Sveta Lutgarda slabo je poznata svetica u našim krajevima no njezin je životopis stoljećima utjecao na vjernike, osobito u Zapadnoj Europi.

Rođena 1182. u gradu Tongerenu, u današnjoj Belgiji, Lutgarda je bila poznata kao velika mističarka uz koju se vežu duhovni darovi poput levitacije, proroštva i liječenja. S 12 godina ušla je u benediktinski samostan, ali ne iz pobožnosti, već jer je miraz za njenu udaju prokockan lošom poslovnom odlukom. U samostanu je, povijest kaže, živjela više-manje samostalno, ne obazirući se puno na duhovne sadržaje i molitve.

Sve je promijenio mistični susret s Kristom.

Kako piše Katolička tiskovna agencija, dok je jedne večeri čekala sastanak s mladićem, ukazao joj se neki neznanac, otkrio grudi, pokazao na njima ranu što je krvarila i rekao joj: “U toj rani je ono što moraš i zašto moraš ljubiti!” Taj je susret bio odlučan za njezinu budućnost. Sveta Lutgarda počela je živjeti ozbiljan redovnički život.

I dok su druge sestre ispočetka mislile kako se radi o kratkoročnoj promjeni, Lutgarda je samo rasla u pobožnosti.

Kulminacija je bila prvo zabilježeno mistično iskustvo Srca Isusova u povijesti. Postoji nekoliko verzija ove priče koje se razlikuju u detaljima, a u takvim situacijama najbolje je vratiti se izvorniku.

Najraniji zapis života sv. Lutgarde – Vita Lutgardis Virgine – sastavio je njen suvremenik, dominikanski redovnik Toma iz Cantimpréa. U prvoj glavi knjige I., u 12. točki, Toma piše kako je Krist sveticu obdario darovima liječenja i tumačenja Psalama no ona je htjela više.

Nato joj Gospodin reče: “Što želiš?”

Ona reče: “Želim [Tvoje srce.” A Gospodin: “Radije ja želim tvoje srce.” Na to će ona: “Neka bude tako, Gospodine, ali ipak tako] da ljubav svoga srca uskladiš s mojim srcem i da u Tebi posjedujem svoje srce, u svakom vremenu već sigurno pod Tvojom zaštitom.”

[Od tada je nastalo zajedništvo srdaca, štoviše, sjedinjenje nestvorenog i stvorenog duha po izvrsnosti milosti; a to je ono što Apostol kaže: Tko se združi s Gospodinom, jedan je duh s njime].

Odmah u idućoj točki Toma opisuje još jedan mističan događaj koji se odvio “otprilike u isto to vrijeme”. Naime, jednom kada se htjela malo odmoriti, Krist je pozvao Lutgardu da čini pokoru za griješnike. Požurivši se u crkvu, pred njenim vratima ugledala je Krista na križu.

“Skinuvši ruku pribijenu na križ, zagrlio ju je dok mu je dolazila ususret i prislonio njezina usta na ranu svoga desnog boka. Tamo je zahvatila toliko slatkoće da je od tada pa nadalje u službi Božjoj uvijek bila snažnija i poletnija”, piše Toma iz Cantimpréa.

Stigme i sveta Lutgarda

Sveta Lutgarda smatra se i prvom ženom u povijesti za koju je poznato da je imala stigme.

Inače, radi se o riječi grčkog podrijetla koja znači raniti, probosti, vatrom otvoriti ili čak vatrom, tj. užarenim željezom obilježiti (kako su se u rimsko vrijeme obilježavali robovi). U kršćanskom smislu stigme su spontano pojavljivanje rana na ljudskom tijelu. Njihova je osobitost što su slične ranama koje je imalo tijelo Kristovo nakon muke te što rane ne zarastaju nikakvim medicinskim tretmanom ni zaštitom. Stigme mogu biti privremene ili stalne, ovisno o tome jesu li trajno na tijelu stigmatizirane osobe ili se pojavljuju samo povremeno.

Upravo je Lutgarda, prema zapisima, trpila takve rane. Znojila bi se krvlju, a krv je izlazila i iz njezinih ruku. Jednom se susrela sa svećenikom koji je ugledao krv koja je potom čudesno nestala, piše Aleteia.

U drugoj glavi knjige II., točka 21, opisuje se i kako je Lutgarda snažno poželjela podnijeti mučeništvo za Kristva poput sv. Agneze. Tada joj je, piše njezin hagiograf, “pukla žila” blizu mjesta srca te je iz nje poteklo toliko krvi da su joj tunika i kukuljica bile obilno natopljene.

Toma dodaje da su dvije redovnice, Margareta i Lutgarda zvana Limmos, poslije oprale njezinu odjeću, a kao dodatni svjedok događaja ostao je ožiljak puknute žile sve do njezine smrti.

Molitva za papu u čistilištu

Ovu priču iz života svete Lutgarde u svojim spisima donosi sveti Robert Bellarmino.

Inocent III. bio je papa u razdoblju od 1198. do 1216., a smatra ga se jednim od najutjecajnijih nasljednika svetog Petra svojega doba.

Između ostaloga, poznat je po tome što je Franji Asiškome dao dopuštenje za osnivanje franjevačkog reda, po sazivanju Četvrtog lateranskog koncila te po velikoj borbi protiv hereza koje su u njegovo vrijeme harale Europom.

Nakon što je nakon 18 godina papinstva preminuo, vjerojatno su neki smatrali da će tako značajna osoba u životu Crkve izravno u raj, ali prema onome što je ispričala sveta Lutgarda to možda i nije bilo tako. Naime, njoj se, piše Bellarmino, ubrzo nakon smrti ukazao Inocent III. s dvije poruke. Prvo joj je zahvalio za sve molitve koje je prikazivala za njega dok je još bio živ, ali zatim joj je kazao da se nalazi u čistilišnim mukama u kojima će provesti mnogo vremena ako se ona ne zauzme za njega.

“Jao! Strašno je; i trajat će stoljećima ako mi ne priskočiš u pomoć. U ime Marije, koja mi je priskrbila milost da ti se obratim, pomozi mi!”, rekao je, prema predaji, papa da bi nakon toga nestao.

Lutgarda je vrlo ozbiljno shvatila ovaj žurni poziv za pomoć i molila za pokoj Inocentove duše.

Sveta Lutgarda preminula je na svetkovinu Presvetog Trojstva, 16. lipnja te je tog datuma časti i Katolička Crkva.