Brate i oče, Franjo! Što da te drugo i ovoga Božića, za se i za svu svoju braću i sestre, zamolim nego – milost tvojega božićnoga iskustva i da Dijete Isusa, u mojemu srcu zaspala, ponovno probudiš!

Foto: www.papaboys.org

O, da mi je bilo one božićne noći biti u Grecciu s bratom Franjom! Misterij koji ga je uvijek, i sve više i više dirao do dna srca – misterij Utjelovljenja – nadahnuo mu je ovu želju. Želio je da to bar donekle vidi, svojim očima, i da to dočara sebi i svojoj braći ljudima. U svakoj je majci poštivao Mariju, u svakom je ocu susretao Josipa i svako je ljudsko dijete imalo za njega miline maloga Isusa. I htio je da to bude u pravoj pravcatoj štali, baš kao u Betlehemu. I želio je – blaženi biskup koji mu je odobrio tu želju (ili je Franjo to nekako osjetio da naprosto može biti) – želio je da se tu služi sveta misa. Uvijek je doživljavao Euharistiju kao božanski nastavak Utjelovljenja.

Bilo je to, kako piše Toma Čelanski (1 Čel 84-87), tri godine prije njegova slavnog preminuća, dakle 25. prosinca 1223. godine. Franjin poštivalac i prijatelj, neki Giovanni, Ivan, koji bijaše iz Greccia, bio mu je u tome desna ruka. Njemu je “petnaestak dana prije Božića” Franjo povjerio svoju zamisao: “Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu… kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca da bi se to moglo tjelesnim očima gledati.” Dalje sami pročitajte dirljivi opis Tome Čelanskoga. Doista je tako mogao opisati taj Franjin Božić samo umjetnik kakav bijaše Toma.

Ipak, barem ono najvažnije: “Jasle su oltar gdje se služi svečana misa… Svetac Božji oblači levitsku odjeću, jer bijaše đakon, i zvonkim glasom pjeva Evanđelje. A njegov glas, glas sladak, glas jasan, glas zvonak! Sve poziva na najveću nagradu. Zatim propovijeda okupljenome narodu. Njegove riječi o rođenju siromašnoga kralja u malome gradu Betlehemu teku poput meda. A često je, kad je htio izgovoriti presveto ime Isus, govorio silnim žarom. Nazivao ga je Betlehemskim Djetešcem, a ime Betlehem izgovarao je poput ovce koja bleji… Kad bi spominjao Betlehemsko Djetešce ili izgovarao ime Isus, sve bi oblizivao usne, jer je sretnim nepcem kušao i gutao slatkoću ove riječi…”

Neki je kreposnik, bilježi Toma Čelanski, za vrijeme slavlja imao viđenje. Vidio je Božjega Sveca kako pristupa Djetešcu da ga probudi. “To viđenje nije bilo neumjesno jer je Dijete Isus bilo zaboravljeno u srcima mnogih ljudi u kojima je djelovanjem milosti po njegovu sluzi Franji bilo probuđeno.”

Tim svojim stranicama prvoga životopisa dodao je Toma Čelanski dirljive retke o Franjinu doživljavanju Božića u Drugome životopisu (2Cei 198-200): “Rođenje Djeteta Isusa slavio je neizrecivom radošću… Nazvao je Božić svetkovinom nad svetkovinama jer je Bog, postavši malenim djetetom, bio priljubljen uz ljudske grudi.” Na to se nadovezuje riječ o Franjinoj ljubavi prema presvetoj Djevici Majci. Naročito ga je diralo božićno “siromaštvo blažene Djevice i neimaština Krista, njezina Sina”. No, o Franjinu doživljaju Božića najljepša je ova jedinstvena rečenica Tome Čelanskoga: “Isusovu je Majku obasipao neizrecivom ljubavlju zato što nam je dala brata, uzvišenoga Gospodina.” Mislim da se po latinskome to smije još izrazitije prevesti: “… jer je njegovo veličanstvo Gospodin Isus po njoj postao naš brat.”

Brate i oče, Franjo! Što da te drugo i ovoga Božića, za se i za svu svoju braću i sestre, zamolim nego – milost tvojega božićnoga iskustva i da Dijete Isusa, u mojemu srcu zaspala, ponovno probudiš!

fra Bonaventura Duda