„Pristupe k njemu farizeji i saduceji. Iskušavajući ga, zatraže da im pokaže kakav znak s neba. On im odgovori: ‘Uvečer govorite: Bit će vedro, nebo se žari. A ujutro: Danas će nevrijeme, nebo se tamno zacrvenjelo. Lice neba znadete rasuditi, a znakove vremena ne znate. Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin.’ Tada ih ostavi i ode.“ (Mt 16, 1-4)

U ulomku Markova evanđelja, koji govori o neveri, Isus uistinu ostavlja učenike same na moru, no Njegova molitva Bogu upravljena je za njih. Bdije i promatra ih kako se muče s valovima sve do četvrte noćne straže, sve do posljednjeg trenutka. Isus ozdravlja svoje učenike od dviju neosviještenih i bolesnih predodžbi koje su skrivali u duši. Moja molitva kao prvo može osloboditi druge i mene samog uvjerenja o dostatnosti vlastitih snaga u borbi s burama života, a kao drugo ozdravlja predodžbu o samom Sinu Božjem. Molitva dvostruko oslobađa od fantastičnih predodžbi: o sebi i o Bogu. Gubimo iluzije o vlastitim snagama i razotkriva nam istinito lice Sina Božjeg.

Gledajući nebo znamo prepoznati kada se približava nevrijeme, a nismo u stanju prepoznati znakove vremena koji se odnose na nas same. Jer neke su bure znakovi upravo za nas same – odgovor na našu ljudsku sklonost odnositi se prema Bogu kao da nije Bog (Mt 16, 3).

Isus je apostole prvo prisilio da se sami otisnu na drugu stranu jezera. Pa zar nije znao da će navaliti bura na njih? Sigurno je znao. Molimo za mir, no on često ne daje ništa, ne mijenja ništa, ne ozdravlja, ne oslobađa nas od ničega. Tada se čudimo jer smo pretpostavljali da će molitva smiriti burnu situaciju oko nas ili napetost duševnih osjećaja, što je još gore. Ima molitava koje izazivaju buru, i burnih molitava koje rađaju duboki mir duše. Ako smo Kristovi učenici, ne možemo izbjegavati istinu. Riječ “prisili”, henankasen (Mk 6, 45) etimološki se nadovezuje na riječ αναγκη hanake – nužda, sila, nevolja, udes, sudbina. Isus je izazvao nevrijeme koje je zadesilo učenike. Nije htio da ih zaobiđe. I nama pripušta takve životne bure, zahvaljujući kojima istina izlazi na vidjelo. Kakvu su istinu otkrili apostoli? Kada im je lađu vjetar nosio, izgubili su životnu i emocionalnu ravnotežu; a sudbina im nije bila naklonjena. Tek su tada spoznali istinu o svojoj vjeri.

Vidjevši Isusovu pojavu, kako se približava na valovima, nisu vjerovali da je to On! Prestravljeni onim što im se događa, bili su uvjereni da to nije Isus, već utvara, duh, košmar, fantazija – nešto nestvarno (u Aristotela u suprotnosti od althes – istina). Shvatili su da Isusa ne doživljavaju kao stvarnog. Upravo te naivne predodžbe Boga podložne su demaskiranju kada na nas navale životne nevere. Odmah govorimo: „Sve moje vjerovanje obična je zabluda. Kako sam bio u zabludi! Sada znam da mi Bog ne želi pomoći i da me ne čuje.“ Tada, dakle, izlazi na vidjelo da se nismo ozbiljno držali Isusove prisutnosti u svom životu i smatramo nemogućim da bi intervenirao u našim teškim situacijama. Vjerovali smo u tamo nekog Isusa koji je bio legenda, bajka iz prošlosti. I vrlo je dobro kaniti se tih fantazija koje smo do tada držali kao istinsku sliku Njegove osobe. U takvog Isusa treba prestati vjerovati. Treba vjerovati u Isusa koji je istinit, a ne izmišljen.

Prijeti to čak i ljudima u Crkvi, u lađi, da naviještaju Krista – mit, Isusa iz knjiga ili Isusa koji je nekoć živio, a ne Isusa koji živi sada i kroči valovima povijesti. Usporedno, u Matejevu tekstu ta scena završava Petrovim priznanjem: Uistinu – alethosi – Ti si Sin Božji! (Mt 14, 33) Javlja se određena shema: molitva, bura, istina. Postoji molitva koja izaziva buru! Ali ta bura uznemiruje i valja jedino imaginarne projekte vjere, paravane iluzija, konstrukcije snova, a ne temelje istinske vjere u Boga.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Odlasci”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.