Dvije vrlo snažne Karlove izjave uokviruju ovozemaljski život mladih supružnika. U jutro njihova vjenčanja Karlo je rekao Ziti: „Sada si moramo pomagati doći u nebo.“ Zatim na času svoje smrti: „Beskrajno te ljubim. Opet ćemo se susresti u Isusovu Srcu.“ U tim dvjema izjavama nalazimo svu snagu Karlova i Zitina braka.

Prva tvrdnja: „Sada si moramo pomagati doći u nebo“ zapečaćuje među supružnicima smisao i smjer. Riječ „sada“, ta točka susreta s vječnošću, sa samim Bogom, znači da će si u svakome trenutku njihova života međusobno pomagati pod Božjim pogledom i u njegovoj prisutnosti. Sve njihove odluke i njihovo djelovanje moraju biti uređeni u skladu s Božjom voljom. A da bi bolje upoznali Božju volju, trebaju jedno drugo. U tome je bit njihova poziva kršćanskih supružnika.

Druga je tvrdnja zaista otajstvena: „Beskrajno te ljubim. Opet ćemo se susresti u Isusovu Srcu.“ Možemo je shvatiti na dva načina: „Kada dođe red na tebe, tada ćemo se opet vidjeti.“ Ali to nije jedino tumačenje. Kao i za riječ „sada“, Karlo želi istaknuti da se njihov otajstveni susret, jer jedan će biti na nebu, a drugi na zemlji, može dogoditi samo u Isusovu Srcu: „Opet ćemo se susresti“ u ovome „sada“, toj vezi s vječnošću. Kao što će Zita svakoga dana tražiti Karla da posreduje za nju i djecu u Isusovu Srcu sve do susreta na nebu, kada Zita napokon opet susretne svoga ljubljenog supruga. Ali morat će na to čekati šezdeset i sedam godina.

Karlo je izgovorio ove riječi pred presvetim oltarskim sakramentom koji je bio izložen u njegovoj sobi. U Isusovu Presvetom Srcu moguće mu je vječno ljubiti svoju suprugu. Mjesta njihova susreta bila su za Zitu svakodnevna euharistija i klanjanje, izvoru beskrajne ljubavi i Božjega milosrđa.

Zita je čuvala ove posljednje Karlove riječi kao popudbinu. Nijedan dan nije prošao da ga se nije sjetila ili zazvala za pomoć u odgoju svoje osmero djece ili kako bi zadobila neku milost. Tako je ona u punini živjela vjernost svome mužu, posvećenu njihovim sakramentom ženidbe. Predanje Božjoj volji poticalo je Zitino srce na zagovornu molitvu: „Car Karlo dao je mojemu životu smisao i puninu.“

Za naš današnji svijet Karlo i Zita uzor su vjere, nade i ljubavi.

Vjera u Boga koju ništa neće pokolebati i koja daje potpuni smisao vjernosti između supružnika. Iz nje crpe snagu kako bi se hrabro brinuli o svojim narodima u ratno vrijeme. Za blaženoga Karla i službenicu Božju Zitu, kao i za sve svece, jedini je izvor njihove svetosti Duh Sveti, kojega su primili na dan svojega krštenja. Od toga dana Duh Sveti započeo je svoje djelo svetosti. Kod ovih supružnika razbor je osvijetljen vjerom, vjerom koja im pomaže da nadvise sjene svojega vremena i da preuzmu veliki teret svoje dužnosti.

Njihova se bračna ljubav protegnula na njihovu roditeljsku ljubav. Plodnost braka ta je nerazrješiva veza između ljubavi i plodnosti. Supružnici su je živjeli postojano i strpljivo, ponizno i produhovljeno, često se utječući molitvi.1

Karlova i Zitina istinska pobožnost koja je izvirala iz gorljivosti srca hranila je njihov odnos s Bogom. Zajedno su molili krunicu, Anđeo Gospodnji i prije jela. Nosili su škapular kao znak posvećenosti Bezgrešnomu Srcu Marijinu. Htjeli su djecu kršćanski odgojiti. Učili su ih moliti moleći se s njima. Čak i kada je Karlovo radno vrijeme bilo tako ispunjeno da tijekom dana nije mogao biti s djecom, navečer bi im se pridružio u molitvi. Dječaci su od šeste godine ministrirali na misi, a cijela je obitelj ostala vjerna svakodnevnim misama.

U svojoj bračnoj ljubavi supružnici Zita i Karlo zajedno su se darivali svome narodu. Blaženi Karlo izgubio je prijestolje jer je odbio da njegovi narodi trpe. Čestitost njegove savjesti i ispravnost njegove vjere navele su ga da se u trpljenju za svoje narode, djecu i suprugu Zitu poistovjeti s Kristom. Doista, takav je dar svojstven braku. Nakon Karlove smrti ovo je darivanje nastavila dalje Zita. Hrabro i veličanstveno sjedinila je svoju volju s Božjom.

Njihova odgovornost za odgoj djece proširila se na njihove narode kao autentično služenje Crkvi.2 To se služenje za blaženoga Karla izražavalo njegovim aktivnostima oko sklapanja mira, a za službenicu Božju Zitu pomaganjem najpotrebitijima za vrijeme dvaju svjetskih ratova. Tako su srcem i tijelom živjeli blaženstvo „Blago mirotvorcima“ između velikodušnoga dara i ljubavi prema djeci i narodima, u jedinstvu vjere i ljubavi.3

Način na koji je Karlo htio ograničiti patnje i ratne posljedice, Zitine inicijative i posjeti da pritekne u pomoć ranjenicima, ženama i djeci u bijedi, sva ta djela ljubavi proizlaze iz plemenitosti njihova srca.

Čitava su života u vjeri crpili snagu kako bi mogli podnijeti patnje svojih naroda, poniženja, klevete i izdaje kojih su bili žrtve. Vjera im je raspoložila srce za ljubav prema njihovim narodima. Vjera im je davala svjetlo spoznaje da mogu prepoznati Božju volju i prepustiti joj se. Na koncu, vjera im je hranila nadu u nesigurnosti sutrašnjice.

Mons. Schioppa, apostolski nuncij u Budimpešti, kojega je papa Benedikt XV. u listopadu 1921. zadužio da ide pozdraviti kraljevski par u trenutku njihova odlaska prema Madeiri, piše u svojim uspomenama:

Kralj Karlo, kraljica Zita sigurno nisu obične osobe. Ne, biblijski to su likovi. Puno sam toga u životu vidio, mnogočemu svjedočio. Ali sjećanje na oproštaj koji mi je priredio kraljevski par nikada se neće izbrisati iz mojega pamćenja. Bilo je to za mene kao svećenika utješno, dirljivo, da utvrdim da još uvijek ovdje dolje ima osobnosti vrsne naravi, kršćana goruće vjere, evanđeoske čistoće. Spokojno, posve natprirodnom mirnoćom duše, kralj Karlo prihvatio je udarce sudbine. Htio sam ga utješiti. No on je utješio mene ovim riječima: „To je Božja volja!“ Kakva vjera, kakvo povjerenje u Boga!4

Karlo je katkada s uznemirenošću zamišljao svoju budućnost. Ali se vrlo brzo predao u ruke providnosti. Toga listopada 1921., kada ga je satnik izvijestio o njihovu odredištu, Karlo je problijedio i kaplje znoja orosile su mu čelo: „Zar nikada više nećemo vidjeti djecu?“ Zatim se pribrao: „Kako sam malodušan. Mogu nas poslati samo na mjesto koje je Bog izabrao.“5

Kada je na Gibraltaru shvatio da se pramac broda usmjerio prema otoku Madeiri, izjavio je: „Ako nas Bog bude htio vratiti kući, on će to i učiniti. Ako i ne, prepuštam se njegovoj volji.“6

Ostavši udovicom vrlo mlada, Zita će nastaviti životni put oslanjajući se na vjeru. Tko god bi je na kraju života pitao kako je mogla podnijeti tolike kušnje, odgovorila bi mu: „Bez vjere to bi bilo nemoguće.“7

U homiliji 19. travnja 1989. na misi zadušnici za caricu Dom Jean Prou, tada opat u Solesmesu, izjavio je: „Vjera je dominirala njezinim životom i vodila je. Vjera je povezivala njezin život u cjelinu i davala joj duševnu snagu kojoj su se svi divili… Osjećalo se da je nastanjena Bogom i da joj se duša redovito okretala prema njemu, sve u savršenoj jednostavnosti, obzirnosti i suzdržljivosti.“8

Jedini je istinski oslonac vjera. Na formiranje Zitine vjere snažno su utjecali njezini roditelji te brojne tete i redovnice, a na jačanje vjere njezin suprug Karlo. Zitina će vjera ostati čudesno postojana u kušnjama sve do smrti.

Grofica Kerssenbrock, ona koja ju je pratila toliko godina, piše Zitinoj prijateljici nekoliko dana poslije Anschlussa:

Vi dobro poznajete caricu, draga gospođice, i znate da je ona prihvaćala svoj križ s potpunom podređenošću Božjoj volji. No i ja, koja sam imala sreću poznavati je izbliza, iznova je promatram i uvijek se sve više i više divim veličini ove duše, toj nadnaravnoj snazi i veličanstvenoj hrabrosti kojih nam je divan primjer i kojima odgaja sve nas. Uz pojavu koja je mogla rasplakati sve one koji je vole, njezina čvrsta vjera držala ju je mirnom, punom povjerenja, čudesnom u svakome pogledu. Mi svi, kojima je dragi Bog dao milost da s njom živimo, ne možemo dovoljno zahvaliti Gospodinu što nam je dao takav svakodnevni primjer.9

Vjera im je učvrstila nadu koja ih je učinila poniznima, siromašnima duhom i predanima Božjoj providnosti. Ta ih je nada štitila od svake mržnje, od svake gorčine i svake kritike. Ipak, koliko nepoznanica u njihovu životu, koji kao da je od dana njihova vjenčanja bio sav zacrtan! Ta ista nada povećala je žar njihove bračne i obiteljske molitve.

„Uvijek sam bio zapanjen njezinim praštanjem, vedrinom i postojanom vjerom. Prihvaćala je križ na izvanredan način“10, svjedoči nadvojvoda Rudolf o svojoj baki.

Zita je ostavila lijepo sjećanje o svome braku:

U ozračju vrlo tople ljubavi, čvrstoga povjerenja, bezrezervnoga poštenja, nutarnje sigurnosti i uzajamnoga poštivanja naš je brak postao iznimno sretan. Sluga Božji bio je najvjerniji muž, nježan, dobar, strpljiv, plemenit i susretljiv. Sve smo dijelili: radost i tugu, strah i nemir, nadu i sreću. Teški udarci zajedno su nas ranili i zajedno smo ih iznijeli. Sluga Božji smatrao je našu obitelj Noinom lađom koju mu je Bog dao u svojoj beskrajnoj dobroti. Obitelj mu je bila utočište, okrepa i u njoj je crpio uvijek novu snagu za teški životni put. Obitelj mu je ovdje na zemlji bila sva njegova radost; želio je uvijek biti okružen našom djecom; nastojao nas je blagom, a čvrstom rukom sve više približiti našoj djeci i Bogu. Iznimno je ljubio našu djecu. Bio je sretan i duboko zahvalan Bogu za svako od njih. A kakva ga je bol ispunjavala na pomisao da će biti od nas odvojen! Zaista je bio sretan u toplini obitelji. Tijekom svih onih godina i još u Madeiri često mi je govorio: „Ne mogu zamisliti da na zemlji postoji par koji se ljubi kao mi.“ A zadnje riječi koje mi je umirući ostavio bile su: „Beskrajno te ljubim. Opet ćemo se susresti u Isusovu Srcu.“11

Da, u Karla i Zite vjera, nada i ljubav bile su izvor snage njihova svakodnevnog života i poticale su ih na to da se predaju u naručje providnosti. U tome je brak Karla i Zite, kao i brak supružnika Martin, uzor braka za naše vrijeme.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Elisabeth Montfort “Karlo i Zita Habsburški”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. 

1 Dom Jean-Philippe Lemaire, „Le sacrement du mariage, chemin de sainteté“, konferencija u Solesmesu, 7. svibnja 2011. www.associationimperatricezita.com/ressources.

2 Gaudium et spes, br. 38.

3 Dom Jean-Philippe Lemaire, „Le sacrement du mariage, chemin de sainteté“, op. cit.

4 Joseph Delabays, op. cit., str. 238.

5 Hans Karl Zessner-Spitzenberg, op. cit.

6 Erich Feigl, op. cit., str. 339.

7 S.A.I.R. Archiduc Rudolf, Famille chrétienne, 6. svibnja 2013.

8 Predavanje Dom Michela Jorrota, oca opata u Clervauxu, „Le sens de l’intériorité dans un monde sécularisé“, utorak, 28. travnja 2016., u crkvi Notre-Dame des Sablons u Bruxellesu, www.associationimperatricezita.com/ressources.

9 Pismo poslano Udruzi za beatifikaciju carice Zite.

10 S.A.I.R. Archiduc Rudolf, Famille chrétienne, 4. ožujka 2019.

11 www.hozana.org/communaute/7628-canonisation-du-bienheureux-charles-d-autriche?tab=publications.