Zašto Zlatko Dalić nije ‘srećković’

Povodom Svjetskog nogometnog prvenstva koje se od 11. lipnja odvija u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku, donosimo seriju tekstova o nogometu i životnim lekcijama koje iz njega možemo naučiti. Autor tekstova je hrvatski svećenik koji piše pod pseudonimom vlč. Juraj Frassati, s ciljem da pruži protutežu površnom i ostrašćenom diskursu koji, kada je riječ o sportu, nerijetko dominira hrvatskim javnim prostorom. U drugom tekstu, vlč. Frassati piše o ključu uspjeha Zlatka Dalića otkad je na čelu Hrvatske nogometne reprezentacije. Njegovi rezultati, unatoč kritikama mnogih, neosporni su, a takvi će i ostati, bez obzira na ishod večerašnje utakmice i ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva. Sve tekstove iz niza “Više od nogometa” pročitajte OVDJE.

Uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije redovito se tumače kroz narative o „nacionalnom naboju“, genetskom talentu ili Dalićevoj sportskoj sreći. Sve to nesumnjivo ima veliku ulogu, no postoji još jedan čimbenik između uspjeha i neuspjeha: reprezentacija koju vodi Zlatko Dalić već godinama postiže iznimne rezultate ponajprije zato što je uspio ugraditi i očuvati koncept zdrave hijerarhije – strukture koju suvremeno društvo često odbacuje a ponekad i prezire u ime prenaglašenog individualizma.

O unutarnjoj dinamici i važnosti hijerarhije u hrvatskoj reprezentaciji često govore sami bivši i sadašnji reprezentativci. Kada objašnjavaju uspjehe ili neuspjehe svojih momčadi, redovito ističu važnost poštovanja prema starijim igračima. Izbornik Zlatko Dalić taj fenomen opisuje pojmovima kao što su zajedništvo, poniznost, obitelj, senatori, zasluge, zahvalnost… Takva retorika u dijelu javnosti izaziva podsmijeh te se ponekad opisuje kao patetična, kičasta ili kvazireligijska. Primjerice, Boris Dežulović u tjedniku Novosti piše: „Vratio se [Dalić ] kao neupitni svehrvatski humilitološki guru, pa sa srebrnom medaljom preko bijele košulje (…) stao po Hrvatskoj širiti kult poniznosti.“

Zlatko Dalić i pobjeda nad egom

No, pogledamo li najveće uspjehe hrvatskog nogometa, uočit ćemo jasnu nit vodilju. Miroslav Ćiro Blažević i Zlatko Dalić ostvarili su povijesne rezultate uvelike zato što su uspjeli stvoriti svlačionice koje su ih slijedile. Metode su bile različite i prilagođene vremenu. Ćiro je djelovao kroz karizmu i očinski autoritet na valu nacionalnog naboja nakon pobjede u Domovinskom ratu, a Dalić kroz povjerenje i delegiranje dijela autoriteta na senatore poput Luke Modrića i Ivana Perišića. No načelo je ostalo isto: momčad mora biti veća od pojedinca.

To je, na primjer, Niko Kovač pokušavao postići željeznom njemačkom disciplinom dok je bio izbornik no pokazalo se da to za reprezentativce iz naših područja nije dobitna kombinacija. Slaven Bilić je imao drugačiji pristup. Premda je ostvario vrlo dobre rezultate, s generacijom koja je po talentu bila barem ravnopravna Dalićevoj nije uspio izboriti polufinale nekog većeg natjecanja niti osvojiti medalju.

Foto: Ivica Drusany/Shutterstock

Važno je razjasniti jednu ključnu stvar. Reprezentacije nisu samo skupine pojedinaca već i simboličke zajednice svojih naroda sa dubokim povijesnim korijenima i simbolima koji im pripadaju. Prepoznati te korijene, pronaći prave simbole, i znati ih pokrenuti u dušama pojedinaca da bi se stvorilo zajedništvo, nije nimalo lak zadatak. U hrvatskoj reprezentaciji susreću se sport, nacionalni identitet, sjećanja na Domovinski rat, katolička tradicija, lokalni patriotizmi i generacijska iskustva koje je Dalić prepoznao i usmjerio prema izgradnji zajedničkog identiteta unutar svlačionice. Upravo zato najveće kontroverze oko reprezentacije često nisu vezane uz nogometnu taktiku nego uz Thompsonove pjesme, dočeke, Međugorje, molitvu, krunice ili Dalićeve izjave o Bogu i Gospi. To ne znači da svi u njima sudjeluju jednako, ali je teško zanijekati njihovu simboličku ulogu u oblikovanju identiteta momčadi.

Bez obzira na nečiji osobni stav prema tim pitanjima, teško je osporiti da takav simbolički okvir predstavlja važan dio identiteta većine svlačionice. Važno je naglasiti, Dalić taj identitet nije stvorio, nego ga je prepoznao u velikoj većini reprezentativaca i pretvorio u sredstvo unutarnje kohezije. Stoga njegove riječi o obitelji, poniznosti ili vjeri nije nužno potrebno čitati kao teološke izjave, nego više kao alat izgradnje zajedničkog identiteta.

Kulturu zajedništva nije nimalo lako izgraditi, niti je moguće izmisliti. Da jest, svaki bi trener mogao postići isto. Dovoljno je pogledati brojne reprezentacije koje raspolažu većim talentom od Hrvatske, a desetljećima ostvaruju slabije rezultate. Mnoge reprezentacije nisu uspjele pronaći zajedničku motivaciju koja nadilazi osobni ego, status ili financijski interes.

Stoga Dalićev autoritet ne počiva prvenstveno na formalnoj funkciji izbornika, nego na prirodno izgrađenoj hijerarhiji u kojoj iskusniji igrači mlađima prenose kulturu reprezentacije, njezina nepisana pravila i osjećaj pripadnosti. Ako je očuvanje takve kulture doista jedan od temelja njegova uspjeha, razumljivo je da pri odabiru igrača ne vrednuje isključivo nogometnu kvalitetu, nego i sposobnost uklapanja u postojeću dinamiku svlačionice. Iz te perspektive neke njegove odluke o pozivima ili minutaži, koje javnosti ponekad djeluju nelogično, mogu se promatrati i kao pokušaj očuvanja unutarnje kohezije momčadi. Jer ako pojedinac, bez obzira na talent, svojim ponašanjem ili neprihvaćanjem vlastite uloge naruši ravnotežu skupine, korist koju donosi na terenu može biti manja od štete koju proizvodi izvan njega.

U tom smislu Dalić u hrvatskoj reprezentaciji pokazuje jednu od najvrjednijih osobina velikih trenera: sposobnost da i najveće zvijezde podrede osobne interese zajedničkom cilju. To možda nije dovoljno za svaki klub i svaki sustav, ali za hrvatsku reprezentaciju, u ovom vremenu i ovom kulturnom kontekstu, pokazalo se iznimno učinkovitim.

Načelo da zajednički cilj zahtjeva disciplinu i povjerenje u vodstvo nije specifično samo za sport. I sveti Ignacije Lojolski razumio je da velika misija zahtijeva zajednički smjer, a zajednički smjer traži povjerenje u vodstvo. Poslušnost u tom klasičnom smislu nije slijepa i ne traži gašenje razuma. Ona pretpostavlja slobodu, razboritost i savjest, ali kada se odluka jednom donese pod pritiskom bitke, zajednica mora djelovati kao jedno.

Lekcija iz svlačionice za svakodnevni život

Stoga kada idući put u javnom prostoru čujete izrugivanje na račun Dalićevih izjava o obitelji i zajedništvu, vrijedi se sjetiti da sportski rezultati predstavljaju snažan argument u prilog njegovu načinu vođenja reprezentacije. To ne znači da su njegove metode savršene, da je njegov svjetonazor jedini ispravan ili da je reprezentacija idealna zajednica. Znači samo da je u konkretnom slučaju hrvatske reprezentacije uspio stvoriti funkcionalan sustav koji nadživljava pojedine igrače, generacije i krize.

Zlatko Dalić javno govori o važnosti temeljnih vrijednosti. Foto: Varaždinska biskupija

Sasvim je moguće da bi Zlatka Dalića veliki dio nogometne struke, promatra li se isključivo taktička dimenzija igre, svrstao među prosječne ili tek solidne trenere europske razine. Dalićeve momčadi nisu revolucionirale nogomet, niti su redefinirale taktičku teoriju. Međutim, sposobnost upravljanja ljudima, karakterima i odnosima, osobito u reprezentacijama, često je važnija od taktičkih finesa.

U tome se krije i šira društvena pouka. U dobrom dijelu suvremene kulture primjetna je težnja da se zajedništvo ostvari bez autoriteta, a sloboda bez vrijednosti i odgovornosti. Takva kombinacija može zvučati privlačno u teoriji, ali u praksi rijetko opstaje. Dalićeva svlačionica pokazuje da zdrava hijerarhija nije nužno suprotnost slobodi, nego često njezin preduvjet.

Papa Ivan Pavao II. u enciklici Centesimus Annus piše:

„Čovjek ne može sebe potpuno darovati drugome niti raditi za opće dobro ako ne prepozna svoje mjesto u cjelini i ako ne prihvati odgovornost koja iz tog mjesta proizlazi.“

Vrijedi postaviti si nekoliko pitanja koja proizlaze iz teksta. Kako mi izlazimo na kraj sa svojim egom, koliko smo sposobni podrediti osobne interese zajedničkom cilju, u obitelji, društvu, Crkvi? Koliko smo sposobni zdravo se podlagati autoritetu ili odgovorno voditi ljude iz pozicije autoriteta?

*Ostale tekstove iz niza “Više od nogometa” pročitajte OVDJE