SCOTT HAHN O SVETOJ MISI

U misi Bog nam daruje svoj život i to nije tek metafora

Ići na misu znači primiti puninu milosti, sam život Trojstva. Nijedna sila na nebu ili zemlji ne može nam dati više od onoga što primimo na misi, jer u sebe primamo Boga.

Foto: Elvir Tabaković

Foto: Elvir Tabaković

Ići na misu znači ići u nebo, gdje će “Bog… otrt svaku suzu s očiju” (Otk 21,3–4). Ali nebo je još više od toga. Nebo je mjesto gdje stajemo pred sud, gdje se vidimo u jasnom jutarnjem svjetlu vječnoga dana i gdje pravedni Sudac čita naša djela iz knjige života. Naša djela idu s nama kada idemo na nebo. Naša djela idu s nama kada idemo na misu.

Ići na misu znači obnoviti naš savez s Bogom, kao na svadbenoj gozbi – jer misa je svadbena večera Jaganjčeva. Kao kod braka, izričemo privolu, obvezujemo se, preuzimamo novi identitet. Mijenjamo se zauvijek.

Ići na misu znači primiti puninu milosti, sam život Trojstva. Nijedna sila na nebu ili zemlji ne može nam dati više od onoga što primimo na misi, jer u sebe primamo Boga.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nikada ne smijemo podcijeniti te stvarnosti. U misi nam Bog daje svoj život. To nije tek metafora, simbol ili predokus. Moramo ići na misu očima i ušima, umom i srcem otvorenima za istinu koja je pred nama, istinu koja se uzdiže poput tamjana. Božji život je dar koji moramo primiti dolično i sa zahvalnosti. On nam daje milost kao što nam je dao vatru i svjetlost. Vatra i svjetlost, kada se zloupotrebljavaju, mogu nas opeći ili oslijepiti. Slično tome, milost nedostojno primljena podvrgava nas sudu i puno težim posljedicama.

Na svakoj misi Bog obnavlja svoj savez sa svakim od nas, stavljajući pred nas život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Moramo za sebe izabrati blagoslov i odbaciti prokletstvo, a to moramo činiti od samog početka.

Pobuditi osjetila

Od trenutka kada uđete u crkvu, stavljate se pod prisegu. Uranjanjem prstiju u svetu vodu obnavljate savez koji je započeo vašim krštenjem. Možda ste bili kršteni kao dijete; vaši roditelji su za vas donijeli tu odluku. Ali sada, tom jednostavnom kretnjom sami za sebe donosite odluku. Vodom dotičete čelo, srce, ramena i znamenujete se “imenom” kojim ste kršteni. U toj kretnji sadržano je vaše prihvaćanje vjeroispovijedi koju su vaši roditelji ispovjedili u vaše ime na vašem krštenju. U toj kretnji sadržano je vaše odbacivanje Sotone, sveg sjaja njegova i svih njegovih djela.

Time svjedočite, dajete svjedočanstvo, kao što biste to učinili na sudu. Na sudu svjedok izlaže sebe, svoju reputaciju i svoju budućnost. Ako ne kaže istinu, cijelu istinu i ništa osim istine, zna da će se suočiti s teškim posljedicama.

I vi ste pod zakletvom. Ne zaboravite: latinska riječ sacramentum doslovno znači “prisega”. Kada učinite znak križa, obnavljate sakrament krštenja, a time i svoju obvezu da poštujete prava i obveze iz Novoga saveza. Voljet ćete Boga svim srcem, umom, dušom i snagom; voljet ćete bližnjega kao sebe samoga.

Posebno ste prisegnuli da ćete reći istinu tijekom mise. Jer to je nebeski sud; ovdje će Bog otvoriti knjigu života, ovdje ćete sjesti na klupu za svjedoke. Puno puta tijekom mise reći ćete “amen”, aramejsku riječ koja izražava pristanak i slaganje: Da! Tako neka bude! Uistinu! “Amen” je više od odgovora; on je osobna obveza. Kada kažete “amen”, obvezujete svoj život, pa vam je bolje da tako i mislite.

Stoga na misi niste tek promatrač. Vi ste sudionik. Savez koji ćete obnoviti je vaš. Vaš je savez koji će Isus obnoviti sada i ovdje.

Zavjetna večera

Kad god je Bog sklapao savez, dao je i program za njegovo obnavljanje. Savez nije bio tek događaj iz prošlosti; on je bio trajan, stalno prisutan, neprestano aktualiziran. Naraštaji su mogli proći od saveza na Sinaju, ali kad god su djeca Izraelova obnovila savez, kad god su obilježavala Pashu, bilo je to kao da se savez sklapa danas.

Misa je naše neprekidno obnavljanje Novoga saveza. Misa je svečana prisega koju dajete ispred bezbroj svjedoka, kao na sudu u Knjizi Otkrivenja: I stoga sa svim anđelima pjevamo… Kada nebo dodiruje zemlju, dobivate privilegij da se molite pored anđela. Ali isto tako preuzimate dužnost da izvršite svoje molitve. Ti isti anđeli smatrat će vas odgovornim za svaku riječ koju molite.

Ali ne samo za ono što molimo, već i za ono što čujemo. Jer čujemo navještaj Božje riječi, a ne obećanja nekog političara “za” ili “protiv” kojega možemo glasovati. Čujemo riječ Božju, a ne neku vijest iz novina u čiju pouzdanost možemo sumnjati. Na zemaljskim sudovima svjedoci samo prisežu na Bibliju; na misi prisežemo Bibliji. Slušamo Božju riječ; bit će nam po toj riječi.

Vjerujem u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Živimo li po učenjima te Crkve bez pridržaja i bez iznimke? Istraživanja pokazuju da preko 90% katolika u Sjedinjenim Državama, na primjer, odbacuje učenje Crkve o kontracepciji. Ali možemo pretpostaviti da ti isti katolici prisežu svake nedjelje i izgovoraju Vjerovanje. Koje su posljedice tako velikoga lažnog svjedočenja?

Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Mi, koji molimo Boga za milost, postavljamo ovaj uvjet njegovoj milosti: da prvo oprostimo onima koji su nam nanijeli nepravdu. Ali skoro svi mi imamo neke zamjerke prema ljudima koje nosimo sa sobom čak i kada uđemo u crkvu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mir tebi. I mir tebi. Simbolički prenosimo mir svakom susjedu. Ali koliko će sati proći nakon završetka mise do prve provale našega bijesa?

Tijelo Kristovo. Amen. S kakvom pozornosti primamo Kruh Života, Krista vjere i povijesti? Kad bismo pozdravili zemaljskoga kralja istom pozornosti, kako bi nam bilo suđeno?

Čuti riječ Božju. Primiti Kruh Života. To su duboka otajstva, to su nevjerojatni darovi, ali to su i snažne obveze. Na misi primamo božanski život, božansku snagu, moćnije od najvećih sila na zemlji. Sjetite se struje, koja može osvijetliti vaše domove i zaustaviti vam srce. Sjetite se vatre, koja može zagrijati vašu obitelj i progutati cijelu gradsku četvrt. To su tek blijede sjene Božje nadnaravne moći, koja je stvorila vatru i zemlju ni iz čega. Ako učimo djecu da se ponašaju prema struji i vatri s poštovanjem, s koliko bi se više poštovanja mi sami morali ponašati prema otajstvima neba, koja nas ispunjavaju u svetoj pričesti?

Istina – ili posljedice

Tumačeći tekst, ne smijemo ublažiti sud koji prizivamo na sebe kada ne živimo u skladu s onim što svjedočimo. Poslušajte svjedočanstvo svetoga Pavla: “Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje” (1 Kor 11,27). Kriv za bogohuljenje! To nije mala stvar. Kako bi bili sigurni da je žrtva čista, rani kršćani ispovijedali su svoje grijehe – javno! Danas je sakrament ispovijedi privatna stvar i ne tako tegobna. Koristimo li ga najbolje što možemo?

“Zato su mnogi među vama nejaki i nemoćni, i spavaju mnogi« (1 Kor 11,30). Ne usuđujemo se odbaciti ovo kao zastarjelo ili praznovjerno. Sveti Pavao je mislio što je rekao, a Crkva, čak i danas, čuva tu misao u liturgiji. Nedostojne pričesti prizivaju sud na nas. Svećenik prije primanja pričesti kaže: “Neka mi ne bude na sud i osudu, već za zdravlje duše i tijela.”

Primiti pričest dakle znači primiti nebo – ili navući na sebe najstrožu kaznu. U nekim mjestima i vremenima težina tog suda držala je kršćane po nekoliko godina podalje od pričesti. Ali to nije Pavlovo rješenje. Umjesto da se držimo podalje, on predlaže pokajanje. “Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije« (1 Kor 11,28).

To je ispit koji nitko ne prolazi. Svi smo mi grješnici. Nitko nije dostojan pristupiti svemogućemu Bogu – a još manje ući u zajedništvo s njim. Čak i sveti Ivan, ljubljeni učenik i uzor čistoće i vrline, pao je ničice pun strahopoštovanja kada je vidio svoga najboljeg prijatelja, Isusa Krista, u slavi. Kako odgovaramo, u sebi, kada svećenik podiže hostiju i kaže, “Evo Jaganjca Božjega… “?

Nema sumnje: moramo vojevati duhovne bitke koje će nam dati sabranost, pozornost i pokajanje tijekom mise.

Prava ljubav zauvijek

Želimo blagoslov saveza, a ne prokletstvo. Što se bolje pripremimo za misu, više ćemo milosti dobiti od mise. I zapamtite: milost dostupna na misi je beskrajna – to je sva milost neba. Jedina je granica naša sposobnost da je primimo.

Taj je blagoslov čista moć, ali ne moć kakvom je svijet razumije. Milost znači slobodu, ali ne slobodu kakvom je svijet shvaća. Ujedinjenje s Kristom učinilo je Šimuna Petra jačim od rimskoga cara Nerona, premda je Neron naredio Petrovu smrt. Petar je primio nebo; Neron je vladao svijetom, ali su ga uništile njegove nastranosti, koje su postajale sve izopačenije, natjeravši ga na samoubojstvo 68. godine.

Milost nadoknađuje za svaku slabost naše ljudske naravi. S Božjom pomoći možemo učiniti ono što nikada ne bismo sami mogli, a to je voljeti savršeno, žrtvovati se potpuno, položiti svoje živote kao što je to Krist učinio. Ne ćemo prianjati ni uz što zemaljsko, već ćemo se radije uzdići do neba.

Mučenici Otkrivenja su oni koji progovaraju s oltara. Oni su sakramenti Kristove euharistijske žrtve. U svojim životima oni su pokazali istinsku narav ljubavi: žrtveno samopredanje.

To mučeništvo možemo živjeti gdje god da se nalazimo. Ne moramo putovati u tiranske, protukršćanske zemlje da bismo bili mučenici. Moramo samo raditi iste one stvari koje smo oduvijek radili – ali sada tako da učinimo svaku od tih gesta, djela, misli i osjećaja izrazom ljubavi za Oca, nasljedujući Sina, koji je u nama. To znači živjeti misu.

Kako se čine čuda

Obnoviti sve u Kristu znači biti misionar i mučenik. To znači kuhati večeru za Krista, a po njemu za Oca i za njegovu djecu, koja su vaša. To znači ići na posao i raditi što treba iz prijateljstva prema vašim kolegama, ne samo kako biste sljedeće godine dobili bolju plaću ili promaknuće nego kako biste zaradili vječnu baštinu.

Prisjetite se ponovno riječi Drugoga vatikanskog sabora: “Sva njihova djela, naime, molitve i apostolski pothvati, bračni i obiteljski život, svagdašnji posao, odmor duha i tijela… postaju duhovnim žrtvama, Bogu milima po Isusu Kristu; one se u euharistijskom slavlju zajedno s prinosom Gospodnjega tijela pobožno prikazuju Ocu.”

Naš cijeli život uključen je u misu i postaje naše sudjelovanje u misi. Kako se nebo spušta na zemlju, mi uzdižemo svoju zemlju kako bismo se sreli na pola puta. To je veličanstvenost svakodnevnog: svagdašnji svijet postaje naša misa. Tako uspostavljamo Kraljevstvo Božje. Kada uvidimo da nas nebo očekuje na misi, već počinjemo nositi naš dom u nebo. I već počinjemo nebo nositi sa sobom kući.

Postajemo mučenici, svjedoci Isusa Krista, čiju parousiju, čiju Prisutnost najintimnije poznajemo.

Večera je spremna

Stvoreni smo kao stvorenja na zemlji, ali stvoreni smo za nebo i ništa manje od toga. U vremenu smo bili stvoreni kao Adam i Eva, ali ne da ostanemo u zemaljskom raju, već da budemo uzneseni u vječni život Boga samoga.

Sada nam se nebo otkrilo smrću i uskrsnućem Isusa Krista. Sada je zajedništvo za koje nas je Bog stvorio. Sada nebo dodiruje zemlju i očekuje vas. Isus Krist vam govori: “Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom” (Otk 3,20).

Sada se vrata otvaraju na svadbenu gozbu Jaganjčevu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Gozba Jaganjčeva”.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 8. lipnja 2016.

Možda vam se svidi