Izvor lažne religije je nesposobnost radovanja ili, možda, prije odbijanje radovanja, dok je radost apsolutni smisao. Strah Božji i poniznost zdravi su jedino u povezanosti s tom radošću, i samo su tada istiniti i plodonosni! Izvan te radosti dobivaju demonski karakter i postaju najdublјe izopačenje bilo kakvog religijskog iskustva.

Religija straha, religija lažne poniznosti, religija krivnje: sve su to iskušenja i zamke – vrlo snažne i to ne samo u svijetu, već i u Crkvi. „Religiozni“ lјudi gaje neku sumnjičavost prema radosti.

Prvi i osnovni izvor svega je: „Radošću se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu,“  Strah od grijeha ne spašava od grijeha! Radost u Gospodinu spašava! Osjećaj krivnje ili moralizam ne oslobađaju od svijeta i njegovih iskušenja. Radost je temelј slobode na koji smo pozvani stati. Gdje, kako i kada je ovo postalo iskrivlјeno i monotono u kršćanstvu? Ili, zapravo, gdje, kada i zašto su kršćani postali gluhi za radost? Kako, kada i zašto je Crkva, umjesto da oslobađa lјude koji pate, počela ljude sadistički zastrašivati?

Ljudi neprestano dolaze i pitaju za savjet… Ispovijedam lјude i pričam, pričam, pričam… A neka me slabost i lažni stid sprječavaju da im kažem: „Nemam nikakav savjet za vas. Ja imam samo slabu, klimavu, ali, za mene neprekidnu radost. Želite li to?“ Ne, ne žele! Žele pričati o „problemima“ i  brbljati o „rješenjima“.

Ne, nema veće pobjede đavla u svijetu od ove „psihologizirane“ religije. U psihologiji ima svega i svačega. Jedna stvar koja je u njoj nezamisliva i nemoguća jest radost.

Moć grijeha nije u tome što čovjeka iskušava očigledno zlo, već u tome što mu srce zaroblјavaju razne vrste sitnih strasti i što ne može normalno disati i živjeti. U borbi protiv ove zatočenosti nije dovolјno samo zagovarati pobožnost i molitvu. Pobožnost može biti, a često i jest, sitničava; a molitva može biti usmjerena jedino na samu sebe. Isto pitanje postavlјa se i u vezi s blagom našeg srca, u vezi s radošću.

Bez radosti pobožnost i molitva su bez milosti, jer je njihova moć u radosti. Religija je postala sinonim za ozbilјnost koja nije usuglašena s radošću. Zato je i slaba. Ljudi od religije žele odgovore, mir, značenje, a značenje je – radost. To je odgovor koji u sebi sadrži sve odgovore!

„Jer si Ti istinita želјa i neizreciva radost onih koji lјube Tebe, Kriste, Bože naš, i Tebi zauvijek kliče sve stvorenje…“

Izvor: Dnevnik oca Aleksandra Šmemana| Priredio: Miodrag Vojvodić

Protoprezbiter Alexander Schmemann ubraja se u red čuvene plejade pravoslavnih ruskih mislilaca i slovi za jednog od najvećih teologa Pravoslavlja i misionara Crkve 20. stoljeća. Jedan je od utemeljitelja suvremene misionarske misli, autor popularnih teoloških djela, vrsni propovjednik i majstor usmene riječi, ali iznad svega častan svećenik posvećen Pravoslavlju i svojoj Pravoslavnoj Crkvi.

Alexander Schmemann rodio se u gradu Talinu (Estonija) u aristokratskoj obitelji ruskih emigranata. Djed mu je bio zastupnik Državnog savjeta Ruskog Carstva, a otac časnik garde Ruske carske vojske. U ranim godinama djetinjstva njegova obitelj preselila je iz Estonije u Francusku, gdje je Schmeman ostao sve do svog konačnog odlaska u Ameriku. Obrazovanje je započeo u ruskoj vojnoj školi u Versaillesu iz koje potom prelazi u gimnaziju, a kasnije nastavlja studije u francuskom liceju i na Pariškom sveučilištu. Godine Drugog svjetskog rata i razdoblje njemačke okupacije Francuske bilo je vrijeme njegovog konačnog opredjeljenja za teološki studij na ruskom Bogoslovnkom institutu Svetog Sergija u Parizu (1940-1945). Tijekom petogodišnjeg studija prvenstveno se posvećuje izučavanju crkvene povijesti, koju je po završetku studija i predavao. Temom iz područja liturgijskog bogoslovlja stječe zvanje doktora teoloških znanosti. Oženio se 1943. godine,  a zaređen je za svećenika 1946. godine.

Godine 1951. odlazi u Ameriku i pridružuje se kolektivu akademije Svetog Vladimira u New Yorku, koju je tada gradio jedan od najutjecajnijih pravoslavnih teologa 20. Stoljeća, otac Georgije Florovski. Dekanom Akademije postaje 1962. godine, a ovu će službu vršiti do svoje smrti 13. prosinca 1983. godine. Na Akademiji je predavao crkvenu povijest i liturgijsko bogoslovlje, a njegovom je zaslugom Akademija postala glavni rasadnik Pravoslavlja u Americi, centar liturgijskog i euharistijskog preporoda.