Ovo je savjet koji neprijatelj daje u vezi s hranom: savjetuje nam da uzimamo te namirnice umjesto ispravne uporabe kruha, usmjeravajući naš pogled prema kamenju. Onaj koji je raspršio iskušenja, međutim, nije protjerao glad iz svoje naravi, kao da bi bila riječ o kakvu uzroku zla, već je, odbacujući samo pohotnu težnju koju je unio savjet neprijatelja, dopustio naravi da se prilagođava unutar svojih granica.

Baš kao što oni koji procjeđuju vino ne zanemaruju ono korisno zbog pjene pomiješane s vinom, nego, koristeći cjediljku za odvajanje suvišnih dijelova, ne odbacuju upotrebu onoga što je čisto, tako je i Krist suptilno razaznao ono što je strano njegovoj naravi i nije odagnao glad, smatrajući to načelom očuvanja našega života, nego kao da je probrao i odbacio pohotnu težnju koja se ispreplela s potrebom kad je rekao da poznaje onaj kruh koji uistinu hrani, onaj koji se, zahvaljujući riječi Božjoj, prilagođava našoj naravi.(Usp. Mt 4,4) Dakle, ako je Isus bio gladan, glad bi mogla biti blagoslovljena stvar, nakon što po njegovu primjeru djeluje i u nama. Ako dakle znamo za čim Gospodin gladuje, sigurno ćemo razaznati značenje blaženstva koje sada proučavamo.

Koja je onda hrana za kojom se Isus ne srami žudjeti? Svojim učenicima nakon razgovora sa Samarijankom kaže: „Moja je hrana vršiti volju Oca mojega.”(Usp. Iv 4,34) Volja njegova Oca je jasna: „Hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.”(1 Tim 2,4) Stoga, ako on žudi za našim spasenjem, a njegova hrana je naš život postigli smo razumijevanje svrhe ovoga raspoloženja duše. O čemu je riječ? Radi se o tome da bismo trebali gladovati za vlastitim spasenjem, trebali bismo žeđati za onim što Bog želi, a to je da budemo spašeni. Kako je moguće postići glad ove vrste, sada smo shvatili po blaženstvu. Osoba koja čezne za Božjom pravdom pronašla je ono za čim se uistinu treba žudjeti, a takva se želja ne zadovoljava samo jednim od načina na koji djeluje apetit, jer on zapravo nije želio sudjelovanje u pravdi samo kao hrani; apetit bi zapravo bio nepotpun da je ostao u ovoj razini ostvarenja.

Zapravo, ovo dobro postalo je i pićem tako da žar i goruća želja mogu biti naznačeni osjećajem žeđi. Dakle, budući da smo u određenom smislu postali suhi i upaljena grla u trenutku žeđi, sa zadovoljstvom uzimamo piće kao lijek za svoju situaciju. Budući da je apetit za hranom i pićem nešto jedinstveno, raspoloženje za svaki od ova dva osjeta je različito, međutim, Krist, kako bi nam propisao vrhunac želje za dobrom, naziva blaženima one koji osjećaju obje te potrebe za pravdom, i glad i žeđ, kao da je dovoljno da se ono za čim se čezne uskladi s obje želje i postane čvrstom hranom onima koji su gladni i piće oni žeđaju milosti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Grgura iz Nise “O blaženstvima”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.