Blaženi Carlo Acutis nedvojbeno je jedan od najpopularnijih i najintrigantnijih blaženika našega vremena, istinski blaženik za treće tisućljeće. Ono što je posebno intrigantno jest da su njegovi roditelji još uvijek živi i da je njegova majka postala prava promicateljica štovanja blaženog Carla kao primjera za današnju mladež. U knjizi “Tajna moga sina” majka bl. Carla Acutisa prvi put otkriva intimne, privatne trenutke iz života svoga sina, uključujući i izvatke iz njegovih dnevnika. Ovaj tekst donosi uvid u Carlov osoban odnos prema dušama u čistilištu te koliko je za njega bila važna molitva za preminule.

Carlo je odmalena osjećao snažnu povezanost s onima kojih više nema, koji su umrli. Uvijek je govorio da odnos s njima ostaje mada ga živimo na drukčiji način. Postoji nit koja nas s njima povezuje, nit ljubavi koja se nastavlja u vječnosti. Zato je ispravno s njima razgovarati, odnos treba trajati zauvijek.

To je shvatio kada je umro moj otac. Ostavio nas je kada mu je bilo pedeset devet godina zbog infarkta. Između Carla i djeda vladalo je posebno povjerenje. Naime, kada je bio mali, moj je sin mnogo vremena provodio s njim i s mojom majkom u njihovoj kući u Rimu i na moru, i to je ojačalo njihovu vezu.

Nekoliko mjeseci nakon djedove smrti Carlo mi je povjerio da mu se ukazao odjeven u plavo. Rekao mu je da se moli za njega jer se nalazi u čistilištu, ali da je dobro jer je spašen. Carlo mi je to pričao jednostavno i sa sigurnošću koja razoružava. Nije imao nikakve sumnje, djed je s njim razgovarao. Kasnije mi je još povjerio da je dobio i druge unutarnje znakove po kojima mu je Gospodin obznanio da je važno očuvati odnos s pokojnicima: moliti se za te duše i tražiti da nam oni pomažu. Carlo je smatrao da je povlašteno sredstvo pomaganja dušama u čistilištu euharistija i krunica. Mnogi sveci, poput sv. Pija iz Pietrelcine, dobili su potvrde od duša u čistilištu kako je najdjelotvornije sredstvo da im se pomogne i da odu u raj prikazati za njih mise. Zato što se u misnoj žrtvi sam Isus iz ljubavi prema nama prikazuje Ocu. Carlo je govorio da bi crkve, kada bismo u životu vodili računa o neizmjernoj vrijednosti samo jedne mise za vječni život, bile toliko pune da se ne bi moglo u njih ući. Pitao je tko se za nas može više zauzimati od Boga koji se prinosi Bogu? U službenim spisima o sv. Piju iz Pietrelcine pripovijeda se kako ga je jednom neka žena upitala: „Oče, zašto mi ne date kakvu sliku o čistilištu?” Odgovorio joj je: „Kćeri moja, duše u čistilištu bacile bi se u zemaljsku vatru jer bi im to bilo kao izvor svježe vode.” (…)

Carlo je govorio da poglavito po euharistijskome klanjanju, odnosno po klanjanju Bogu, nalazimo cjelokupno stvorenje. Rado je podsjećao na to da se, produžujući taj sveti čin, barem na pola sata može steći potpuni oprost, pod uvjetima koje je Crkva odredila, i koji možemo namijeniti za sebe ili za duše u čistilištu. Sve ako se i ne može udovoljiti glavnomu traženom uvjetu, tj. isključiti bilo kakvu privrženost grijehu, pa i lakome, ne smije se obezvrijediti milosti koje se besplatno dijele zahvaljujući zaslugama Isusa Krista i svetaca, povlastice dane Petru da vezuje i odrješuje (usp. Mt 16,19).

Carlo je napravio i tzv. junački čin posvete svih svojih dobrih djela i svojih molitava za duše u čistilištu i na nakane Gospe, koja se kao naša majka, govorio je, zauzima za sve koji joj se obraćaju, posebno za najpotrebitije.

Volio je često isticati da nas naši pokojnici pozivaju u vječni život, život koji nas čeka u onostranosti. Podsjećaju nas na to da postoji ono poslije, govore nam kako trebamo živjeti svoju svakodnevicu, i pomažu nam izbjegavati grijehe koji mogu ugroziti naše spasenje. Mnogi od njih, govorio je, nalaze se u čistilištu, trpe i zato traže da se za njih zauzmemo i tako pospješimo njihov ulazak u vječno blaženstvo. Ujedno nam pružaju primjer kako trebamo živjeti da bismo i mi postigli spasenje.

Poslije Carlove smrti trojica svećenika koja se nisu poznavala, jedan iz Perua, drugi iz Brazila i treći iz Kostarike, pisala su mi da su sanjala Carla, koji im je rekao da se, osim za one koji su tražili njegov zagovor, moli i za sve s kojima se u životu upoznao te za duše u čistilištu.

To mi je bila važna potvrda jer odmah nakon što je moj sin otišao u nebo, kao dar njemu dala sam da se u jednome zatvorenom samostanu slave gregorijanske mise, neprekidno tijekom 365 dana. To je pobožno djelo počelo na blagdan sv. Grgura Velikoga, pape i velikoga crkvenog naučitelja: sastoji se u tome da se za dušu pokojnika dadne slaviti misu trideset dana. Papa Grgur zapovjedio je prioru samostana u kojem se nalazio da odredi da se za dušu nekog monaha koji nije dobro živio zavjet siromaštva trideset slavi sveta misa. Nakon tridesetodnevnoga slavljenja jednomu se subratu ukazala duša dotičnoga monaha kako ulazi u raj. Računala sam da ih Carlo može namijeniti za pomoć vjernicima koji su mu se stalno obraćali u molitvi ili za pomoć dušama u čistilištu.

Nekoliko dana nakon odlaska moga sina među njegovim sam bilješkama našla ovo razmišljanje o čistilištu: „Čistilište postoji za čišćenje naše odjeće do posljednje mrlje. U su-vječnost se ulazi u bijeloj odjeći. Kao što je napisala sv. Katarina Đenovska, ‘božanska je bit čista i besprijekorna – mnogo više nego što čovjek može zamisliti – pa bi se duša koja u sebi ima i najmanju nesavršenost radije bacila u jedan ili tisuću pakala nego da se nađe u božanskoj prisutnosti makar i s najmanjom mrljom. Uloga je čistilišta ukloniti mrlju! Duša izabire to mjesto da u njemu nađe milosrđe koje joj treba kako bi se mogla očistiti od svojih krivnji.'”

Gornji tekst je izvadak iz knjige Antonije Salzano Acutis i Paola Rodarija “Tajna moga sina”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.