The Cranberries – “Everybody Else Is Doing It, So Why Can’t We?” (Island Records, 1993./2026.)

Danas, trideset šest godina kasnije, sve se zaista doima baš kao početak jedne od onih priča kakve obično nazivamo “većima od života”: privučena oglasom u kojem lokalni rock-sastav traži pjevačicu, sramežljiva koliko i odlučna osamnaestogodišnja djevojka s oštećenim sintesajzerom pod rukom dovezla se biciklom do glazbenog studija u irskom gradiću Limericku, u čijoj je blizini i sama odrasla, da bi već nakon prve otpjevane pjesme tri člana benda ne samo prepoznali svoju buduću pjevačicu, već kroz njezinu pojavu odlučili iznova osmisliti cijeli koncept svog glazbenog sna. Dolores O’Riordan, rođena u za irsko podneblje tipičnoj katoličkoj, radničkoj obitelji, najmlađa od sedmero djece, nazvana po Gospi od sedam žalosti (Lady of the Seven Dolours), pjevala je od najranijih dana, svoj talent njegujući u crkvenom zboru gdje je svirala i orgulje. S dvanaest je godina u mjesnoj školi samouvjereno izjavila da će biti rock-zvijezda i taj je svoj cilj očito jasno i zvonko elaborirala pred svojim budućim prijateljima i kolegama u bendu koji će brzo potom iz maštovito nazvanih Cranberries Saw Us (igra riječi: brusnice su nas vidjele, ali i umak od brusnica) prerasti u planetarno poznate The Cranberries. Braću Mikea i Noela Hogana te prijatelja im Fergala Lowlera Dolores je do te mjere oduševila da su joj uz pozivnicu u bend odmah uručili i demo-snimke u potrazi za pravim tekstovima i daljnjom glazbenom razradom. Ne bi to bio početak priče “veće od života” da se Dolores nije vratila s onim što će postati prvi hitovi i kamen temeljac jedinstvenog zvuka benda koji će se tih devedesetih prometnuti u najznačajniji irski glazbeni izvozni proizvod poslije U2…

O The Cranberries ste već imali prilike čitati na stranicama ove bilježnice povodom objave njihova posljednjeg albuma “In the End” iz 2019., zbirke pjesama koju su muški članovi benda, na žalost, morali dovršiti bez svoje prve dame i zbog čijeg su preranog odlaska s ovoga svijeta tim albumom ujedno i zaključili priču o bendu kojem je Dolores ionako oduvijek davala ključnu notu, definirala mu identitet i istkala duhovnu okosnicu. Da, priča o The Cranberries zapravo je, uz dužno poštovanje prema svim njegovim sjajnim, talentiranim glazbenicima, kako sam i tada pisao, priča o jednoj predivnoj, senzibilnoj mladoj ženi čiji se u nebu zrcaleći talent nije dao sputati ni vlastitim joj nesigurnostima ni diktatima sa strane, bili oni kulturološki ili komercijalni. Nemam, moram priznati, običaj u molitve (izuzmemo li, naravno, svece) uključivati ljude koje nisam osobno upoznao, pa ne znam zašto mi se baš ona, među tolikim manje ili više tragičnim sudbinama i glazbeno mi možda bliskijim imenima na popkulturnoj sceni, jedina već godinama, kontinuirano pojavljuje u molitvama; do te mjere privatiziram prostor spominjući to možda u svojevrsnoj nadi da ću ispisujući ove retke doći do neke vrste odgovora…

Koliko god odgovor na to bio možda i nepotreban, jer u konačnici svi mi glazbu proživljavamo na intuitivnim razinama i u njezinim univerzalnim pričama iščitavamo vlastite odraze, pri čemu se zamagljuju pa i gube bilo kakva racional(ij)a objašnjenja. Dolores O’Riordan je sa svojim specifičnim mezzosopranom, istodobno anđeoski nježnim i autorski snažnim, obojenim tradicionalnim irskim načinima pjevanja (ni pred kritikama nije ni u jednom trenutku odstupala od svog izraženog irskog akcenta) i naglašenom emocionalnošću, bila sposobna iznijeti van ne samo svoju naivno lijepu dušu, već pronaći put do duša onih koji su je htjeli, mogli i otvorena srca bili spremni slušati. To su tog davnog nedjeljnog popodneva u malom irskom Limericku, Bogu hvala, prepoznali i mladi, glazbe gladni, talentom bogati, ali idejno neodlučni Mike, Noel i Fergal, tako zatečeni njezinim glasom, izvedbom i pojavom da se sve činilo sudbinskim…

A prve pjesme, one čije je rane, instrumentalne skice Dolores sa svog prvog susreta s bendom ponijela sa sobom doma – “Dreams” i “Linger” – (p)ostali su ne samo njezini prvi dragulji, s kojima je odmah definirala svoj rukopis, ne samo temelj njihova prvog albuma, već i možda najblistaviji primjerci iz kompletne kajdanke The Cranberries. Iz čega se može zaključiti da je bend nastavio silaznom putanjom, možda suočen s vlastitim limitima, ali u ovom slučaju riječ je prije svega o proplamsaju koji je u svojoj mladenačkoj svježini, na samom početku, dao ono najljepše, najnevinije i najtoplije što su Dolores i društvo imali za ponuditi, sve nakon toga čineći tek nekad ozbiljnijim, nekad zrelijim, a nekad jednostavno duhom starijim versama i notama te iste specifične irske kužine. Poslušajte samo način na koji Dolores pjeva “Dreams”, predivan nebrušeni pop-rock dragulj u kojem se na uvodnom stihu “Moj život svakim danom mijenja se, na svaki mogući način” razvija za njezinu poetiku tipična priča o ljubavnom odnosu u kojem su usponi i padovi u stalnoj korelaciji – Doloresin nježni glas pritom iznosi tu priču baš kao nisku snova, prenoseći se samo (njezine) gole emocije, već i cijeli duh u kojem se reflektiraju snovi i java jedne mlade irske djevojke željne ljubavi, ali ne i po cijenu slave. “Linger” pritom nije ništa manje emotivna i u svojoj neposrednoj toplini duhovno autentična: otvorena diskretnim gudačima kakve će koju godinu kasnije koristiti i, primjerice, The Verve u svojoj emocijama nabijenoj baladi “The Drugs Don’t Work”, pjesma je to koja u tako malo riječi i pod tako krhkom, a razigranom melodijom uspijeva u nekoliko minuta dočarati sve ono iskonski lijepo i potencijalno destruktivno što donosi jedan ljubavni odnos, pri čemu je opet glas taj kanal kojim sve to najneposrednije dolazi do uha, a onda i onih suptilnijih, manje racionalnih receptora slušatelja.

Te dvije pjesme, dakle, predstavljaju The Cranberries, a zapravo Dolores O’Riordan u otprilike osam minuta, čineći predivan temelj njihovog prvijenca “Everybody Else Is Doing It, So Why Can’t We?”, kojeg su 1993. realizirali pod patronatom diskografske kuće Island Records, a prije svega zahvaljujući angažmanu producenta Dennyja Cordella, čovjeka zaslužnog za zvuk klasika kakav je, primjerice, “A Whiter Shade of Pale”, koji se na prvu zaljubio u njihove prve snimke, ali i koji je bio dovoljno mudar da producentski posao u njihovu slučaju prepusti nešto mlađem, senzibilitetom i godištem bendu bližem producentu Stephenu Streetu. Debitantski album, koji je u ekonomičnom pakiranju uhvatio srž benda okrenutog suzvučjima alternativnog rocka, ali prilično udaljenog od tada aktualnih grungerskih strujanja, istodobno prožetog tradicijom vlastitog podneblja, onog irskog, taman dovoljno udaljenog od glasnog engleskog susjeda da nije nalik recepturama tada bujajućeg britpopa, sada nam se – što je povod ovim redcima – vraća u novom reizdanju (već je na sličan način proslavljen deveti i dvadeset peti rođendan), kao novi podsjetnik na te rane dane benda koji je snagom golog talenta probio sve barijere koje su mu postavili, u odnosu na vitalne centre glazbene industrije, periferni položaj zavičaja, te duhovna čistoća samog iskaza kojeg su mediji nerijetko nazivali naivnim. Podsjetnik na, dakle, prvu i do danas najblistaviju epizodu priče o The Cranberries, ali i meni osobno nova prilika za bolje upoznavanje s finim detaljima te iste epizode…

Jer, nisam ni u prošlom tekstu skrivao da još donedavno nisam studioznije (“u prijevodu”, album po album) slušao glazbu ovog irskog kvarteta, tek u tragičnoj Doloresinoj sudbini, koja je u pjesmama poput spomenutih “Dreams” i “Linger” te potom “Ode to My Family”, “Dreaming My Dreams” i srodnim uspješnicama nosila svoj jasan odjek, nalazeći niti koje su tako jasno prožimale i manje poznate im pjesme, osobito one iz te rane faze djelovanja benda. A “Everybody Else Is Doing It, So Why Can’t We?” zbirka je pjesama koje se poput malih poetskih pripovijesti naslanjaju jedna na drugu u gotovo romanesknoj formi, unisono govoreći o ljubavnim labirintima i stanjima duha zaljubljene djevojke navikle na bol. No pritom ništa u tim pjesmama nije beznadno, nema gorčine koja bi iz njih siktala i pretvarala sirove emocije u destruktivnu silu, još manje pozerski bijes; ne, lirika Dolores O’Riordan baš je nalik njoj, onoj koju nam je kroz svoj kratki životni put otkrivala kao talentirana, životu širokih ruku otvorena, svojoj obitelji i (katoličkoj) vjeri predana žena, stalno ranjavana (u ranom djetinjstvu bila je žrtva seksualnog predatora iz šireg obiteljskog kruga, kojeg nikada nije javno imenovala) i postupno sve manje otporna na te udarce (raspad braka u kojem je rodila troje djece trajno je narušio njezino zdravstveno stanje). Lirika je to satkana od običnih, malih, ali fino komponiranih riječi i misli, koje u “Sunday” u par crtica seciraju ljubavnu iluziju, a u “I Still Do” do srži pretresaju ljubavnu čežnju, u “Not Sorry” (što Dolores posebno naglašava reskijim pjevanjem) raskrinkavaju laž, a u “Wanted” donose pravu malu studiju o iscrpljenosti proizašloj iz neiskrenosti i nerazumijevanja.

Njezini stihovi “Ne vidim budućnost iako mislila sam da je mogu vidjet’” u pjesmi “I Still Do” u današnjem uhu doimaju se posebno dirljivima, ako ne i tragičnima, osobito kad ih se upari s već citiranim uvodom pjesme “Dreams” u kojem uviđa kako joj “život svakim danom mijenja se, na svaki mogući način”: slava je nije izmijenila u značajnijem obimu, baš kao što ni The Cranberries u totalu nisu prešli na auto-pilot, pa i po cijenu slijepih ulica, no možda se mijenjalo sve oko nje (i njih). Iznimno predana svojoj djeci, baš kao i braku, posve ju je uzdrmao ljubavni brodolom, a prije toga i očeva smrt, nakon koje se, na pogrebu suočila s napasnikom koji joj je oduzeo bezbrižno djetinjstvo. Početkom 2018. pronađena je mrtva u kupatilu hotelske sobe. Kombinacija alkohola i propisanih lijekova doveli su do utapanja u kadi, okončavši ovozemaljski život Dolores O’Riordan prije nego što je uspjela othrvati se sjenama što su je pratile još od uznemirujućih dijelova djetinjstva a protiv kojih se borila uz pomoć obitelji, vjere i glazbe.

Na albumu “Everybody Else Is Doing It, So Why Can’t We?” njezin je jedinstveni glas uhvaćen i ovjekovječen u svom najranjivijem i najnevinijem trenutku, u stvaralačkom valu kojim je punim plućima vidala svoje mlade rane i patnje. To je možda i najveća odlika te divne male, u svojoj emocionalnoj savršenosti nesavršene zbirke, čije su me pjesme na tada mi neodgonetljiv način progonile još tih devedesetih kad sam ih kao srednjoškolac u ratnom Šibeniku slušao i gledao kao MTV-jeve spotove. I koje me sve ovo vrijeme, uparene s još mnogim kasnijim pjesamama s, doduše, sve slabijih, ali ipak duhovno intrigantnih albuma, na samo glazbi svojstven način vezivale uz Doloresin lik, da bi me njezin odlazak pogodio baš kao gubitak nekog bližnjega. Još jedno reizdanje možda i nije bilo posve potrebno i skeptici u nama mogu se pitati koliko je to plod nečijeg komercijalnog apetita, a koliko iskrenog pijeteta, ali ovo potonje uvijek može biti makar utješno obrazloženje. Jer vrijedi slušati, iznova i iznova, generacija za generacijom; makar samo čuti glas po Gospi od sedam žalosti nazvane djevojke koja je sa svojim bendom ispričala priču nešto drukčiju od popkulturnih stereotipa, nešto nježniju i neviniju od svojih glazbenih idioma, u svojoj autentičnosti i iskrenosti sposobnu transcendentirati i sedam žalosti kakve nas, kao i presvetu Majku Gospodinovu uporno ranjavaju, ponekad – kako svjedoči i ova priča – guraju i preko samog ruba, ali nas u konačnici vode bliže Bogu.