KOMENTAR GORANA ANDRIJANIĆA

Miroslav Škoro i pitanje pobačaja: Kada će hrvatska pro-life scena dobiti ozbiljnog saveznika u politici?

Možda je rješenje ovakvih rasprava da svi zajedno prestanemo previše očekivati od političara. Da se pomirimo s činjenicom da u ovom trenutku pro-life pokret u Hrvatskoj nema moćnih saveznika na političkoj sceni i pitanje je kada će ih imati

miroslav škoro abortus

Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL

Predsjednički kandidat Miroslav Škoro gostovao je u poznatom talk-showu javne televizije „Nedjeljom u dva“ kod novinara Aleksandra Stankovića.

Progovorio je o mnogim temama, pa među ostalim i o pobačaju, pitanju koje je voditelj Stanković nazvao „svjetonazorskim“.

Kad smo već kod toga, šteta što novinar nije malo podrobnije objasnio koji je to poseban „svjetonazor“ (riječ koja je tu, očito, trebala imati relativizirajuću funkciju) koji smatra da ubijanje nerođenih predstavlja problem. Ako takav poseban „svjetonazor“ postoji onda i on pripada njemu, jer se o pobačaju izrazio upravo tako – kao o ubojstvu. I njegovo ispravno stajalište dokazuje da protivljenje pobačaju nije određeno nekakvim uskim perspektivama nego je logičan zaključak svakoga tko o tome razmišlja zdravorazumski i slobodno.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vratimo se izjavama poznatog pjevača i političara.

Upitan je li za zabranu pobačaja, Miroslav Škoro je rekao:

„Ja sam protiv pobačaja, smatram da pobačaj nije kontracepcijsko sredstvo. Smatram da treba više raditi na edukaciji mladih, posebice kada je pobačaj u pitanju. Nisam za to da se time licitira, posebice kada se govori o tim zabranama. Zabrana je zadnja instanca, do nje ima još jaku puno razgovora koje moramo obaviti. A ako zabranu treba donijeti, donijet će je hrvatski Sabor“.

„Ja sam protiv pobačaja, apsolutno“, rekao je ponovno nakon što ga je voditelj opetovano pitao je li za zabranu.

Nakon što je Stanković pitao ne očekuje li da će neki proglasiti licemjernim stajalište po kojem je nerođeno dijete ljudski život, a ipak se ne traži zabrana njegova ubijanja, Škoro je nastavio:

„Postoje i situacije u kojima je to nužan medicinski zahvat. Te sitne priče o nekim krupnim stvarima, to je ono što je licemjerno. Kad ne znamo što ćemo, onda idemo s partizanima i ustašama, pozdravom ‘Za dom spremni’, abortus, eutanazija, to su osjetljive stvari koje dijele hrvatski narod. Ja sam protiv tih podjela“.

„Uvijek sam bio za razgovor i da na kraju pobijedi razum i ono što je na dobrobit hrvatskom čovjeku“, odgovorio je na posljednje, ponovljeno treći put, pitanje je li za zakonsku zabranu pobačaja.

O ovih nekoliko gore navedenih rečenica od jučer se raspravlja među ljudima kojima je na srcu zaštita nerođenih. Raspravlja se kako na društvenim mrežama, tako i u privatnim razgovorima.

Neki smatraju da je Škoro ovim riječima rekao najviše što je mogao reći u trenutačnom političkom i društvenom kontekstu koji je, ne trebamo se zavaravati, nepovoljan za svakoga tko želi ograničiti pobačaj u Hrvatskoj i istodobno se baviti ozbiljnom politikom. Ta nepovoljnost je činjenica, poražavajuća, ali činjenica. Oni koji brane Škoru navode, dakle, kako je riječ o strateškim izjavama koje su imale za cilj političko pozicioniranje, a da pri tome nisu kompromitirale njegovo pro-life stajalište.

Drugi, pak, smatraju kako je Škoro svojim riječima previše to stajalište doveo u pitanje, previše je, tvrde oni, govorio o „edukaciji“ i „razgovorima“, što im je suviše nalikovalo na bljutavu retoriku kojima nas hrvatski „demokršćani“ časte već dulje vrijeme.

Promislimo li o svemu tome hladne glave i otvorenog srca, teško je ne zaključiti kako je moguće pronaći argumente koji potkrjepljuju stajališta i jedne i druge strane.

Činjenica jest da je Škoro rekao u dva navrata da je protiv pobačaja, kao što je i činjenica da je prvi političar s većim postotkom potpore koji je u utrci za predsjednika republike, a da je progovorio o mogućoj zabrani pobačaja, pa iako je opisao i kao „zadnju instancu“. Također, njegova je opservacija kako je na Saboru, a ne na predsjedniku da odlučuje o zakonskoj regulaciji abortusa, točna.

S druge, pak strane, teško je oteti se dojmu kako je u svom prvom ozbiljnom istupu o pobačaju Škoro ipak previše kalkulirao. Nižepotpisanom je najviše zasmetala njegova usporedba pitanja pobačaja i moguće zabrane s „vječitim temama“ poput ustaša i partizana. Teza je te izjave, ako sam je dobro razumio, kako se rasprava o zabrani pobačaja koristi kao neko politikantsko sredstvo koje ima za cilj skrenuti pozornost s doista važnih tema. To je netočno jer teško da, posebice u moralnom smislu, ima teže i važnije teme od zaštite života nerođenih.

„Ako majka može ubiti svoje dijete, što nas sprječava da ubijamo jedni druge?”. Ako vam to zvuči kao demagoška fraza, promislite opet. To je rekla Majka Terezija, svetica koja se demagogijom sigurno nije bavila.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Također, potpuno je nejasno zašto Škoro nije u sklopu svoga odgovora poentirao na pitanju novoga zakona o pobačaju koji je HDZ svjesno i namjerno bacio u zapećak (dvogodišnji rok za njegovo donošenje koji je definirao Ustavni sud istekao je u veljači ove godine). Da, točno je, predsjednik nema ovlasti nad procedurom donošenja toga zakona, ali HDZ-ov odnos prema tom pitanju puno govori o politikantstvu ove vlade i njezinoj nedosljednosti, što su sve teze na kojima Škoro „jaše“ u svojoj kampanji. Zašto i ovdje nije „zajahao“, ne znamo.

I što onda zaključiti o svemu ovome?

Možda je rješenje ovakvih rasprava da svi zajedno prestanemo previše očekivati od političara. Da se pomirimo s činjenicom da u ovom trenutku pro-life pokret u Hrvatskoj nema moćnih saveznika na političkoj sceni i pitanje je kada će ih imati.

To na prvi pogled izgleda deprimirajuće jer ispada da mi, građani koji smo protiv pobačaja, nismo još uvijek stvorili dovoljno veliku kritičnu masu koja bi natjerala političare takvoga usmjerenja da ozbiljnije pristupaju pitanju pobačaja i manje s njim kalkuliraju.

Treba, međutim, napomenuti kako su takve kalkulacije, nažalost, pravilom čak i u zemljama gdje katoličanstvo ima veći utjecaj na politička zbivanja. Dobar primjer je Poljska gdje je vladajuća konzervativna stranka Pravo i pravednost iz političkih razloga odgodila usvajanje zakona o zabrani eugeničkog pobačaja iako je dala tome deklarativnu potporu. Kako sada stvari stoje, usvojit će ga u svom novom mandatu koji joj predviđaju sve ankete o parlamentarnim izborima u listopadu.

Međutim, cijela se slika o Hrvatskoj popravlja kada shvatimo da, kako vrijeme prolazi, pitanje abortusa postaje sve važnije i sve teže za izbjeći onim političarima koji pretendiraju na, recimo to tako, „konzervativnije“ birače. Već u ovoj političkoj kampanji ta su pitanja važnija nego što su bila u prethodnoj i to je proces koji je nemoguće zaustaviti. Ljude, birače, sve više zanima što njihov kandidat ima za reći o ograničavanju pobačaja.

To možemo, prije svega, zahvaliti sve brojnijim pro-life aktivistima koji se iz dana u dan ustrajno bore za nerođene. Nema ih potrebe sada nabrajati, svaki naš vjerniji čitatelj zna o kojim je ljudima riječ jer o njima redovito pišemo.

Crta bojišnice za nerođene u Hrvatskoj u ovom trenutku prolazi kroz srca ljudi, ne kroz političke institucije. Riječ je o borbi za promjenu abortivnog mentaliteta, onoga koji, ruku na srce, često vlada i među nama koji se deklariramo vjernicima. To je prava i odlučujuća borba u ovome trenutku i za nju nam nije potreban nikakav politički mesija kojemu se, čini mi se, neprestano nadamo, nego samo onaj pravi Mesija koji je već bio među nama prije 2000 godina i čiji drugi dolazak iščekujemo.

Sve ovo, naravno, ne znači da trebamo potpuno zanemariti politički aspekt borbe za nerođene. HDZ nam je dužan otvoriti veliku javnu raspravu o novome zakonu o pobačaju, a u pritisku na njega, čini mi se, veću ulogu bi trebala imati institucionalna Crkva s našim biskupima na čelu.

Nadalje, mislim da bi bilo nepromišljeno da zbog određenog (opravdanog) razočaranja koje osjećamo zbog izjava nekih političara o abortusu potpuno zanemarujemo potencijalne dobre učinke koje bi njihov izbor na funkciju za koju se kandidiraju mogao imati u drugim oblastima političkog ili društvenog života. Da, za svakoga vjernog katolika pobačaj treba biti „pitanje svih pitanja“, ali upadati u nekakvu nihilističku apolitičnost zbog trenutačnog anemičnog stanja hrvatske politike po tome pitanju – također nije rješenje.

Uostalom, treba se podsjetiti kako Doktrinalna nota o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu Kongregacije za nauk vjere iz 2002., jedan od najvažnijih dokumenata Crkva o političkom angažmanu vjernika, definira da su „moralno prihvatljive različite strategije za ostvarenje ili jamčenje iste temeljne vrijednosti, mogućnosti da se različito tumače temeljna načela političke teorije, ali i tehničke složenosti dobrog dijela političkih problema.“

Nadat ćemo se, dakle, da neodlučnost koju neki naši političari pokazuju kada je u pitanju zabrana abortusa više treba shvatiti kao tu „moralno prihvatljivu strategiju“ nego kao cinizam.

Predsjednička kampanja, znamo, tek je na početku i još je vremena da nam ta nada bude potvrđena.

Goran Andrijanić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 16. rujna 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi