Pjesma Kyrie eleison podsjeća na staru liturgiju, prije obnovnog zahvata II. vatikanskog koncila koji je – potkraj II. tisućljeća kršćanstva – uveo u bogoslužje narodni jezik. Donedavna, na Zapadu je u liturgiji vladao latinski, na Istoku grčki i staroslavenski, da ne spominjemo drugih starih liturgija. A pjesma Kyrie eleison, iako se u nas neposredno nadovezuje na latinsku liturgiju, vodi nas još dublje u povijest kada se u carskom kršćanskom Rimu – u katakombama – bogoslužje obavljalo na grčkom jeziku. Poznata je poslovica: “Porobljena Grčka pobijedila je divljeg pobjednika.” Rimska se vlast rasprostirala i Grčkom, a zauzvrat grčka je kultura zavladala Rimom, a s njom i grčki jezik. I tako je onda ostalo i poslije kad se ponovno u Zapadnoj Crkvi udomaćio latinski jezik. Početni se misni zaziv pjevao na grčkom: “Kyrie eleison – Gospodine, smiluj se!”


Kyrie eleison,
eleison,
Isus se rodi
u štalici:
Pojte pastiri,
tamo se
njemu poklonite.

Sam je zaziv uzet iz Evanđelja. Mnogi bolesnici obraćaju se Kristu Spasitelju i Ozdravitelju krikom: “Gospodine, smiluj se!” što u grčkom izvorniku evanđelja glasi: “Kyrie, eleison!” I u lijepim koralnim melodijama misnog vapaja (tri puta Kyrie, tri puta Christe, pa opet tri puta Kyrie) umetale bi se riječi (tzv. tropi) između Kyrie i eleison. Primjer za to imamo i u hrvatskom prepjevu: “Gospodine, Bože živi, nebo, zemlja sve je tvoje, smiluj se!” Na način takvih umetaka, i u ovoj pjesmi umetnut je u svakoj kitici po jedan redak: “Isus se rodi”… “On za nas trpi”… Svaki taj redak i opet predstavlja tipičnu crkvenu “prozu”. Ona je ritmizirana, ali je više izričajna nego doživljajna. Ukratko samo naznačuje ili podsjeća na događaj, a doživljajnu reakciju prepušta slušatelju. I zato “prozu” mogu pjevati svi: mali i veliki, mladi i stari, žalosni i radosni, pravednici i grešnici. Svatko taj podsjećaj doživljava u srcu na svoj način. To tim božićnim pjesmama, koje su pomalo sve takve, daje onu prisnost i općenitost kakvu rijetko susrećemo u drugim pjesmama.

Kriste eleison,
eleison!
On za nas trpi
čim se rodi:
Pojte pastiri,
tamo se
njemu poklonite.

Svaka je kitica tako u prvom dijelu vapajna: “Kyrie, Kriste eleison!” U drugom je dijelu narativna, podsjećajna: “Isus se rodi… On za nas trpi…”. A u trećem se dijelu pretvara u poziv i poklon: “Pojte (= pođite), pastiri… Pođite, Kralji, tamo se njemu poklonite.” Dakako, kada to pjevamo u crkvi velikoj, u veliku zboru naših polnoćki, sav se onaj svijet osjeti uzajamno potaknut da s pastirima, da s kraljevima svi krenu, svi pođu i svi da se poklone i klanjaju Novorođenome.

Ima miline, ali i duboke iako nenametljive osjećajnosti u tim prozama. Kako je malo riječi dosta da se povežu – opet i opet – jaslice i križ (“on za nas trpi čim se rodi”)… a u stihu: “U jasle mora da se skriva” osjeća se već Herodov mač nad betlehemskom dječicom… Tako hrvatska božićna pjesma spontano odgaja kršćansku osjećajnost i suosjećajnost. Dakako, i prema Isusu, Sinu Božjemu, za nas učovječenu. Ali onda i prema svim ljudima koji trpe. Napose bi nas te pjesme trebale odgajati za suosjećaj i djelotvornu solidarnost sa svom djecom svijeta koja dijele sudbinu maloga Isusa, pa i goru. Jer, Isus je bio lišen svega blaga, ali ne – ljubavi Marije i Josipa. A kolika su djeca svijeta uistinu kruto i nasilno lišena svake ljubavi i brige ljudi, a kamoli svojih. Ratni vihori, tolike iznenadne revolucije, genocidne akcije rastepu tisuće obitelji, odijele tisuće tisuća majki i djece, braće i sestara… Često se nađe goli golcati mali i premali život na goloj zemlji… Trpe čim se rode… i nemaju gdje da se sakriju…

Kyrie eleison,
eleison!
U jasle mora
da se skriva:
Pođite kralji,
tamo se njemu poklonite.

Jeste li poslali svoj božićni dar za Caritas, za Gladno dijete… dar s puno ljubavi, i ako je moguće, dar obilat… Bit će to pravi poklon za Isusa. “Tamo se njemu poklonite.” Kako je lijep taj hrvatski izraz pokloniti se, tako sposoban da poprimi dva bliska i srodna značenja. Treba “pokloniti se” Isusu. To ne znači samo duboko se pred njim sagnuti, i tijelom i duhom, u znak poštovanja, u znak priznanja da je on naš Bog, naš Gospodin i Gospodar… Treba mu zaista – pokloniti se, to jest darovati mu se. A najbolje ćemo ga možda nadariti – sobom – kada ga prepoznamo u njegovim najmanjima. Kolike li će iznenaditi njegov sud: “Što god ste učinili… što god niste učinili jednome od ove najmanje moje braće… meni ste učinili… meni niste učinili… Dođite!… Odlazite!” (Mt 25,31-46).

Moji najmanji… “tamo se njemu poklonite!”

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Svijeta razveselitelj” fra Bonaventure Dude. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

https://www.youtube.com/watch?v=3zHvs0Qd0R0