Blagosloviti može samo onaj tko ima vlast.

Blagosloviti može samo onaj tko može stvoriti.

Blagosloviti može samo Bog.

Blagoslivljajući Bog gleda na svojega stvora. Zove ga po imenu. Svoju svemoguću ljubav upravlja srcu i bivstvu stvora, a iz Božje ruke onda struji moć koja čini da stvor plodi, da raste, da se posveti, da bude dobar: “Pogledat ću na vas i učiniti da rastete.”

Samo Bog može blagosloviti. Blagoslov je raspolaganje s onim što jest i što ima. Blagoslov je zapovijed Gospodnja stvoru, obećanje njegove providnosti. Blagoslov je dobra sudbina.

Buntovna je Nietzscheova riječ kada je rekao: “Od bića koja mole moramo postati bića koja blagoslivljaju.”

Znao je što je tim mislio. Samo Bog može blagosloviti jer on je gospodar života. Mi smo pak, po svojemu bivstvu, bića što se mole.

Protivno od blagoslova je prokletstvo. Znači osudu smrti, pečat nesreće. I ono je upravljeno jednomu licu, jednomu srcu. Zapovijed je to Gospodnja, koji zatvara izvore života.

A Bog je učinio dionicima te vlasti blagoslivljanja i proklinjanja i one koji su pozvani da daju život: roditelje i svećenika. Oni rađaju život naravi i milosti. Za to su postavljeni po svojemu bivstvu i po svojoj službi.

Vlast se blagoslivljanja može i postići ako postaneš posve čist, ako više ne tražiš sama sebe, već hoćeš posve služiti davaocu života.

Ali uvijek je ta vlast od Boga. Presahne netom bi je netko htio imati sam od sebe. Po svojoj biti mi smo bića koja se mole. Blagoslivljati možemo samo po Božjoj milosti, kao što samo po Božjoj milosti imamo vlast i pravo zapovijedati.

Što je u naravi pretkazano, ispunja se u milosti. Božji je, naime, život ono što u blagoslovu zapravo djeluje, što iz njega upravo struji. Tako je u pravu i punu blagoslovu kojemu je sve naravno samo slika. Bog blagoslivlja samim sobom. Sama sebe daje po blagoslovu. Božji je blagoslov davanje njegova života da postanemo “dionicima božanske naravi”. A to je upravo milost, čisti dar, koji nam je dan u Kristu.

Zato se blagoslov, kojim nam se Bog dariva, vrši u znaku križa.

Tu vlast blagoslivljanja udijelio je Bog onima koje je postavio mjesto sebe: po otajstvu kršćanskoga braka ima tu vlast otac, ima je majka. Po otajstvu svetoga reda ima je svećenik. Po otajstvu krštenja i po kraljevskomu svećeništvu potvrde daje se i onomu koji Boga “ljubi svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom, a bližnjega svoga kao samoga sebe”. Svima je ovima Bog dao vlast blagoslivljati njegovim vlastitim životom – svakomu na različit način, prema vrsti poslanja.

Blagoslov se izražava rukom, svojim ga znakovima ona izvodi. Ruka se položi na glavu, kod potvrde i sv. reda, da se po njoj prelije što dolazi odozgo, što izvire iz Božjega Duha. Ruka čini znak križa na čelu ili preko čitava predmeta da izlije u nj punoću Božju. Ruka je ona koja daje; ona gradi, oblikuje i dariva.

Konačno se još daje blagoslov s Presvetim, s Kristovim tijelom u presvetomu oltarskom sakramentu. S velikim se strahopočitanjem mora primiti, kako se pristoji tajni.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Romana Guardinija “Sveti znakovi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.