A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. (Mk 5,25–27)

Za razumijevanje problema žene koja krvari iz Evanđelja imamo dva opisa. Prvi kad se pojavljuje na sceni: A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja… (Mk 5,25) Malo kasnije, u trenutku ozdravljenja: I odmah prestane njezino krvarenje… (Mk 5,29)

U prvom opisu grčki izvornik kaže doslovce: „a neka žena koja je bila u gubljenju krvi već dvanaest godina“ – particip glagola biti poistovjećuje je sa stanjem „gubljenja“ krvi. No završni je opis u grčkom tekstu podrobniji: „presušila je fontana njezine krvi“ – grčka riječ pēgē ́ nije općenito istjecanje kao u prvom opisu, nego označava vrelo, izvor, šikljanje, podzemne vode. Obilan gubitak.

Krv iz nje izbija kao iz neke napukline. To je samo po sebi vrlo ozbiljno, ali u biblijskoj logici tragedija je još dramatičnija: u Svetom pismu krv je život, životno počelo tijela 1. Dodirnuti prolivenu krv značilo je dodirnuti smrt, a ako bi, primjerice, svećenik došao u dodir s krvlju, morao se očistiti složenim obredima prije nego što je mogao ponovno pristupiti bogoslužju, jer je dotaknuo rasipanje života 2 – ona je, zapravo, u stanju nečistoće prema židovskim propisima, jer njezina situacija, u takvu arhaičnu mentalitetu, predstavlja rasipanje života koji je svet te zbog toga nije mogla nikoga dotaknuti 3.

Ova jadna žena gubi život, ima pukotinu u svom postojanju i gubi krv u posve određenoj dimenziji svoga tijela: u svojoj genitalnosti. Ima ženstvenost koja krvari. Sama je, ne može se nikom približiti. No to se ne vidi golim okom. Kretat će se usred mnoštva koje nije mogla dotaknuti… i ima izvor smrti koji se iz nje izlijeva u tajnosti. O čemu govorimo? Govorimo o osobnom, intimnom svijetu; u ovoj priči kasnije će biti riječi o sramu, a kad bude morala očitovati što se dogodilo, pristupit će uplašena i potresena jer to nisu stvari koje kažeš prvom koga sretneš; možda ih ne govoriš ni onima koje dobro poznaješ… to su intimne rane, tiču se afektivnosti, duboke su, unutra su, skrivene. Možda o tome nisi nikada nikom govorila.

To su one stvari zbog kojih se čovjek ne osjeća normalnim, osjeća se kao žena ili muškarac drugoga reda. To je nepriznata misao koja je postala intimni samoprezir zbog vlastitih nepotpunosti, koje su često imaginarne. Dogodile su se stvari zbog kojih još uvijek krvariš. Zadirkivali su te zbog tvoga tijela i sramila si se kao djevojčica pa onda pokušavaš ostati neprimijećena – ili si postala ropski ovisna o tuđim pogledima u ponižavajućem opsegu. Ili je neka svinja stavila ruke na tebe pa se osjećaš krivom ili krivim, uvijek osjećaš tu mrlju na svojoj koži. I ostaje ti apsurdna sumnja da si ti taj ili ta koja je izazvala tu odvratnu pažnju. I tako gubiš život.

Toliko samo da damo nekoliko bolnih primjera više ili manje povezanih sa ženstvenošću/muževnošću. No to je slika mnogih drugih rana iz odnosa koje se tiču svijeta afektivnosti i vlastitoga identiteta. Mjesta na kojima smo smušeni, kontradiktorni, nespretni, uplašeni, sramežljivi, blokirani, neuhvatljivi, razočarani, očajni ili bezrazložno agresivni, posesivni, nasilni, zavidni, umišljeni, izjeda nas zlopamćenje. Vječno nesigurni. Ili vječno uznemireni i stoga vječno u ratu. Zakočeni. Ili zgađeni samima sobom. Mjesta na kojima se gubi krv. Gdje se život prazni.

A komu ćeš objasniti to? S kim razgovarati o intimnom odbijanju u tvom načinu postojanja? Komu reći da se neprestano osjećaš kao da si pogrešan? Možda si učinila pogreške, na ovaj ili onaj način, a te su pogreške ubodi nožem koje si sama sebi zadala; ili ta nesretna rečenica tvoga oca, to pretrpljeno ismijavanje, taj put kad nisi uspjela i bila si razočaranje, taj užas što si isključena, što ti se ne vjeruje, što si ponižena, odbačena.

Mogu nas obuzeti tisuće tjeskoba; strahovi različitih vrsta ili neosjetljivost, hladnoće zbog pretrpljenih pogrešaka ili doživljenih zanemarivanja, možemo biti netko kome sve ostaje strano, tko se ne zaljubljuje, ne uključuje, nema strasti, jer živi s emocionalnim ja zatvorenim unutar barijera samoobrane koje su postale kavez. Možemo nastaviti u svim smjerovima i navoditi stotine primjera koji nas uspoređuju s ovom ranjenom ženom koja trpi veliku samoću.
Budimo oprezni: ovo je priča o ženi čija je rana zacijeljena. Prestat će gubiti krv.

Neka bude jasno: u ovu bitku ne ulazimo da bismo izgubili, već slijedimo put nekoga tko je doživio ozdravljenje. Zato moramo korak po korak slijediti njezinu priču kako bismo shvatili mudrost njezine avanture. Svi smo mi, zapravo, ta žena koja krvari, na više ili manje krvav način, više ili manje dramatičan, prepoznatljiv odmah ili tek iz daljine. Ova Žena je čovječanstvo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Fabija Rosinija “Ozdravljenje duše”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. U 17. poglavlju Levitskoga zakonika primjerice izričito se kaže kako je „život živoga bića u krvi“ (17,11); čitavo poglavlje pokazuje kako kontakt s prolivenom krvlju nekoga leša, čak i životinjskoga, čini čovjeka nečistim.
  2. To objašnjava zašto u prispodobi o dobrom Samarijancu (Lk 10,30–35) svećenik i levit ostavljaju polumrtvoga čovjeka na tlu: ne mogu ga dotaknuti, kad bi to učinili, bili bi nečisti za bogoslužje – mogu samo ustanoviti da je čovjek u lošem stanju, ali ne mogu se pobrinuti za njega. Oni su više nemoćni nego zli. Za brigu o polumrtvom čovjeku potreban je netko tko će nadići pravila, poput neregularnoga Samarijanca…
  3. Levitski je zakonik jasan: „Ako žena imadne krvarenje dulje vremena izvan svoga mjesečnog pranja, ili ako se njezino mjesečno pranje produžuje, neka se smatra nečistom sve vrijeme krvarenja kao da su dani njezina mjesečnog pranja. Svaka postelja na koju legne za sve vrijeme svoga krvarenja bit će joj kao i postelja za njezina mjesečnog pranja. I svaki predmet na koji sjedne neka postane nečistim kao što bi bio nečist u vrijeme njezina mjesečnog pranja. A svatko tko ih se dotakne neka je nečist; neka opere svoju odjeću, okupa se u vodi i ostane nečistim do večeri.“ (Lev 15,25–27)