Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kud. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima. (Mt 5,14-16)

Duh Sveti je onaj koji nas potiče na iskreniju i kvalitetniju molitvu, ukorijenjenu u realnost života.

Ima osoba koje godinama mole i idu na svetu misu, ali ne donose ploda u svom životu. Idu iz običaja, tradicije, „zbog toga što su me tako naučili”, ili pak zbog smirivanja savjesti jer sam „bio na misi”. Moramo imati hrabrosti preispitati našu vjeru. Zapitajmo se: „Kako sam doživio svetu misu? Je li me okrijepila, nahranila?”

Vjerujem kako nitko nije sretan kad se vrati kući gladan i onda ustanovi da nema ništa u hladnjaku. Možda jednom prijeđeš preko toga i kažeš: „Ma nema veze, ići ću kasnije u trgovinu.” No, ako se takvo nešto dogodi opet i opet, nešto nije u redu. I s molitvom je tako: ona nas hrani kako bismo bili radosni, kako bismo imali mir, išli naprijed kroz život.

Eto zašto naglašavam važnost kvalitete molitve. Ne možemo se zadovoljiti samo molitvom koja izlazi iz naših usta. Trebamo se uistinu ispuniti Duhu Svetom: On je istinski učitelj molitve! Za molitvom treba žeđati! A današnja hrana treba biti ukusnija od one jučerašnje. Trebamo željeti hraniti naš duh. Ako se ne hranimo kako treba u nama uvijek tinja neko nezadovoljstvo, život postaje tmuran, odrađujemo stvari umjesto da u njima uživamo. Tako je i s molitvom, ona postane samo „nešto”. No molitva nije „nešto”: molitva je Netko tko ti ide u susret.

Koji put imamo osjećaj da smo sami, da nas drugi ne razumiju, nervozni smo, mijenjamo raspoloženja. Tada se zapitaj: „Kako molim?” Kada se dogodi nešto loše ili se nađemo u situaciji koja nas oneraspoloži, moramo imati hrabrosti zapitati se: „Molim li? Zašto molim? Komu se molim?”

Mladići i djevojke, koji su u našoj Zajednici, vole mi doći i podijeliti svoje poteškoće. Nakon što sve vrlo iskreno iznesu, često dodaju: „No ovo je vrijeme u kojem ne molim”, ili pak: „Ovo je vrijeme u kojem površno molim.” Mladi su me naučili da nas zlo najviše vreba onda kada nismo oboružani štitom molitve. Tada na našu dušu dolaze bolesti: tuga, bijeg, ravnodušnost, samoća. Ako kvaliteta kršćanskog života opada, to je zato jer je opala kvaliteta molitve.

Prekrasno je spoznati što je odlučujući čimbenik u mom nutarnjem i izvanjskom životu. Naš život je zrcalo naše molitve. Onako kako molimo takvi i jesmo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Punina radosti” Majke Elvire. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.