Danas smo došli do kraja našega putovanja među svjedocima ranoga kršćanstva, koje spominju novozavjetni spisi. Posljednju etapu ovoga prvog putovanja koristimo da svoju pozornost posvetimo mnogim ženskim likovima koji su izvršili važnu i dragocjenu ulogu u širenju evanđelja. Njihovo se svjedočanstvo ne može zaboraviti, prema onomu što sam Isus reče o ženi koja mu je nešto prije muke pomazala tijelo: “Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo ovo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen” (Mt 26,13; Mk 14,9). Gospodin želi da se znade za te svjedokinje evanđelja, te likove koji su dali doprinos kako bi porasla vjera u njega i da se živi spomen na njih u Crkvi očuva. Povijesnu ulogu žena u ranomu kršćanstvu možemo razdvojiti na vrijeme tijekom Isusova zemaljskoga života i vrijeme prvoga kršćanskog naraštaja.

Dakako, znamo da je Isus za svoje učenike izabrao dvanaestoricu muškaraca kao oce novoga Izraela, izabrao ih je “da budu s njime i da ih šalje propovijedati” (Mk 3,14-15). To je jasno, ali osim dvanaestorice, stupova Crkve, otaca novoga Božjeg naroda, među učenike ubrojene su i mnoge žene. Tek posve kratko mogu spomenuti one koje zatječemo na Isusovu putu, počevši od proročice Ane (usp. Lk 2,36-38); tu su nadalje Samarijanka (usp. Iv 4,1-39), žena Sirofeničanka (usp. Mk 7,24-30), žena koja bolovaše od krvarenja (usp. Mt 9,20-22) i grješnica kojoj je oprošteno (usp. Lk 7,36-50). Ne govorim ni o protagonisticama nekih dojmljivih prispodoba, primjerice ženi koja mijesi kruh (Mt 13,33), ženi koja gubi drahmu (Lk 15,8-10) ili udovici koja dodijava sucu (Lk 18,1-8). Za naš su predmet značajnije one žene koje su odigrale aktivnu ulogu o okviru Isusova poslanja. U prvomu redu, naravno, misao se upravlja prema Djevici Mariji koja je svojom vjerom i svojim majčinskim djelom na jedinstven način sudjelovala u našemu otkupljenju tako da ju je Elizabeta mogla nazvati “blaženom među ženama” (Lk 1,42), dodavši: “blažena ti što povjerova” (Lk 1,45). Postavši učenicom Sina, Marija je u Kani iskazala potpuno pouzdanje u njega (usp. Iv 2,5) i slijedila ga sve do podno križa, gdje je od njega primila majčinsko poslanje za sve njegove učenike svih vremena, predstavljene u Ivanu (usp. Iv 19,25-27).

Nadalje, tu su razne žene koje su se u različitu svojstvu vrtjele oko Isusa i imale odgovorne uloge. Rječit su primjer žene koje su slijedile Isusa kako bi mu posluživale od svojih dobara, a od kojih Luka navodi neka imena: Marija Magdalena, Ivana, Suzana i “mnoge druge” (usp. Lk 8,2-3). Zatim, evanđelja nas izvješćuju kako, za razliku od dvanaestorice, žene nisu napustile Isusa u trenutku njegove muke (usp. Mt 27,56.61; Mk 15,40). Među njima se osobito ističe Magdalena koja nije nazočila samo muci, već bijaše i prva svjedokinja i navjestiteljica Uskrsnuloga (usp. Iv 20,1.11-18). Upravo Mariji Magdaleni sveti Toma Akvinski daje osobit naslov “apostólica apostolá” (apostolorum apostola), posvetivši joj ovo tumačenje: “Kao što je žena prvom čovjeku navijestila riječi smrti, tako je žena prva apostolima navijestila riječi života” (Super Ioannem, izd. Cai, §2519).

I unutar rane Crkve daleko od toga da bi prisutnost žena bila drugorazredna. Nećemo nadugo razlagati o četiri neimenovane kćeri “đakona” Filipa u Cezareji Primorskoj koje, kako pripovijeda Luka, bijahu obdarene “darom prorokovanja”, tj. sposobnošću da pod djelovanjem Duha Svetoga javno istupaju (usp. Dj 21,9). Kratkoća Lukina izvješća ne omogućuje podrobnije zaključke. Mnogo više dugujemo svetomu Pavlu za opširniju dokumentaciju o dostojanstvu i ulozi žena u Crkvi. On polazi od temeljnoga načela po kojemu za krštenike ne samo “nema više: Židov – Grk ni rob – slobodnjak” nego “nema više ni muško – žensko” (Gal 3,28). Razlog je “Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu” (Gal 3,28), tj. svi združeni u istomu temeljnom dostojanstvu, premda svatko s posebnom ulogom (usp. 1 Kor 12,27—30). Apostol pripušta kao nešto normalno da u kršćanskoj zajednici žena može “prorokovati” (1 Kor 11,5), tj. javno govoriti pod utjecajem Duha Svetoga, samo da to bude na izgradnju zajednice i izraženo na dostojanstven način. Zato kasniji, dobro poznat poticaj da “žene na sastancima neka šute” (1 Kor 14,34) valja relativizirati. Posljedični problem odnosa između prividno proturječnih izričaja: prvoga – žene na skupu mogu prorokovati – i drugoga – ne mogu govoriti – o kojemu se već veoma raspravljalo, ostavljamo egzegetima. Ovdje nije mjesto da se o tome raspravlja. Prošle smo se srijede već susreli s likom Akviline supruge Priske ili Priscile, koju se začudo u dva slučaja spominje prije muža (usp. Dj 18,18; Rim 16,3), no oboje Pavao izričito naziva svojim sun-ergous – “suradnicima” (Rim 16,3).

Ni neke druge istaknute likove ne valja zanemariti. Treba, primjerice, podsjetiti da je kratku Poslanica Filemonu Pavao zapravo upravio i jednoj ženi po imenu “Apija” (usp. Flm 2). Latinski i sirijski prijevod grčkoga teksta ovomu imenu “Apija” pridodaju naziv “predraga sestra” (nav. mj.) i mora se reći da je ona u kološanskoj zajednici zacijelo zauzimala istaknuto mjesto; u svakom slučaju, ona je jedina žena koju Pavao spominje među naslovljenicima neke svoje poslanice. Drugdje Apostol spominje neku “Febu”, nazvanu kao diakonos – poslužiteljicu Crkve u Kenhreji, lučkomu gradiću istočno od Korinta (usp. Rim 16,1-2). Premda taj naslov u to vrijeme još nije imao određeno ministerijalno značenje hijerarhijskoga reda, on izražava pravu odgovornu službu ove žene u korist te kršćanske zajednice. Pavao preporučuje da je se srdačno primi i da joj se “priskoči u pomoć u svemu što ustreba”, zatim dodaje: “jer je ona bila zaštitnicom mnogima i meni samomu”. U istomu epistolarnom kontekstu Apostol istančanim opisima spominje imena drugih žena: neke Marije, zatim Trifene, Trifoze i “ljubljene” Perside, kao i Julije, za koje otvoreno piše da “su se mnogo trudile za vas” ili da “su se trudile u Gospodinu” (Rim 16,6.12a.l2b.l5), ističući tako njihovo snažno zalaganje u Crkvi. Nadalje, u Crkvi u Filipima mora da su se isticale dvije žene imenom “Evodija i Sintiha” (Fil 4,2): Pavlovo pozivanje na međusobnu slogu navodi na zaključak da su dvije žene u toj zajednici vršile važnu službu.

Ukratko, povijest bi se kršćanstva posve drukčije razvijala da nije bilo velikodušna doprinosa mnogih žena. Zato, kao što je pisao moj časni i dragi prethodnik Ivan Pavao II. u apostolskoj poslanici Mulieris dignitatem, “Crkva zahvaljuje za sve žene i za svaku pojedinu… Crkva zahvaljuje za sve izraze ženskoga ‘genija’ tijekom povijesti u svim narodima i državama; zahvaljuje za sve karizme koje Duh Sveti podjeljuje ženama u povijesti Božjega naroda, za sve pobjede koje duguje njihovoj vjeri, nadi i ljubavi: zahvaljuje za sve plodove ženske svetosti” (br. 31). Kao što se vidi, pohvala se odnosi na žene tijekom povijesti Crkve i izražena je u ime čitave crkvene zajednice. I mi se pridružujemo toj pohvali, zahvaljujući Gospodinu što iz naraštaja u naraštaj vodi svoju Crkvu služeći se bez razlike muškarcima i ženama koji znaju donijeti plod svoje vjere i svoga krštenja za dobrobit čitava crkvenoga Tijela, na veću slavu Božju.

(Opća audijencija u Auli Pavla VI., 14. veljače 2007.)

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Apostoli i prvi Kristovi učenici”, o kojoj više možete saznati na linku ovdje.