Opet trebamo glasovati po načelu 'manjeg zla'

Jesu li ovo izbori na kojima katolik nema za koga glasovati?

Kakva je to logika koja nekome omogućuje izjaviti kako je za život, ali je istodobno i za pravo da se on nekome oduzme, ili je protiv toga da se to pravo konačno ukine. I još tvrdi da bi to ukidanje izazvalo štetu?

Collage

„Predlažem vam da izbrišete pridjev ‘kršćanska’ iz imena stranke“, taj savjet iz 2002. nedavno umirovljenog nadbiskupa Kölna Joachima Meisnera tadašnjem čelniku njemačke Kršćanske socijalne unije Edmundu Stoiberu pao mi je na pamet dok sam čitao izjave Kolinde Grabar-Kitarović i Milana Kujundžića o abortusu.

Nakon što ih je Ivo Josipović prozvao da se jasno očituju o tom pitanju, a pri tome je on ponovio kako abortus bezrezervno podržava, dvoje kandidata koji dolaze iz konzervativnog svjetonazorskog kruga dali su izjave u kojima su se međusobno složili i rekli isto: mi smo protiv abortusa, ali smo i protiv njegove zabrane. Kandidatkinja HDZ-a Grabar-Kitarović rekla je kako „zabrana abortusa ništa dobrog nije donijela“, te kako žene treba psihološki savjetovati i olakšati im odluku (pri čemu nije naglasila da bi to nužno trebala biti odluka koja čuva život kojeg ona deklarativno brani). Kujundžić je ponovio da je „katolik koji želi zaštititi život od začeća“, ali ne „zabranama nego aktivnom politikom“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Inače, kardinal Meisner Stoiberu je držao lekcije o demokršćanstvu za neke puno bezazlenije stvari (riječ je bila o nekim odlukama povezanim s obiteljskom politikom). Što bi rekao kandidatima koji su za sebe naglasili kako im je program dobrim dijelom utemeljen na kršćanskom svjetonazoru, a pri tome izjavljuju ovakve stvari o legaliziranom abortusu na zahtjev – teško je i zamisliti. Usput rečeno, to što naši konzervativci o abortusu govore na tragu je stajališta koja već dugo prevladavaju u zapadnim strankama „demokršćanske“ orijentacije (koje oni slijepo slijede), pa ozbiljniji katolički intelektualci zbog toga i niza drugih razloga već dulje vrijeme govore o „sumraku demokršćanstva“ u zapadnoj Europi. Drugačija je situacija u strankama kršćanske orijentacije u zemljama srednjoistočne Europe (Poljska, Slovačka, pa i Mađarska), ali to je već druga tema.

U poruci uoči predsjedničkih izbora hrvatski su biskupi spomenuli nedavnu Papinu izjavu danu u Europskom parlamentu u kojem je pozvao političare na izgradnju Europe koja će biti temeljena na svetosti života – od začeća do prirodne smrti. Referirajući se na Franju, biskupi su podsjetili kako su vjernici dužni podržati kandidate koji promiču „kulturu života“. Imajući u vidu kako oba konzervativna kandidata koja pretendiraju na vjerničke glasove podržavaju postojeći zakon koji je kulturi života izravno suprotstavljen, znači li to da katolici nemaju za koga glasati?

Ja, naime, moram skrušeno priznati da mi doista nije jasno kakva je to logika koja nekome omogućuje izjaviti kako je za život, ali je istodobno i za pravo da se on nekome oduzme, ili je protiv toga da se to pravo konačno ukine. I još tvrdi da bi to ukidanje izazvalo štetu? Slično je, kada je bila ovdje u Hrvatskoj, govorila španjolska benediktinka Teresa Forcades, a to je opravdavala isticanjem „prava na samoodređenje“ žene koje bi, kao, trebalo biti na istoj razini kao pravo na život nerođenog djeteta. O besmislenosti takvih argumenata više možete pročitati OVDJE. Ukratko, nema te intelektualne vratolomije koja može omekšati apsurdnost situacije u koju se oni koji zastupaju takve stavove sami dovode.

Da ne govorimo o tome kako ta situacija postane žalosna kada onaj tko brani takve argumente sebe deklarira katolikom. Jer tada u cijelu priču, osim kompromitiranja onog intelektualnog, ulazi i kompromitiranje nečijeg duhovnog kredibiliteta i dosljednosti. A znamo, upravo te vrijednosti je danas sve teže pronaći među političarima.

Usput rečeno, gospođa Kolinda Grabar-Kitarović kaže kako „zabrana abortusa nikada nikom nije donijela dobra“. Bilo bi zanimljivo dovesti je u jednu Poljsku (koja je komunistički zakon o legalnom abortusu promijnenila 1993. nakon javne rasprave) ili Čile (zabranjen abortus 1989.), pa neka tamo malo popriča s nekim od pro-life aktivista koji se bore za kulturu života koju ona navodno slijedi i čuje slažu li se oni s njom. Još bolje, možda je ti aktivisti upoznaju s nekim djetetom koje je rođeno upravo zato što je pristup pobačaju njegove/njezine majke bio otežan. Pa da vidimo, hoće li se to dijete složiti s njezinom tvrdnjom da „zabrana ništa dobrog nije donijela“. Nekako slutim da neće.

Što se tiče opetovanog argumenta kako zabrana pobačaja NUŽNO dovodi do povećanja smrtnosti majki koje idu na nesigurne ilegalne pobačaje, evo OVDJE jednog teksta koji može, ako ništa drugo, natjerati na razmišljanje o tom omiljenom pro-choice opravdanju.

Da se razumijemo – potpuno nam je jasno kako je trenutačno stanje u Hrvatskoj takvo da bi onaj političar koji otvoreno istupi u prilog promjene komunističkog zakona o pobačaju, koji je još na snazi u ovoj zemlji, navukao na sebe bijes liberalnog establishmenta koji ljubomorno bdije nad pravom na pobačaj i nadzire uglavnom sve medije.

Nadalje, i sama „Doktrinalna nota o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu“ koju je 2002. objavila Kongregacija za nauk vjere govori o slučajevima kada „nije moguće otkloniti ili potpuno dokinuti zakon o pobačaju koji je već na snazi“ i kada katolici – političari ne mogu djelovati drugačije nego „prijedlozima koji smjeraju smanjenju štete nekog zakona“.

Ali, zar nakon svega što se dogodilo u zadnjih godinu i pol, nakon buđenja i oživljavanja konzervativne nevladine scene koje je potaknula udruga U ime obitelji, nakon sve jačeg artikuliranja kršćanskih stajališta na javnoj sceni nismo konačno zaslužili nekog političara koji će biti „bezazlen poput goluba“, ali i ne manje – „mudar poput zmije“? Nekoga tko će jasno reći kako ipak dolazi vrijeme kada će taj zakon biti moguće otkloniti, ako nikako drugačije – korak po korak? Zašto je strah od mainstreama još uvijek jači od želje da se bude glasom kršćana u Hrvatskoj, onih koji su jasno pokazali da taj glas imaju i da zapravo čekaju nekoga da ga dodatno pojača u javnom prostoru? Ili, još bolje – glasom nerođenih?

Očito i na ovim predsjedničkim izborima, dakle, ponovno biramo po načelu „manjeg zla“.

Naravno, nije pitanje pobačaja jedino koje treba odlučivati o tome kome kršćanin treba dati svoj glas. Znamo dobro, živimo u državi koju potresa velika gospodarska i moralna kriza, koja vapi za strategijom izlaska iz njih kao i jasnijom vizijom pozicioniranja Hrvatske u trenutačnim geopolitičkim konstelacijama. Tu novi predsjednik/predsjednica mogu puno učiniti i tu svatko od nas treba prema vlastitoj savjesti odlučiti koji je od kandidata najbolji za tu funkciju.

Ono što je međutim jasno jest da niti jedan od kandidata nije političarom kojega kršćanin koji želi dosljedno slijediti svoju vjeru može zaokružiti, a da pri tome nema dojam da je mogao dobiti i puno bolje od ovog što mu se nudi.

Nadajmo se da će na idućim parlamentarnim izborima to izgledati drugačije.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 15. prosinca 2014.

Možda vam se svidi