O Luki Modriću ili jesmo li spremni mijenjati se i učiti

Prije nego što krenemo u priču o Luki Modriću, vrijedi pojasniti jednu stvar. Namjera ovih kolumni nije dokazivati da je nogomet važniji nego što jest. Dvadeset i dva čovjeka trče za loptom, a milijuni nas to gledaju sa svojih kauča, tribina ili mobitela. No upravo zato što ga toliko ljudi prati, nogomet postaje zanimljivo zrcalo ljudske naravi.

Koliko smo puta izgubili živce zbog jedne utakmice ili pogrešno procijenili igrača ili trenera gledajući samo rezultat? Možda nam dublje razumijevanje nogometne igre pomogne da manje reagiramo impulzivno, a više promatramo, da manje sudimo, a više razlučujemo. Uostalom, sveti Ignacije Lojolski učio je da Boga treba tražiti u svim stvarima.

Internetski forumi i društvene mreže često pate od kroničnog redukcionizma koji nogometnu stvarnost pokušava svesti na golove, asistencije i virtuozne poteze s YouTubea. Zato se u komentarima po internetu redovito postavlja pitanje: „Zašto se Modrića toliko hvali i zašto igra, a na klupi sjede veznjaci s mnogo većim brojem golova i asistencija i s virtuoznijim potezima od njega?”

Paradoks modernog nogometa leži u tome što prosječan promatrač vidi samo završni čin akcije: asistenciju, udarac ili pogodak. No u eri geometrijskog presinga statistika je tek nusproizvod sustava, dok prava vrijednost leži u igračima koji taj sustav omogućuju.

Sukob taktičkih epoha

Za rasvjetljavanje navedene tektonske promjene koja je došla u nogomet poslužit će nam usporedba Modrića s Mesutom Özilom. Njih dvojica dijelili su svlačionicu madridskog Reala 2013. godine, upravo u trenutku kada se nogomet lomio između dviju epoha: ere klasičnih, virtuoznih „desetki“ i ere sveobuhvatnih, hibridnih veznjaka. Dok su obojica posjedovali elitnu kreativnost u fazi napada, njihovi različiti odgovori na promjene u igri odredili su im sudbine.

Osvrnuvši se na Özilov kraj karijere, poznati taktički analitičar Michael Cox za The Athletic ovako će to opisati: “Ovo nije klasično umirovljenje, kada nogometaš više nema fizičku sposobnost ili unutarnji poriv potreban za natjecanje na najvišoj razini (…) Ovo je nešto drugo: priča o nogometašu koji je početkom 2010-ih bio predstavljen kao razigravač ‘budućnosti’, da bi do kraja toga desetljeća otišao u zastaru.”

Ukratko, Özil je bio igrač stvoren za prostor koji je u modernom, kompaktnom nogometu prestao postojati.

Ovu strukturalnu manu u njegovu profilu rano je detektirao José Mourinho. U svojoj autobiografiji Die Magie des Spiels, Özil se prisjeća Mourinhove dernjave pred cijelom momčadi u poluvremenu jedne utakmice:

„Misliš li da su dva lijepa dodavanja dovoljna? Ti si kukavica! Što želiš? Povući se pod topli tuš i oprati kosu ili dokazati suigračima što možeš?”

Mesut Özil. Foto: “Arsenal Vs Watford” by joshjdss is licensed under CC BY 2.0

Mourinho nije samo provocirao Özila; on je naslućivao i donekle predvodio smjer u kojem se nogomet sljedećih godina mijenjao. Taj su smjer kasnije do kraja oblikovali Jürgen Klopp (kroz koncept intenzivnog kontrapresinga), Pep Guardiola (kroz geometrijski strukturirani posjed) te treneri nove generacije poput Mikela Artete. Njihovi su sustavi pokazali da vrhunski nogomet više ne može podnijeti „putnike“ u fazi obrane. Svaki igrač mora sudjelovati u bloku, tranziciji i duel-igri. Čak i najveći talent postaje balast ako nije spreman mukotrpno i konstantno raditi bez lopte. Nekada je igrač klasične „desetke“, poput Özila ili Prosinečkog, mogao nekoliko sekundi vagati opcije, upotrijebiti par lažnjaka i tek onda donijeti odluku. Danas su linije toliko stisnute da ono što je nekada trajalo četiri sekunde, danas se svodi na sekundu ili dvije pod sinkroniziranim pritiskom protivničkih igrača iz više smjerova. Nije se promijenio samo tempo trčanja gdje je najvažnija sposobnost postala broj kratkih sprintova u presingu i konstantnog intenziteta namjesto općeg broja pretrčanih kilometara; promijenio se i tempo razmišljanja.

Geir Jordet, stručnjak za vizualnu percepciju u nogometu, o tome kaže: „Vrlo dobri igrači skeniraju šest do osam puta u 10 sekundi prije no što prime loptu, a prosječni tri do četiri puta.”

Modrić je igrač koji donosi odluku i mapira rješenje prije nego što uopće ostvari kontakt s loptom.

Iluzija samodostatnog talenta

Ali razlika između Modrića i Özila nadilazi samu taktiku; ona leži i u spremnosti na nutarnju promjenu. Özil je ostao vjeran profilu igrača koji ga je učinio slavnim, odbijajući se spustiti u „blato“ defenzivne odgovornosti. Modrić je, nasuprot tome, našao snagu da se odrekne uloge estetske zvijezde u zadnjoj trećini terena kako bi ostao koristan cjelini.

U nogometnom smislu, to je značilo spuštanje dublje u teren (u zonu prve faze otvaranja napada), preuzimanje više obrambenih zadataka, ulaženje u duele i smanjenje osobne kreativne slobode. U ljudskom smislu, značilo je prihvaćanje činjenice da ono što ti je dano na početku i što te dovelo do vrha, nije tvoje vlasništvo, nego dar s kojim moraš surađivati kroz stalnu transformaciju. Tu nas nogomet počinje učiti o ljudskoj naravi.

Isti problem koji je u najboljim nogometnim godinama maknuo Özila iz vrhunskog nogometa postupno je marginalizirao i zvijezde poput Jamesa Rodrígueza, Isca ili Marija Götzea i mnoge druge, a pogodio je i generaciju iznimno talentiranih hrvatskih kreativaca poput Alena Halilovića, Ante Ćorića i Andrije Balića te ugasio velika očekivanja od Sammira i sličnih nagovještenih zvijezda. Svi nabrojani posjedovali su jedinstvenu kreativnost koja se ne može naučiti na treninzima. Svi su imali ono zbog čega ih se opravdano nazivalo „čudom od djeteta“. Ali moderni nogomet odavno je prestao biti utočište za neshvaćene genijalce. On traži otpornost na duel, taktičku zrelost i sposobnost donošenja odluka pod stalnim, agresivnim pritiskom.

Naravno, bilo bi duboko nepravedno njihove karijere svesti isključivo na pitanje karaktera jer profesionalni sport okrutno oblikuju genetika, ozljede, klupske politike i često obična „sreća“. Ipak, postoji jedna konstanta koja se provlači kroz karijere najdugovječnijih sportaša. Talent ih dovede do vrata elite, ali ih unutra održava svakodnevna, asketska disciplina.

Sloboda od vlastite važnosti

Postoji i jedna važna razlika između Modrića i mnogih zvijezda njegove generacije. Što je postajao veći igrač, to je manje djelovao kao čovjek koji želi biti u središtu pozornosti. U eri društvenih mreža, osobnih brendova i sportaša koji vlastitu slavu pretvaraju u zasebnu industriju, Modrić je ostao gotovo staromodno usredotočen na samu igru, s obitelji kao osloncem. Sportaš koji uspije sačuvati prostor u kojem nije zvijezda nego suprug, otac i običan čovjek lakše podnosi i uspjeh i neuspjeh.

Zato se na kraju moramo vratiti na početnu dilemu s internetskih foruma. Da, Luka Modrić nema brojke koje ostavljaju bez daha. Nema ni atraktivan lažnjak Roberta Prosinečkog, ali posjeduje nešto što se mnogo teže vidi: kognitivnu mapu terena prije nego što lopta stigne do njega, sposobnost donošenja odluka u djeliću sekunde i fizičku spremnost koja mu omogućuje da i nakon odrađenih bezbrojnih sprintova i duela u 90. minuti odradi povratnu trku i sustigne protivničkog napadača. Još važnije, tijekom trinaest godina u Real Madridu bio je spreman iznova učiti, mijenjati se i prilagođavati. Zato ga cijene veliki nogometni treneri. Njegova karijera može biti zanimljiva i ljudima koji ne prate nogomet. Ne zato što u njoj treba tražiti idealnog čovjeka bez ljudskih mana, nego zato što pokazuje obrazac koji se često ponavlja i izvan sporta, a koji kršćanska tradicija izriče ovako nekako: Ne određuje čovjeka samo ono što mu je dano, nego i način na koji s tim surađuje.”

Na kraju, vrijedi si postaviti par pitanja. Ako sportsku karijeru možemo promatrati kao proces učenja, prilagodbe i odricanja od ega, kako te iste dinamike izgledaju u našem životu? Jesmo li spremni mijenjati se i učiti, ili ostajemo zarobljeni u verziji sebe koja nam je nekada bila ugodna? Nogomet možda ne daje odgovore na takva pitanja. Ali ponekad nam ih može pomoći jasnije postaviti.

*Ostale tekstove iz niza “Više od nogometa” pročitajte OVDJE