Godine 1970. papa Pavao VI. proglasio je svetim, tj. kanonizirao je, Nikolu Tavelića, franjevca i mučenika hrvatskog naroda koji je živio u 14. stoljeću. Hrvatima je to bila počast i radost. To je bio prvi hrvatski kanoniziram svetac. Mi, koji smo to aktivno proživljavali prije 25 godina (tekst je originalno objavljen u knjizi ‘Riječ za dobar dan’ koja je objavljena 1997.), znamo kakva je to tada bila radost, gotovo euforija. U tadašnjim čežnjama u mukama našega hrvatskog naroda kao da je to bila svojevrsna promocija Hrvata i priznanje Hrvatima pred čitavim svijetom. U našem narodu ima svetaca!

Ipak, htio bih upozoriti na jednu čudnu pojavu. U postupak kanonizacije svetog Nikole Tavelića utrošeno je puno truda i mara stručnjaka koji su se desetljećima, gotovo stoljećima, time bavili. Pokrenute su mnoge molitvene akcije u našem narodu, umnožavale se sličice, slike i drugi propagandni materijal, kako bi taj postupak imao podršku u bazi, tj. među vjernicima, u narodu Božjemu. Puno se o svetom Nikoli Taveliću govorilo, još više propovijedalo, a najviše molilo. A ipak, kada se konačno došlo do cilja, kada je papa obavio svečanost kanonizacije, kao da je sve stalo. Odjednom nam sveti Nikola više nije zanimljiv, o njemu se ne govori, njemu se ne upravljaju molitve. Postigli smo cilj – i sve je stalo.

Zaboravljamo da Crkva proglašuje nekoga svetim na temelju pomnog ispitivanja. Zaboravljamo da ona to čini s određenom svrhom. Svecima ne treba naše čašćenje i naše laskanje. Oni su u Bogu i uživaju puninu sreće i radosti. Njima mi više ne možemo povećati blaženstvo. Prema tome, zbog njih samih ne treba pokretati nikakve procese i svečanosti. Njih je Bog potvrdio i kanonizirao u tajni neba, u zagrljaju vječnosti. Tako vjerujemo da su kod Boga i mnogi drugi i silna vojska onih koji su skrovito i bez ljudskih priznanja živjeli pošteno i dobro. Vjerujemo čak da su na taj način kod Boga i neki naši pokojnici o kojima svatko od nas može u duši naći potvrdu i svjedočanstvo da su živjeli po Božjem zakonu i u ozračju prave dobrote. Kada Crkva nešto takvo čini, onda je to radi proslave Boga i našeg spasenja. Želi u svecu i po svecu još jasnije zahvaljivati Bogu koji je divan u vidljivim i poznatim primjerima očite svetosti. Prepoznajemo i slavimo u tome Božju ljubav i svetost.

Drugi cilj je spasenje čovjeka. Crkva želi da u svecima vidi najprije ljude koji pozivaju da ih se slijedi. To su hrabri ljudi, herojskih kreposti, koji svjedoče da je moguće u svakom vremenu živjeti Evanđelje, živjeti vjerno Kristovom pozivu, programu krštenja. Oni žele i nas povući za sobom, tj. svojim nas primjerom žele hrabriti na našem životnom putu. I naš je cilj punina života u Bogu, i mi nastojimo doći do blažene vječnosti.

Ona nije monopol tih nekoliko tisuća svetaca koje je Crkva kanonizirala, već je ponuđeni dar svima koji kroz poznate svece mogu osjetiti ohrabrenje za takav život. Nadalje, budući da su sveci u zajedništvu s Bogom, Crkva vjeruje da su oni u mogućnosti da na način neba, tj. na način koji izmiče našem racionalnom zaključivanju, pomažu nama u ovoj etapi zemaljskog života. Od njih molimo pomoć i zagovor. Prema tome oni su nam nakon kanonizacije još potrebniji, budući da su njihova pomoć i zagovor po pravorijeku Crkve tada još sigurniji i čvršći. Zato molimo i danas: sveti Nikola Taveliću, moli za hrvatski narod. Neka ovaj narod bude svet, pravedan i dobar!

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Riječ za dobar dan”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.