Bog je stvorio čovjeka i kao „homo ludensa“, kao stvorenje igre, kao čovjeka koji se igra i kojemu je u bitku sklonost igri. Možemo zamisliti i Boga koji se „igra“, Deus Ludens, Stvoritelj čija kreacija nastaje iz nedokučive igre sveprožimajuće ljubavi.

Bog nije dao životinjama da se znaju smijati (iako se ponekad grimase nekih životinja čine kao osmijeh) ali im je dao instinkt za igru. Očito je da se radi o nečemu univerzalnom. Igraju se sva Božja stvorenja. Igra se i sama stvorena priroda. I čitav se svemir širi u velikoj igri uređenoj prema određenim pravilima. Istinska igra predstavlja radost života, ali igra koja je poradi života, poradi njegova spontaniteta, poradi stvorenja koja se ljube i slave darovani trenutak u igri kao izrazu veselja i ljubavi. Igra po sebi, dakle, veliki je dar stvorenjima. Sposobnost za igru i neke igre koje je čovjek izmislio mogu biti oplemenjujuće.

No svjedoci smo vremena u kojemu igre postaju puko sredstvo za stvaranje profita, u kojemu je i sam sport postao velika industrija novca, a kompjuterske igrice medij za stvaranje vojske konzumentskih ovisnika. Ovdje već moramo razlikovati igru od industrije zabave jer industrija zabave igru prisvaja i obezvrjeđuje, otuđuje od čovjeka i prodaje mu je kao surogat smisla života i opravdanje dokonosti kao traćenja dragocjenog vremena.

U poslanici Efežanima sv. Pavao poručuje: „Iskorišćujte vrijeme jer su ovi dani zli!“ (Ef 5,16), a u Jeruzalemskoj Bibliji prijevod glasi: „Iskupljujte vrijeme jer dani su zli!“ I jedan i drugi prijevod su izravni i jasni. Grijeh je za kršćanina tratiti vrijeme koje mu je Bog dao, pogotovo na dokone i besmislene stvari. Postoji vrijeme za igru koja služi odmoru i zbližavanju ljudi, ali tratiti sate i dane na igre i igrice koje ne služe zapravo ničemu osim kao psihoneurotska prisilna radnja da čovjek očajnički pokušava ispuniti vlastitu prazninu, ili da se igricama predaje kao infantilno stvorenje koje se daje voditi od svojih ovisničkih nagona, već je stvar bolesnih stanja i anamneze koju bi trebao dati široki spektar stručnjaka.

Viktor Frankl, jedan od najvećih psihologa 20. stoljeća, rekao je da idolatrija može biti i apsolutizacija jedne jedine vrijednosti, u ovom slučaju, to bi se odnosilo na igru kao idolatriju. U jednom svom predavanju Frankl je još pedesetih godina prošlog stoljeća govorio da se često čini da čovjek današnjice zapravo više i ne zna što u stvari hoće, da se nalazi u egzistencijalnom vakuumu i globalnoj krizi smisla, i da u takvom stanju čini ono što i čine drugi – konformistički, ili pak čini ono što drugi hoće od njega a posljedica je totalitarizam. Iz tog Franklova stava možemo doći do konkluzije: da konformizam može dovesti do totalitarizma.

U proteklih nekoliko tjedana, svijetom se munjevitom brzinom preko iPhone i Android uređaja raširila nova Nintendova igrica „Pokemon Go“. Mediji pišu o pokemaniji koja je zavladala milijunima korisnika mobitela koji su igricu „skinuli“ otkako je postala dostupna početkom srpnja najprije u Australiji, Novom Zelandu i SAD-u. U Americi je u prvih tjedan dana gotovo deset posto stanovništva poludjelo za „lovom na Pokemone“. Prema podacima s AppStorea i Applea, u prvom tjednu je preko 30 milijuna ljudi ukupno „skinulo“ igricu na svoje Android uređaje. Do danas je taj broj već rapidno porastao kao i dionice Nintenda, a milijuni ljudi u svijetu trče po gradovima, parkovima, dolinama i brdima u lovu na imaginarna bića u stvarnom prostoru. Radi se o igrici tzv. „proširene stvarnosti“, očito do sada najefektnijeg spoja virtualnog i stvarnog. Igrači preko GPS-a prate razrađenu mapu i realnu topografiju u kojoj se kreću u potrazi za mjestima na kojima bi ulovili virtualno biće, tzv. „pocket monster“, džepno čudovište, vražuljka, vragolana, demončića, bijesa koji ima razne moći. Lovac ih mora sakupiti sve na svom prostoru, potom uvježbavati i boriti se s njima protiv pokemona drugih lovaca. Sve to se više ne odigrava samo na ekranu nego se s ekrana prebacilo u stvarni svijet. Već postoje treneri za lovce na pokemone i vježbališta. Je li to slučajno i spontano nastalo?

Nijedna velika kompanija čije dionice vrijede milijarde dolara ne ide u ovakve projekte bez razrađene marketinško-psihološke kampanje. Neki analitičari već upozoravaju da se radi o smišljenom psihosocijalnom eksperimentu posebno usmjerenom na mlađu populaciju, iako su i stariji zaluđeni tom igrom. Svoje teze iznose i teoretičari zavjera: da se radi o novom sustavu nadzora i smišljenom zaluđivanju i psihološkoj kontroli konzumenata koji preuzimanjem ove igre prihvaćaju i mogućnost da se kontrolira čitav njihov Google profil i pristupnost vlastitim privatnim podacima i materijalima. Preko ove aplikacije sve što imate u mobitelu postaje dostupno i Sauronovom oku. Preko GPS-a sugerira se i prati vaše kretanje, usmjerava vaše ponašanje, i vi praktički pristajete biti – ne sudionik jedne igre – nego osoba koja se daje u stvarnom životu voditi nečim irealnim.

Vaš životni, dnevni cilj postaje uloviti nepostojeće biće koje se ukazuje na kameri mobitela i prividno se nalazi na lokaciji na koju ste dovedeni. U osnovi igre je očito vrlo sugestibilna manipulacija koja upravlja vašim ponašanjem, vremenom, i navodi vas da u realnom svijetu krećete se prema pravilima virtualne igrice. Nesumnjivo je da će ta igrica promijeniti ponašanje mnoštva ljudi, da će početi utjecati na normalni obiteljski i društveni život, i da o posljedicama njezina utjecaja na mase možemo tek nagađati. Neki smatraju da je ovo samo prolazni fenomen. No riječ je o preglobalnom fenomenu a da ne bi ostavio dugoročne učinke na ljudsku psihu i ponašanje.

Naime, riječ je o prvom praktičnom globalnom pokazatelju koliko može biti opasno i nepredvidljivo miješanje virtualnog i stvarnog, pogotovo ako ono stremi ka ukidanju tih granica jer „Pokemon Go“ otvara upravo taj prostor – da se virtualno umiješa u stvarno do te mjere da ljudi koji steknu ovisnost o takvim igricama izgube pojam o realnom prostoru i vremenu. Jedan od psihosocijalnih efekata pokemanije može biti i potpuna infantilizacija društva jer u velikim gradovima i odrasli ljudi smiješno trčkaraju po ulicama i perivojima buljeći u zaslon mobitela, i sve je više sljedbenika Pokemona koji se masovno nalaze i susreću po javnim mjestima, kafićima i restoranima i love virtualne demončiće.

Sveopći ludizam se očito oteo kontroli i mnoštvo ljudi nalazi u takvim igrama bijeg od realnosti, ili se pak radi i o obijesti suvremenog čovjeka koji očito nema pametnijeg posla. Optimisti bi rekli, ništa strašno, svako čudo za tri dana, ništa se globalno štetno još nije dogodilo, osim poneka prometna nezgoda, pokoje ozljeđivanje i smrtno stradavanje, manja učestalost nezgoda nego u bilo kojim drugim igrama na svijetu. Kvaka je u tomu da se u ovom slučaju do nekog kvantificiranja posljedica pokemanije i ne može doći u njezinom jeku, niti se mora raditi o vidljivim fizičkim posljedicama. Mislim da ćemo tek za koji mjesec ili godinu moći sagledati psihološke i duhovne posljedice pokemanije.

Još ne znamo u kom pravcu će se ona razvijati, hoćemo li doći do globalne groteske u kojoj će stotine milijuna ljudi kao smiješni ovisnici trčkarati okolo poput bezumnika pa ćemo morati angažirati profesora Baltazara da iznađe lijek, ili će „Pokemon Go“ izazvati kvalitetne rasprave i polemike u javnosti koje bi stvorile kritičnu masu pribranih i ozračje razbora. U svakom slučaju, pokemanija je simptomatična za Zapad koji je izgubio uporište u vjeri, koji je od potrošačke ideologije stvorio idolatriju, a igru i zabavu je stavio ispred svih drugih aktivnosti, a uskoro, prijeti ozbiljna opasnost, da se i virtualno nametne ispred stvarnog, da dominacija virtualiteta nad realitetom postane i duhovno i mentalno pogubna za mase ljudi, pogotovo za mlade naraštaje koji odrastaju u ozračju pokemanije.

Ni pokemoni kao izmišljeni entiteti iz otprije poznatih dječjih igrica i karata nisu po sebi nimalo duhovno i vrjednosni bezazleni i neutralni. Uvjetno rečeno, igrač koji igra „Pokemon Go“ u realnom svijetu i vremenu daje se voditi od demonskog virtualnog entiteta – lovi ga i traži njegove „nadnaravne moći“, da bi ih koristio u borbi protiv drugih lovaca. Lovac je ovdje, u stvari, lovina. Ne samo velikih kompanija i njihova profita nego i vlastite podložnosti sugeriranoj fantaziji, vlastite sklonosti da svoju stvarnost podredi nečemu izmišljenom samo poradi toga što je navodno neizmjerno štosno i zabavno.

Propagatori ove igrice već prodaju jedan traljavi argument koji vrijeđa inteligenciju: da ljudi ovako više izlaze van, druže se, posjećuju razne lokacije koje inače ne bi posjetili i slično. Profit u svojoj pohlepi uvijek treba ruho nekog humanog načela. Ako je masama ljudi potrebna pokemanija da bi izišli u park, kafić, posjetili muzej ili otišli na planinarenje, onda bi to značilo da su do jučer bez lova na Pokemone javna mjesta i priroda bili posve prazni, da nitko nije izlazio van, šetao, išao na izlete i slično. Osim toga, lovac na Pokemone nije usmjeren na samu lokaciju na kojoj se nalazi, on ne vidi više stvarnu okolinu, nego virtualno biće na svojoj kameri u prostoru u koji ga je doveo GPS, odnosno mapa igrice. Nije li to suludo? I ne vrijeđa li zaista ljudski razbor?

Ako je nekomu „Pokemon Go“ potreban da bi izišao u gradski park ili se popeo na Sljeme, onda treba potražiti pomoć stručne osobe, prije svega psihijatra. O duhovnoj šteti za mlade neću ni govoriti, to je priča za koju ćemo tek imati materijala za istraživanje, jer pokemanija ih uvodi u svijet okultnog kao i potteromanija, uvodi ih u jedan politeistički koncept unutar kojega su pokemoni mali demoni/božanstva, u biti zločesti ali ako ih ulovite i utrenirate, oni će vam dati svoje „moći“. Valjda za nagradu što ste trčali za svojom opsesijom nekoliko ulica – ili putovali i na kraj svijeta da biste dohvatili – porugu samom sebi.

Da zaključimo: ovisnosti ovakve vrste stvaraju ljude duhovno oslabljene i podložne manipulaciji, koji na svijet i stvarnost gledaju sve neozbiljnije i infantilnije. Svoje vrijeme ne samo da ne ispunjuju smislom, ne iskupljuju, nego ga besmisleno trate u procjepu između stvarnog i nestvarnog, zamjenjujući pritom dimenzije realiteta za imaginarno u virtualitetu i time daju veću „stvarnosnost“ onome za čim trče nego okolini, bližnjima i vlastitoj odgovornosti prema životu, i onomu što su pozvani činiti. Pokemanija odražava svu kompleksnost krize duha i smisla našega vremena, ali i poremećene percepcije stvarnosti. Ljudi su, naprosto, poludjeli. Gdje su granice tom ludilu, samo Bog zna.

Zoran Vukman | Bitno.net