Imam poznanika, jako aktivnog u Crkvi, čovjeka koji je dao i još uvijek daje puno crkvenoj zajednici.

Nedavno je postao otac, prvi put. Kada sam ga susreo nekoliko mjeseci nakon rođenja djeteta, htio sam doznati kako je uskladio svoj dinamičan laički apostolat i sve one obiteljske obveze koje su došle s prinovom.

Odgovorio mi je kako je, jednostavno, podijelio svoj radni dan napola. Od toliko do toliko sati je kod kuće s obitelji, pomaže i biva uz ženu i dijete. Druga polovica dana posvećena je obvezama u Crkvi.

Kada mi je prepričao, u temeljnim crtama, jedan svoj uobičajeni dan, u kojem obaveze traju sve do večernjih sati, jedino što sam mogao upitati bilo je: Pa, kako izdržiš?

Bilo je to retoričko pitanje. U tom smislu da je jasno bilo i meni i njemu čim sam ga izustio da ništa od toga ne bi mogao sam od sebe, bez pomoći Duha Svetoga.

Sjetio sam se ovih dana svoga poznanika i razgovora s njim od prije nekoliko mjeseci, nakon što sam pročitao status patera Ike Mandurića o „izgubljenoj muževnosti“, a potom i tekst Florijana Mihaljevića na Ženi vrsnoj, koji je očiti kritički odgovor na ovaj prvi iako ga nigdje izravno ne apostrofira.

Bit, nazovimo to tako, razilaženja između dva autora u pogledu definicije istinske muževnosti jest, kako je ja vidim, sljedeća:

Mandurić piše kako muškarac koji nije ostvaren u punini svoga potencijala, koji osim skrbi za obitelj uključuje i skrb za zajednicu u kojoj živi, nije cjelovit u svom duhovnom integritetu. Bježanje od odgovornosti za domovinu u kojoj živi čini da nije sposoban preuzeti odgovornost koju ima za svoju obitelj. Taj bijeg od avanture na koju je pozvan čini ga nesretnim, neispunjenim, što djeluje loše i na njegovu obitelj.

Mihaljević, pak, s druge strane naglašava kako je primarno mjesto muškarca u obitelji te kako „društveni angažman“, čiju važnost pater Ike ističe, često može biti tek izgovor za bijeg od onih istinskih problema koji bi ga trebali zanimati i koji se tiču njegove djece, njihova odrastanja i odgoja.

O čemu je ovdje riječ?

Pa, o tome, čini mi se, da su oba ova autora u pravu u svojim temeljnim tezama, ali da im u isticanju njihove poante pomalo izmiče kompleksnost situacije u kojoj se danas nalazi svaki katolički muškarac koji želi slijediti poslanja na koja ga je Bog pozvao – od supruga, oca, pa sve do aktivnog člana društva. Jer to su sve – od prvog do zadnjeg – Božji pozivi.

Znam muškarce koji su, misleći da slijede svoje „poslanje“, uništavali svoje obitelji. Nisu željeli biti, kako bi pater Ike napisao, „njonje“ pa su zbog toga ostavljali svoje žene i djecu, osjećajući se „neshvaćeno“, kao da ih obitelj „guši“. Znam za mnoge koji i dan-danas sebi utvaraju da slijede svoje „poslanje“ dok su im žene i djeca napušteni.

S druge strane, znam muškarce koji su u svojoj skrbi za obitelj tu istu zatvarali u kulu od bjelokosti. Ništa ih ne bi zanimalo osim njihove obitelji, njihove djece i žene kojima bi, kao, bili posvećeni, a zapravo bi ih gušili u svojoj posesivnosti i strahu koje su pogrešno predstavljali kao „predanje“. Oni bi možda i bili veseli, ali svi oko njih bili su u agoniji. Jer, kako mi je jednom rekao jedan svećenik, čak i „obitelj“ može postati idol, dakle, zamjena za istinski i puni odnos s Bogom.

Kada sam to napisao, moram napisati i ovo:

Slažem se s Ikom kada piše kako izbjegavanje odgovornosti za svijet u kojem živimo može muškarca učiniti nesretnim i duhovno sakatim. Muškarac ima tu potrebu u srcu da, kako je isusovac lijepo napisao, bude „čuvar svijeta“.

Uostalom, tu potrebu u srcu ima i žena, ali na drugačiji način.

Ipak je ona kod muškarca izražena na način koji traži izravnu akciju, djelovanje. Muškarci koji boluju od tog famoznog „sindroma Petra Pana“ nisu samo oni koji ne mogu funkcionirati u obitelji, pa ih uništavaju, to su i oni koji se jedino u obiteljima mogu izraziti, dok se svega drugoga oko sebe – boje ili to drugo preziru. I ti uništavaju obitelj, ali na drugi način. A da ne kažem koliko se dobro uklapaju tom svojom zatvorenošću u mikrokosmos u ovo ozračje apatije koje vlada u Hrvatskoj i koje je, čini se, pažljivo dirigirano.

A ta apatija, to vam je daleko od kršćanstva. Jer, kako je to jednom lijepo rekao američki glazbenik Rich Mullins, kršćanstvo nije građenje “malog sigurnog utočišta u svijetu, gdje možete živjeti sa svojom savršenom ženom i svojom savršenom djecom, u svojoj prekrasnoj kućici…”. Angažman u Crkvi i, šire, društvu, jest naravno poslanje katolika na koji smo pozvani u ovom ili onom obliku. Toliko crkvenih dokumenata govori o tome.

Istodobno, potpuno se slažem s Mihaljevićem kada piše o tome kako je najveće herojstvo na koje je muškarac pozvan često upravo ono u njegovoj obitelji. Obiteljski život donosi sa sobom radost i posvećenje koje uvijek znači križ. Onaj tko toga križa nije svjestan i ne prihvaća ga, bježi od svoga poziva i samoga sebe, od vlastitih slabosti: sebičnosti, nestrpljivosti, samoživosti, oholosti…

Danas, kada živimo u vremenu kada svi bježe od odgovornosti, zbog čega propada toliko obitelji, mi katolički muževi smo pozvani na svjedočanstvo drugačijeg života.
U vremenu u kojem muževi bježe od svojih najbližih, ja želim biti onaj muž koji ostaje. Svatko tko živi taj poziv danas, u ovakvome svijetu, zna koliko je on zahtjevan, i u određenom smislu jednako teška, ali i uzbudljiva avantura kao izlazak na pučinu ili odlazak u planine na koje pater Ike katoličke muškarce (kao što već napisah, u određenom smislu sasvim opravdano) poziva. I, nemojmo se zavaravati, taj poziv je najvažniji, a tek nakon njega slijede ostali, također važni.

I kako se u sve ovo uklapa moj poznanik s početka ove priče?

Pa tako što je svojim životom uspio, naravno uz obilnu pomoć molitve i Duha Svetoga, pomiriti i objediniti sve one pozive na koje Bog poziva oženjene muškarce.

Ne tvrdim da je njegov model „pola dana za obitelj/pola za angažman“ apsolutni obrazac za sve nas. To je njegov model, a svatko od nas može pronaći neki drugačiji, kroz molitvu i promišljanje. Ono što je važno jest činjenica da je moj poznanik odlučio odgovoriti na sve one pozive koje mu je Bog uputio, da čini to najbolje kako može, te kako dobro zna da bi bio neispunjen i žalostan kada bi neki od tih poziva zanemario. I to je put za svakog od nas.

Put je to, ne trebam ni napominjati, kojim nećemo moći krenuti bez potpuna pouzdanja u Boga i spremnosti na molitvu.

Put je to, nadalje, koji nije nimalo lak. Ali, riječima velikog C. S. Lewisa, ako želite biti tek „veseli“, preporučujem bocu porta, a ne kršćanstvo.

Dobro uravnoteženi život katoličkog muža uključuje, dakle, sve njegove pozive – i one obiteljske i one društvene. I to upravo u onoj međusobnoj mjeri koju nam Bog određuje, a koja je kod svakoga od nas individualna i posebna. Jer svatko od nas je poseban. O tome je riječ.

Jako je dobro da je pater Ike napisao onaj status, baš kao što je jako dobro da mu je Florijan Mihaljević odgovorio. Jer su oba teksta ozbiljan prilog raspravi o tome što danas, u ovome i ovakvome društvu, znači katolička muževnost.

A i ovaj tekst je, premda skromniji, prilog toj važnoj raspravi.

Goran Andrijanić | Bitno.net