dostojnim da budem ubrojen u broj tvojih mučenika (…). Ti si održao svoje obećanje, Bože vjernosti i istine. Za tu milost i za sve, hvalim te, blagoslivljam te, slavim te po vječnomu i nebeskom Velikom Svećeniku, Isusu Kristu, tvome ljubljenom Sinu. Po njemu, koji je s tobom i s Duhom, slava ti budi dana, sada i u budućim vjekovima. Amen.

Povrede istine

Kristovi učenici “obukli su novoga čovjeka stvorena po Bogu u pravednosti i svetosti istine” (Ef 4,24). “Odbacivši laž”, oni treba da “odbace od sebe svaku vrstu zloće i svaku vrstu lukavštine, licemjerja, zavisti i svaku vrstu klevetanja” (1 Pt 2,1).

Lažno svjedočanstvo i krivokletstvo. Kad je izrečena javno, izjava protivna istini zadobiva osobitu težinu. Pred sudom, ona biva lažnim svjedočanstvom. Kad je izrečena pod prisegom, to je krivokletstvo. Takvi postupci pridonose ili osudi nevina čovjeka, ili opravdanju krivaca, ili povećanju kazne optuženih. I teško škode vršenju pravde i pravičnosti osude izrečene od sudaca.

Poštivanje dobra glasa osobâ zabranjuje svaki stav i svaku riječ koji im mogu prouzročiti nepravednu štetu. Postaje krivim:

za neosnovan sud onaj tko, makar i prešutno, prihvaća kao istinit, bez dostatna temelja, neki moralni manjak u svoga bližnjega;

za ogovaranje onaj tko, bez objektivno valjana razloga, otkriva tuđe manjke i pogreške osobama koje za to ne znaju;

Tekst se nastavlja ispod oglasa

za klevetu onaj tko, tvrdnjama suprotnim istini, škodi dobru glasu drugih i daje prigodu za krive sudove o njima.

Da se izbjegne neosnovan sud, svatko će paziti da misli, riječi i djela svoga bližnjega tumači, koliko je moguće, u povoljnu smislu: Svaki dobar kršćanin mora biti spremniji tvrdnju bližnjega spasiti nego osuditi; ako ne može spasiti, neka pita kako je on razumije; pa ako je razumije loše, neka ga ispravi s ljubavlju; a ako to nije dosta, neka traži sve prikladne načine da se on, dobro je razumijevajući, spasi. Ogovor i kleveta nište dobar glas i čast bližnjega. A čast je društveno svjedočanstvo što se daje ljudskom dostojanstvu, i svatko ima naravno pravo na čast svoga imena, na svoj dobar glas i na poštovanje. Stoga, ogovor i kleveta vrijeđaju kreposti pravde i ljubavi.

Treba otkloniti svaku riječ ili stav koji laskanjem, ulagivanjem ili dopadljivošću bodre i utvrđuju drugoga u zloći njegovih djela i opakosti ponašanja. Laskanje je težak grijeh ako postaje sukrivcem porokâ ili teških grijeha. Želja da se učini usluga ili prijateljstvo ne opravdavaju dvosmislenost govora. Laskanje je laki grijeh kad se želi samo biti ugodnim, izbjeći neko zlo, zadovoljiti neku potrebu, polučiti dopuštene koristi.

Hvastanje ili razmetanje jest pogreška protiv istine. Isto je i s porugom (ironijom) koja ide za podcjenjivanjem nekoga zlobno karikirajući ovaj ili onaj vidik njegova ponašanja.

Laž je kad se govori neistina s nakanom varanja.” Gospodin u laži prokazuje đavolsko djelo: “Vama je otac đavao (…), nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori, jer je lažac i otac laži” (Iv 8,44).

Laž je najizravnija povreda istine. Lagati, znači govoriti ili raditi protiv istine, da se zavede u bludnju onaj tko je ima pravo saznati. Ranjavajući čovjekov odnos prema istini i prema bližnjemu, laž vrijeđa temeljni odnošaj čovjeka i njegove riječi prema Gospodinu.

Težina laži mjeri se prema naravi istine koju izobličuje, prema okolnostima i nakanama onoga tko laže, prema šteti što su je pretrpjeli oni koji su žrtve laži. Iako je laž, u sebi, samo laki grijeh, postaje smrtnim grijehom kad teško vrijeđa kreposti pravde i ljubavi.

Laž je po svojoj naravi za osudu. Ona je obeščašćenje riječi kojoj je zadaća priopćivati drugima spoznatu istinu. Hotimična nakana da se riječima protivnim istini bližnji zavede u bludnju jest povreda pravde i ljubavi. Grešnost je još veća kad nakana varanja prijeti opasnošću kobnih posljedica po one koji su odvraćeni od istine.

Budući da je povreda kreposti istinitosti, laž je pravo nasilje učinjeno drugomu. Ona ga pogađa u sposobnosti spoznaje, koja je uvjet za svaki sud i svaku odluku. Ona sadrži klicu podjele duhova i svih zala što ih ta podjela uzrokuje. Laž je pogubna za svako društvo; potkapa povjerenje među ljudima i razdire tkivo društvenih odnosa.

Svaka krivnja počinjena protiv pravde i istine nameće dužnost odštete, pa i onda kad je krivcu oprošteno. Kad je nemoguće javno naknaditi neku krivicu, treba to učiniti potajno; ako onaj tko je pretrpio štetu ne može biti izravno obeštećen, treba mu dati zadovoljštinu moralno, u ime ljubavi. Ta dužnost odštete tiče se i krivnjâ počinjenih protiv tuđega dobra glasa. Ta se odšteta, moralna i gdjekad materijalna, mora procijeniti po mjeri prouzročene štete. Odšteta obvezuje u savjesti.

Poštivanje istine

Pravo na priopćivanje istine nije bezuvjetno. Svatko mora suobličiti svoj život evanđeoskoj zapovijedi bratske ljubavi; a ona u konkretnim prilikama, zahtijeva da se procijeni je li ili nije prikladno otkriti istinu onomu tko za nju pita.

Ljubav i poštivanje istine moraju nalagati odgovor na svako traženje obavijesti ili priopćenja. Dobro i sigurnost drugoga, poštivanje privatnog života, opće dobro dostatni su razlog da se prešuti što ne smije biti poznato, ili da se upotrebi diskretan govor. Dužnost da se izbjegne sablazan često nalaže strogu diskreciju. Nitko nije dužan otkriti istinu onomu tko nema prava da je upozna.

Tajna sakramenta pomirenja jest sveta, i ne može biti izdana ni pod kojom izlikom. “Sakramentalna je tajna nepovrediva; stoga je ispovjedniku apsolutno zabranjeno izdati pokornika bilo u čemu, riječima ili na drugi način, i iz bilo kojega razloga”.

Strukovne tajne – na primjer tajne političarâ, vojnikâ, liječnikâ, pravnikâ – ili povjerljivi iskazi dani pod tajnu moraju biti čuvani, osim u izvanrednim slučajevima kad bi čuvanje tajne moglo onome tko ih povjerava, onome tko ih prima ili nekomu trećem prouzročiti veoma teške štete koje se mogu izbjeći samo iznošenjem istine. Sve ako i nisu povjerene pod tajnu, privatne obavijesti škodljive drugima ne smiju se širiti bez teška i razmjerna razloga.

Svatko mora čuvati pravednu suzdržljivost glede privatnog života ljudî. Odgovorni za obavješćivanje moraju održavati pravilan razmjer između zahtjeva općeg dobra i poštivanja posebnih prava. Upletanje sredstava obavješćivanja u privatni život osoba koje su u nekoj političkoj ili javnoj djelatnosti za osudu je ako škodi njihovoj intimnosti ili slobodi.

Upotreba sredstava društvenog priopćivanja

U modernom društvu, sredstva društvenog priopćivanja imaju istaknutu ulogu u obavještavanju, kulturnom promicanju i formaciji. Ta uloga raste razmjerno s tehničkim napretkom, bogatstvom i raznolikošću prenesenih vijesti te utjecajem na javno mnijenje.

Obavještavanje preko masmedija u službi je općeg dobra. Društvo ima pravo na obaviještenost utemeljenu na istini, slobodi, pravdi i solidarnosti. Dobro vršenje toga prava zahtijeva da priopćivanje, glede predmeta, bude uvijek istinito i – u poštivanju zahtjevâ pravde i ljubavi – potpuno; glede načina, da bude pošteno i prikladno, to jest da u pribavljanju i širenju vijestî savjesno poštuje moralne zakone, čovjekova prava i dostojanstvo. “Nužno je da svi članovi društva vrše i na tom području svoje dužnosti pravde i ljubavi. Neka se stoga i sredstvima društvenog priopćivanja trude oko oblikovanja i širenja ispravna javnog mnijenja”. Solidarnost se očituje kao posljedica istinita i točna priopćivanja i slobodna protoka misli, koje pogoduju poznavanju i poštivanju drugoga.

Sredstva društvenog priopćivanja (osobito masmedija) mogu u korisnikâ izazvati stanovitu pasivnost, čineći ih slabo pozornim potrošačima porukâ ili predstavâ. U pogledu masmedija korisnici će sebi nametnuti umjerenost i stegu. Osjećat će dužnost da si oblikuju prosvijetljenu i ispravnu savjest, da bi se lakše opirali manje poštenim utjecajima.

U novinstvu, odgovorni su, po samom svojem zvanju, obvezani, u širenju vijesti, služiti istini i ne vrijeđati ljubav. Oni će nastojati s jednakom brigom poštivati narav činjenicâ i granice kritičkog suda prema osobama. Moraju izbjegavati da ne padnu u ozloglašivanja.

“Poradi općeg dobra građansku vlast vezu osobite dužnosti (…) Ta je vlast dužna braniti i štititi istinitu i pravu slobodu izvješćivanja”. Donoseći zakone i bdijući nad njihovom primjenom, javna vlast pazit će da iz loše uporabe medijâ ne “nastanu teške štete javnom ćudoređu i napretku društva”. Ona će kažnjavati povredu svačijeg prava na dobar glas i na tajnu privatnog života. Pravovremeno i pošteno davat će obavijesti koje se tiču općeg dobra ili su odgovor na utemeljenu uznemirenost pučanstva. Ništa ne može opravdati utjecanje lažnim vijestima u svrhu manipuliranja javnim mnijenjem pomoću masmedija. Takvim zahvatima ne smije se štetiti slobodi pojedinaca ni skupina.

Moral prokazuje pogubu totalitarnih država koje sustavno krivotvore istinu, kroz medije vrše politički pritisak na javno mnijenje, “manipuliraju” optuženima i svjedocima na javnom suđenju umišljajući da će svoju strahovladu osigurati gušeći i potiskujući sve što smatraju “zločinom mišljenja”.

Istina, ljepota i sakralna umjetnost

Vršenje dobra popraćeno je darom duhovnog užitka i moralnom ljepotom. Isto tako, istina nosi sa sobom radost i sjaj duhovne ljepote. Istina je sama po sebi lijepa. Čovjeku obdarenu umom potrebna je istina riječi, razumski izražaj spoznaje stvorene i nestvorene stvarnosti; ali istina može naći i drugih, dopunskih izražajnih oblika ljudskih, osobito kad treba dočarati ono što je u njoj neizrecivo, dubine ljudskoga srca, uzdignuća duše, Božji misterij. I još prije nego se objavi čovjeku riječima istine, Bog mu se objavljuje sveopćim govorom stvorenoga, djela svoje Riječi, svoje Mudrosti: red i sklad svemira – što ih znaju otkriti i dijete i znanstvenik, “jer prema veličini i ljepoti stvorova možemo po sličnosti razmišljati o njihovu Tvorcu”,”jer stvorio ih je sam Tvorac ljepote” (Mudr 13,3). Mudrost je, naime, izljev moći Božje, prečisto ižarivanje slave Svemogućega; zato se u nju ne uvlači ništa nečisto. Jer ona je odsjev Vječne Svjetlosti, neokaljano zrcalo djelatnosti Božje, slika dobrote njegove (Mudr 7,25-26). Mudrost je ljepša od sunca, nadilazi sva zviježđa, uspoređena sa svjetlom ona ga nadmašuje; jer svjetlo ustupa mjesto noći, a protiv mudrosti zlo ne preteže (Mudr 7,29-30). Ja se zaljubih u njezinu ljepotu (Mudr 8,2). “Stvoren na sliku Božju” (Post 1,26), čovjek i ljepotom umjetničkih djela izrazuje istinu svoga odnosa s Bogom Stvoriteljem. Umjetnost je, naime, jedan oblik izražavanja vlastit ljudskom biću; onkraj težnje da zadovolji životnim potrebama, što je zajedničko svim živim stvorovima, ona je izobilni dar nutarnjeg bogatstva ljudskog bića. Plod talenta što ga je Stvoritelj dao, i napora samoga čovjeka, umjetnost je oblik praktičke mudrosti, koja sjedinjuje spoznanje i umijeće da govorom dostupnim vidu ili sluhu izrazi istinu jedne stvarnosti. Osim toga umjetnost nosi u sebi stanovitu sličnost s djelatnošću Božjom u stvorenomu, ukoliko se nadahnjuje istinom i ljubavlju prema bićima. Kao i svaka druga ljudska djelatnost, umjetnost nema u sebi svoj apsolutni cilj, nego je usmjerena k posljednjem čovjekovu cilju i njime je oplemenjena.

Sakralna umjetnost istinita je i lijepa kad svojim oblikom odgovara vlastitom zvanju: u vjeri i klanjanju, dočaravati i slaviti transcendentno Božje otajstvo, uzvišenu ljepotu istine i ljubavi, koja se pojavila u Kristu, “odsjevu njegove slave i otisku njegove biti” (Heb 1,3), u kojemu “prebiva tjelesno sva punina božanstva” (Kol 2,9), duhovnu ljepotu koja se odrazuje u Presvetoj Djevici Bogorodici, anđelima i svecima. Prava sakralna umjetnost vodi čovjeka klanjanju, molitvi i ljubavi prema Bogu Stvoritelju i Spasitelju, Svetomu i Posvetitelju. Stoga biskupi moraju, sami ili po svojim zastupnicima, voditi skrb o promicanju sakralne umjetnosti, stare i suvremene, u svim njezinim oblicima, te, s istom religioznom brigom, iz liturgije i bogoslužnih prostora uklanjati sve što nije sukladno istini vjere i autentičnoj ljepoti sakralne umjetnosti.

Katekizam Katoličke Crkve | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 1. listopada 2017.

Možda vam se svidi