Ljudi su je zvali Ružna Madona. Od toga ti se naziva diže kosa na glavi jer zvuči kao kolektivna kletva. Ali zapravo, spominjući Ružnu Madonu, ljudi nisu imali namjeru vrijeđati Majku Božju. Samo su rekli ono što se najmanje moglo reći o čuvenome kipu koji je don Camillu bio pravi trn u oku.

Kip je bio velik, visok više od dva metra; nešto teško, kao da je od olova. Veliki kip od terakote obojen takvim odvratnim bojama da te oči zabole. Onaj tko ga je izradio vjerojatno je bio, pokoj mu duši, najveći lupež u svemiru. Da ga je napravio neki bijednik koji pojma ne bi imao o načelima izrade skulpture, ali bi ipak bio poštenjak, nitko ne bi mogao nazvati ružnom tu Madonu. Naime, ni u umjetnosti neznanje ne znači uvijek podlost, zato što neznalica ulaže svu svoju dušu da sliku ili kip napravi što je moguće ljepše, a u umjetnosti više vrijedi nakana nego tehnička vještina.

No u slučaju ove Madone tvorac je očigledno bio čovjek koji je znao svoj posao. Zlotvor koji je primijenio sve svoje kiparsko umijeće da stvori Ružnu Madonu. I u tome je uspio.

Prvi put kada je don Camillo – temporibus illis – ušao u crkvu, bio je duboko potresen ružnoćom toga kipa, pa je odmah odlučio zamijeniti ga nekim drugim dostojnijim da predstavlja Majku Božju. O tome je odmah govorio, ali su mu odgovorili da to ne dolazi u obzir.

Radilo se o terakoti iz 1693., pokazali su mu godinu urezanu u podnožje kipa.

„Nije važno kada je napravljena“, prigovorio je don Camillo. „Ružna je!“

„Ružna je, ali stara“, rekoše mještani.

„Stara je, ali ružna!“ ponavljao je don Camillo.

„Velečasni, ali to je povijesna vrijednost!“ dometnuli su drugi.

Don Camillo se borio nekoliko godina, ali uzalud. Ako se radi o povijesnoj vrijednosti, neka se taj predmet pošalje u muzej, a na njeno se mjesto postavi druga Madona koja će izgledati kršćanskije.

U najgoremu slučaju mogla bi se Ružna Madona staviti u neki kut u sakristiji, a na njeno mjesto, u kapelici, postaviti novu.

Cijeli je problem bio u tome da se nađe novac za to. Ali, kada je don Camillo krenuo obilaziti mještane i objašnjavati o čemu se radi, svi su ga zaprepašteno gledali.

„Zamijeniti Ružnu Madonu? Pa ona je povijesni spomenik!“ odgovarali su mu. „To se ne može? Nije u redu zamijeniti povijesni spomenik!“

Don Camillo je odustao od svoje namjere. Ali mu je trn ostao u srcu, pa se tu i tamo jadao Kristu na glavnome oltaru.

„Isuse, zašto mi ne pomogneš? Zar se ne osjećaš osobno uvrijeđenim gledajući onakav lik Majke Božje? Zašto dopuštaš da svijet Majku Božju naziva Ružnom Madonom?“

„Don Camillo,“ odgovarao bi mu Krist, „prava ljepota nije ljepota lica. Inače ono ne bi s vremenom nestalo i pretvorilo se u prah. Naprotiv, sve što je zaista lijepo, vječno je i ne umire s tijelom. Ljepota Majke Božje ljepota je njene duše, a ta je ljepota nepromjenjiva i nepokvariva. Zašto bih se morao uvrijediti ako je netko u glini oblikovao kip žene ružna lica, a zatim ga stavio na oltar Madone? Tko klekne pred taj oltar, ne predaje svoju molitvu glinenome kipu, već Majci Božjoj, koja je na nebesima.“

„Amen“, složio bi se don Camillo.

I s tim bi odlazio, ali ga je boljelo čuti da svijet spominje Ružnu Madonu. Taj mu je trn ostao u srcu, a s vremenom se naviknuo na tu bol. Ali na dan procesije u kolovozu, kada su iz kapelice iznosili Ružnu Madonu i stavljali je na nosila pa je na ramenima nosili seoskim ulicama, bol je bivala oštrija.

Pod žarkim suncem, kada nije bilo sjene u kapelici koja bi ih zakrilila, Madonine crte lica grubo su bole oči. To lice ne da je bilo samo ružno, bilo je ono opako. Lice grubih crta. Pogled zblenut, nije odavao ushićenje. A Djetešce, u naručju Madone, više je bilo nalik smotuljku krpa, smotuljku iz kojega izviruje bezizražajno lice lutke.

Don Camillo se potrudio prikriti tu ružnoću, nakitio je kip velovima, krunom, ogrlicama. Ali sve to nije poboljšalo, već čak pogoršalo stvar, i na kraju je don Camillo skinuo ukrase, pa su grozne boje kojima je bila premazana terakota izbile na vidjelo još užasnije nego inače.

Rat je prošao i putovima zabačenih sela duž velike rijeke. Bilo je porušenih zgrada i opljačkanih kuća. Lopovske i svetogrdne ruke oskrnavile su čak i oltare. Bombe su pljuštale s neba; pogodile su zvonike i crkve, a don Camillo, iako to nije htio priznati, u dnu srca gajio je potajnu nadu da
će ga nešto osloboditi Ružne Madone.

Kada je neprijateljska vojska počela kružiti okolinom, don Camillo je otišao objasniti svoju brigu nekome nadležnome:

„Ružna Madona umjetničko je remek-djelo iz 1693. Povijesna vrijednost. Ne bi li bilo bolje prenijeti je nekamo podalje, na sigurno?“

Odgovorili su mu da se ne brine; da je točno da je to umjetničko djelo i ima povijesnu vrijednost, ali da je ružno. Ružnoća je njena obrana. Da nije tako ružna, pljačkaši, koji su prolazili ovim krajem od sedamnaestoga stoljeća pa do današnjih dana, već bi je sigurno odnijeli.

I prođe rat, prođoše godine i najzad dođe trenutak kada je don Camillo ponovno osjetio, jače nego ikada prije, da ga bode onaj trn u oku. Bio je obnovio crkvu: oličio zidove, obnovio stupove od opeke i drvene ograde, pozlatio lustere i svijećnjake na oltarima.

Sada, usred svega toga blještavila, toga sjaja, kip Ružne Madone zaista se nije uklapao. Na sivoj pozadini crna se mrlja i vidi i ne vidi. Ali na bijeloj pozadini crna mrlja djeluje kao šaka u oko.

„Isuse,“ reče don Camillo kleknuvši pred raspetim Kristom na glavnome oltaru, „sada mi moraš pomoći. Isuse, za obnovu crkve potrošio sam svu crkavicu koju sam imao, a potrošio sam i ono što nisam imao i pun sam dugova. Štedio sam na hrani, čak sam se odrekao i svoje toskanske cigare. Danas sam radostan, ne samo zbog toga što je crkva tako lijepa nego i da sam imao snage za tolike žrtve. Oslobodi me trna koji mi bode srce. Učini da se za don Camillovu crkvu više ne govori da je don Camillova crkva ona s Ružnom Madonom.“

Krist se nasmiješi:

„Don Camillo, zar je sudbina tako htjela da s tobom moram neprestano voditi iste razgovore? Zašto želiš da ti kažem ono što sam ti već rekao tisuću puta? Da prava ljepota nije ljepota lica? Da je prava ljepota očima skrivena jer je u nutrini i prkosi nedaćama vremena te nikada neće postati, kao ona prva, prah u prahu?“

Don Camillo šutke pogne glavu. Bio je to itekako loš znak.

*

Bližio se dan procesije u kolovozu i jednoga jutra don Camillo dade pozvati nosače.

„Ove godine“, počne im objašnjavati, „procesija će ići dužim putem jer prije ulaska u selo mora proći kroz Case Nuove na cesti Basse.“

Kolovoz je bio paklen i pomisao da će hodati dva kilometra po cesti koja je pošljunčana prije nekoliko dana, s tim teretom na leđima, pokolebala bi i najjačega muškarca na svijetu.

„Možemo napraviti dvije smjene“, reče stari Giarola, koji je na izvjestan način bio vođa nosača u procesijama.

„To je opasno“, odgovori don Camillo. „Ruke se znoje, sunce udara u glavu; u trenu, kada se ljudi smjenjuju, može se dogoditi nesreća. Mislim da bismo mogli iskoristiti mali Rebeccijev kamion i u njega utovariti Madonu. Tako će biti svečanije. Nadam se da nemate ništa protiv.“

Ljudima se, međutim, prijedlog nije svidio. A opet, pomišljajući na cestu i vrućinu, počeo im se sviđati. Odgovoriše da se slažu.

Rebecci je drage volje pristao posuditi kamionet te ga je sutradan dovezao u don Camillovu garažu jer se don Camillo nije uzdao ni u koga, pa je sam htio urediti i okititi kamiončić.

Cijeloga je tjedna naporno radio, ali je u subotu navečer sve bilo savršeno pripremljeno. Čvrsto je postolje bilo pribijeno na pod kamiona i sve je bilo ukrašeno zastorima i cvijećem, pa je, istini za volju, sve izgledalo veličanstveno.

Onda je došla nedjelja i u određenome su trenutku iznijeli iz crkve Ružnu Madonu i postavili je na postolje. Podnožje su čvrstom užadi vezali za drveno postolje i konope prekrili velikim cvjetnim jastucima.

„Možeš voziti bez brige“, reče don Camillo Rebecciju.

„Neće pasti ni budeš li vozio devedeset na sat. Jamčim ti.“

„Tako uređena i sa svim tim cvijećem, gotovo je lijepa“, rekoše ljudi kada je kamion krenuo.

Procesija se bližila Case Nuoveu na cesti Basse. Kamiončić je napredovao ljudskim korakom, ali je svejedno poskakivao zbog šljunka, a i zato što je ono prokleto kvačilo baš u tome času počelo otkazivati poslušnost i kamiončić se tako tresao i trzao da bi sirota Ružna Madona zacijelo ispala da don Camillo nije onako čvrsto vezao podnožje za postolje.

Don Camillo, koji je bio primijetio nezgodu s kvačilom, pa je mogao zamisliti u kakvu bi se sosu našao Rebecci, kada su stigli do Case Nuovea, odluči unijeti još jednu izmjenu.

„Teško je kamion voziti polako preko šljunka“, objasni.

„Pođimo prečicom preko polja pa ćemo za deset minuta izbiti na pokrajinsku cestu. Rebecci će se brzo vratiti kamionom i čekati nas na mostu. Ondje ćemo ponovno sjediniti procesiju i veličanstveno hodati prema selu jer je cijela cesta lijepa.“

Rebecci se vratio kamionom s Ružnom Madonom, koja je, sirotica, doživjela najneudobnije putovanje u svome dugome životu.

Na mostu se procesija ponovno sjedinila i počela hod prema selu, a tu je cesta bila ravna i sve je išlo kao podmazano premda je kamion, zbog ukletoga kvačila, tu i tamo nosom posrtao naprijed, kao da ga netko udara nogom u stražnjicu.

Cijelo je selo bilo ukrašeno, ali je najljepša bila glavna ulica, ona bez kraja, ona s nizom stupova s obiju strana. Svi su prozori bili okićeni cvijećem i ukrasima, a sa svakoga je prozora narod bacao cvijeće.

Na nesreću, cesta je bila kamenita, a kamion je, osim kvačila u kvaru, imao gume tvrde kao željezo, pa je makar i puževim korakom poskakivao i teturao kao da se napio.

No Ružna Madona kao da je prikovana na kamion, za što je osobno bio zaslužan don Camillo.

Na polovini puta počinjao je najgori dio jer je tu cesta bila raskopana zbog kanalizacije, pa je to područje bilo puno rupa.

„Kada prođe taj dio, više nema opasnosti“, govorili su ljudi koji su vjerovali užadi don Camilla, ali su se ipak držali u širokome krugu podalje od kamiona.

No Ružna Madona nije prošla opasnu zonu.

Nije pala jer je don Camillova užad držala kao da ih je svezao sam Samson; kamion je poskočio jače nego inače i statua se raspala.

Nije bila od terakote. Bilo je to nešto gnjecavo, nekakva vražja mješavina ciglenoga praha, gipsa, kreča ili Bog zna čega što se od dvije ili tri tisuće žestokih tresaka raspalo na komadiće koji su tresnuli na pod i smrvili se u prah.

Ali urlik koji se podigao iz gomile nije bio izazvan raspadom Ružne Madone.

Izazvala ga je Lijepa Madona.

Ljudi su iskolačili oči i urlali jer se, kada se Ružna Madona raspala iz okrnjena podnožja koje je ostalo vezano uz postolje u kamionu, ukazala u blistavilu, kao kakav srebren plod očišćen od grube kore, jedna prekrasna Madona, manja od one prije, ali sva u srebru.

Don Camillo je stajao i u čudu je promatrao pa se sjetio Kristovih riječi: „Prava ljepota nije ljepota lica… Prava ljepota je ljepota očima skrivena jer je u nutrini i prkosi nedaćama vremena te nikada neće postati, kao ona prva, prah u prahu…“

Okrenuo se jer je jedna starica povikala: „Čudo! Čudo!“

Ušutkao ju je glasnim povikom, a onda se sagnuo i podigao krhotinu Ružne Madone.

Bio je to komadić lica, jedno od ona dva opaka i zblenuta oka koja je toliko puta gledao s mržnjom.

„Sastavit ćemo te iznova, komadić po komadić“, reče glasno don Camillo. „Makar mi za to trebala jedna ili deset godina, ponovno ću te sastaviti, jadna Ružna Madono, koja si spasila srebrnu Madonu od pohlepe svakojakih barbara koji su ovdje haračili od XVII. stoljeća do današnjih dana.
Onaj tko te je napravio u žurbi pokrivajući tvojom oplatom srebrnu Madonu, napravio te je bijednom i ružnom kako bi te spasio od ruku pljačkaša koji su možda već bili na putu prema ovome selu ili prema nekome drugome selu ili gradu gdje si se nalazila i odakle si dospjela ovamo. Sad ćemo te ponovno sastaviti, djelić po djelić, i stajat ćeš na oltaru uz bok srebrnoj Madoni. Ja sam, ne htijući, izazvao tvoj jadni
kraj, o, Ružna Madono…“

Don Camillo je time izrekao najveću laž u svojemu životu.

Ali, s druge strane, nije mogao samo tako, coram populo (‘pred narodom’, op. pr.), priznati da je on izabrao najduži i najneravniji kameniti put, da je on napuhao gume na kamionu toliko da su gotovo pukle, da je on pokvario kvačilo, da je on, najzad, da bi pomogao šljunku, kamenju i rupama, u terakoti kipa izdubio, malim čekićem i šilom, poneku rupicu i poneku malu pukotinu, ali je odmah prestao to raditi jer je primijetio da to nije terakota, nego neka vrsta štuka koji se sam po sebi raspada.

Poslije bi se povjerio Kristu na velikome oltaru. Koji je to, uostalom, već dobro znao.

„Ti si, sirota Ružna Madono, spasila srebrnu Madonu od grabežljivih pandži barbara koji su kužili naše zemlje od davnih dana do jučer. Tko će spasiti sretnu Madonu od današnjih barbara koji se prijeteći naviruju na granicama civilizacije i divljim pogledom mjerkaju Kristovu tvrđavu? Je li to možda neki predznak? Znači li to možda da se barbari neće usuditi spustiti u naše nizine ili da će, ako se pokušaju spustiti, biti dovoljna naša vjera i naša ruka da te obrani?…“

Peppone, koji je stajao u prvome redu, da bi „pažljivo promotrio tu čudnu pojavu“, okrene se Smilzu:

„Znaš li ti na koga je to mislio?“ upita ga poluglasno.

„Mah!“ odgovori Smilzo slegnuvši ramenima. „Uobičajene klerikalne tlapnje!…“

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Camillo i njegovo stado”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.