Ima jedna priča o dječaku koga su pitali kako zamišlja Boga. Odgovorio je kako se njemu čini da je Bog “onaj koji uvijek njuška uokolo ne bi li otkrio nekoga tko se dobro provodi i tada ga pokušava spriječiti u tome”. Bojim se da sličnu predodžbu kod mnogih pobuđuje riječ moral: to je ono što se uvijek upliće, ometa nas da uživamo i da se dobro provedemo. Ustvari, moralna bismo pravila mogli nazvati naputcima za uporabu ljudskoga stroja. Svrha svakoga moralnog pravila jest u tome da spriječi kvar, naprezanje ili trenje pri uporabi stroja. Zbog toga se na prvi pogled čini da su spomenuta pravila stalno u sukobu s našim naravnim sklonostima. Kada nas predavač poučava kako se treba služiti nekim strojem, on obično kaže: “Ne, to se tako ne radi.” Ono što nam se čini naravnim načinom uporabe stroja ne mora biti i ispravno.

Neki ljudi radije govore o moralnim “idealima” i moralnom “idealizmu”, nego o moralnim pravilima i njihovu održavanju. Svakako, točno je da je moralno savršenstvo ideal, u smislu da ga ne možemo potpuno doseći. U tome je smislu svako savršenstvo za nas ljude ideal. Mi ne možemo biti savršeni vozači ili tenisači niti možemo povući savršeno ravnu crtu. Međutim, u jednomu drugom smislu bilo bi vrlo pogrješno nazvati moralno savršenstvo idealom. Kada netko kaže da je neka žena, kuća, brod ili vrt “njegov ideal”, time ne misli kazati (osim ako ga ne krasi prevelika pamet) da svi ostali ljudi moraju imati isti ideal. U takvim stvarima možemo imati različite ukuse, pa prema tome i ideale. Međutim, bilo bi opasno onoga tko se marljivo nastoji pridržavati moralnoga zakona opisati kao “čovjeka velikih ideala” jer bi nas to moglo navesti na pomisao da je moralno savršenstvo pitanje njegova ukusa, s kojim se mi ostali ne moramo složiti. To bi bila tragična pogrješka. Savršeno ispravno postupanje jednako je nedostižno kao i savršeno mijenjanje brzina u vožnji automobilom. Međutim, ono je neophodan ideal propisan za sve ljude zbog same naravi ljudskoga stroja, isto kao što je savršeno mijenjanje brzina ideal propisan za sve vozače koji proizlazi iz same naravi automobila. Još gore bi bilo držati sebe osobom “visokih ideala” zbog toga što nastojimo da nikada ne slažemo (umjesto tu i tamo), što se trudimo da nikada ne počinimo preljub (umjesto da ga počinimo samo rijetko) ili da se nikada ne ponašamo nasilnički (umjesto umjereno nasilnički, s vremena na vrijeme). To bi nas moglo učiniti uobraženima, mogli bismo pomisliti da smo iznimni ljudi kojima treba čestitati na “idealizmu”. Isto bi bilo kada bismo očekivali čestitke zbog nastojanja da dođemo do ispravna rezultata nekoga matematičkog računa. Savršena je aritmetika “ideal” jer ćemo sigurno ponekad pogriješiti u računanju. Samo nastojanje da budemo potpuno točni pri računanju nije ništa iznimno. Bilo bi glupo ne nastojati u tome jer nam svaka pogrješka kasnije pričinjava teškoće. Isto će tako svaka naša moralna pogrješka vjerojatno prouzročiti nevolje drugima, a posve sigurno nama samima. Govoreći o pravilima i njihovu poštivanju, umjesto o “idealima” i “idealizmu”, pomažemo sebi da se prisjetimo ovih činjenica.

Pođimo korak dalje. Ljudski se stroj može pokvariti na dva načina. Prvi je kada se ljudi međusobno otuđe, kada se sukobe ili jedan drugoga povrijede varanjem ili tiranijom. Drugi je način kada stvari krenu po zlu unutar samoga čovjeka: kada se različite želje i sposobnosti međusobno sukobljavaju ili razilaze. To će biti jasnije ako ljude prikažemo kao skupinu brodova koji plove u određenoj formaciji. Putovanje će biti uspješno samo onda ako se brodovi ne sudaraju, ako jedan drugomu ne predstavljaju preprjeku. Isto tako, svaki brod mora biti ispravan i sposoban za plovidbu. Zapravo, ovo se dvoje međusobno uvjetuje. Ako se brodovi počnu sudarati, bit će nesposobni za plovidbu. S druge pak strane, ako su im kormila neispravna, teško će izbjeći sudare. Ili zamislimo čovječanstvo kao orkestar koji svira određenu skladbu. Da bi uspio, potrebno je dvoje: svako pojedinačno glazbalo mora biti dobro ugođeno i svaki izvođač mora odsvirati svoju dionicu u određeno vrijeme kako bi se uskladio s ostalima.

Nešto nismo, međutim, uzeli u obzir. Još se nismo upitali kamo plovi naša flota niti znamo koju skladbu želi naš orkestar odsvirati. Glazbala mogu biti dobro ugođena, mogu upadati u točno označeno vrijeme, ali će uspjeh izostati ukoliko umjesto naručene arije budu svirali posmrtnu koračnicu. Bez obzira na to koliko uspješno flota plovila, putovanje će biti promašeno ako umjesto u New York, kamo se flota uputila, stigne u Calcuttu.

Moral, dakle, obrađuje tri područja. Prvo, poštenu igru i sklad među pojedincima. Drugo, bavi se onim što bismo nazvali povezivanjem ili usklađivanjem želja, potreba i sklonosti u svakom pojedincu. Treće, bavi se svrhom ljudskoga postojanja, pravcem koji cijela flota mora slijediti, skladbom koju dirigent zahtijeva od orkestra.

Možda ste zamijetili da suvremeni čovjek gotovo uvijek razmišlja samo o prvomu području dok druga dva zaboravlja. Često iza tvrdnje da se borimo za kršćanska moralna načela podrazumijevamo težnju za dobrim odnosima među narodima, klasama i pojedincima, dakle mislimo opet samo na prvo od navedena tri područja. Isto se događa kada kažemo za nešto što namjeravamo učiniti: “To ne može biti zlo jer nikome ne nanosi štetu.” Time mislimo da uopće nije važno kakav je brod iznutra, ukoliko se ne sudara s drugim brodovima. Posve je prirodno da, kad god počnemo razmišljati o moralu, najprije počnemo s prvom stvari, s društvenim odnosima. Rezultati nemorala su u ovomu području uvijek vidljivi i oni nas svakodnevno pritišću; to su rat, korupcija, siromaštvo, laži i nemar. Isto tako na tome području ima vrlo malo nesloge što se tiče morala. Gotovo su se svi ljudi svih vremena, barem u teoriji slagali da čovjek mora biti pošten, dobar te pomagati drugome u nevolji. To zvuči dobro za početak, ali ako se naše razmišljanje o moralu ovdje zaustavlja, onda nismo trebali ni početi o njemu razmišljati. Ukoliko ne prijeđemo na drugo područje – na unutarnje sređivanje svakoga ljudskog bića – samo se zavaravamo. Prisjetimo se usporedbe s brodovima: koja je korist od pretpostavke da se brodovi ne bi trebali sudarati ako su samo nezgrapne olupine kojima se uopće ne može upravljati? Koja je korist od sastavljanja pravila društvenoga ponašanja ako znamo da nam pohlepa, kukavičluk, zlovolja i uobraženost ne će dopustiti da ih se pridržavamo? To, naravno, ne znači da ne bismo trebali razmišljati, i to vrlo ozbiljno, o daljnjemu unaprjeđivanju društvenih i ekonomskih sustava. Želimo samo kazati da će svi napori u tome pravcu biti tek pusta tlapnja ako pojedinac nema odvažnosti i nesebičnosti. Lako je spriječiti određene oblike korupcije ili nasilništva u nekomu društvu, ali sve dok ljudi ne prestanu biti varalice i tirani, ne može doći do značajnijega napretka; stara će se igra nastaviti i u novim okolnostima. Nikoga se ne može zakonski prisiliti da bude dobar, a bez dobrih ljudi nema ni dobra društva. Zato moramo uzeti u obzir moralna načela pojedinaca, a ne samo njihove međusobne odnose.

Čini mi se da se ni na tome ne možemo zaustaviti. Došli smo do točke na kojoj različita poimanja svijeta uvjetuju različite načine ponašanja. Na prvi nam se pogled može činiti mudrim da ovdje zastanemo i nastavimo govoriti o onim vidovima morala s kojima se slažu svi razumni ljudi. Ali možemo li to učiniti? Prisjetimo se da religija sadržava niz tvrdnja o činjenicama koje mogu biti ili istinite ili lažne. Ukoliko su istinite, dolazimo do niza zaključaka koji se odnose na plovidbu ljudske flote, a ako nisu, dolazimo do posve drukčijega niza zaključaka. Vratimo se, na primjer, čovjeku koji tvrdi da ono što ne šteti drugome, ne može biti loše. On shvaća da ne smije oštetiti druge brodove u konvoju, ali je isto tako uvjeren da je njegova stvar kako se odnosi prema svome brodu. Ali nije li važno znati i to je li brod njegovo vlasništvo ili ne? Nije svejedno jesam li vlasnik vlastitoga uma i tijela ili sam samo zakupnik, odgovoran pravome gospodaru? Ako me je netko drugi stvorio za svoju svrhu, tada ću imati mnoge dužnosti koje ne bih imao u slučaju da pripadam samome sebi.

Ponovimo još jednom: kršćanstvo tvrdi da će svaki čovjek vječno živjeti, što može biti istina ili laž. Ima puno toga čega se ne bih trebao pridržavati ako budem živio samo sedamdeset godina, a zbog čega bih se trebao ozbiljno zamisliti ako ću vječno živjeti. Možda moja zlovolja ili ljubomora postupno rastu, za sedamdeset godina taj se porast možda ne će ni primijetiti. Međutim, recimo, za milijun godina to bi mogao postati pravi pakao – to bi bio najtočniji tehnički izraz za takvu situaciju ukoliko je kršćanstvo u pravu. Osim toga, besmrtnost postavlja još jednu razliku: ako čovjek živi samo sedamdesetak godina, tada su država, nacija i civilizacija (koja može trajati tisuće godina) važnije od pojedinca. Ako je kršćanstvo u pravu, tada je pojedinac neusporedivo važniji zato što njegov život vječno traje, dočim je vijek države ili civilizacije u usporedbi sa životom pojedinca tek jedan trenutak.

Ako razmišljamo o moralu, čini nam se da trebamo uzeti u obzir sva tri područja: odnose među ljudima, stanje unutar svakoga pojedinca i odnos između svakoga pojedinca i moći koja ga je stvorila. U području odnosa čovjeka prema čovjeku svi možemo surađivati. Razmimoilaženja započinju kod drugoga područja, a posebno ozbiljna postaju u trećemu području. Kod ovoga posljednjeg na vidjelo izlaze sve razlike između kršćanskoga i nekršćanskoga morala.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kršćanstvo nije iluzija”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.