Veliki razgovor s nuncijem Linguom: U Hrvatskoj sam zatekao živu Crkvu

*Drugi dio razgovora s nuncijem Linguom možete pročitati OVDJE.

Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, NJ. E. Giorgio Lingua, od svog dolaska u Hrvatsku krajem 2019. donio je dah osvježenja u poslovično zatvoreno i oprezno diplomatsko krilo Katoličke Crkve. Njegove propovijedi, ispunjene osobnim primjerima i duhovnošću koja nije opterećena teškim teološkim rječnikom, kao i općenita otvorenost u komunikaciji (pritom potkrijepljena sadržajem) učinile su ga zanimljivim sugovornikom za mnoge teme koje se tiču Crkve u Hrvatskoj.

Bitno.net je razgovor s mons. Linguom pripremao i vodio tijekom nekoliko mjeseci, ispresijecanih promjenama i novim imenovanjima u hrvatskom episkopatu. Razgovor je vođen putem elektronske pošte, a dodatna pitanja produbljena su tijekom susreta uživo u prostorijama Nuncijature na zagrebačkom Ksaveru.

Razgovor zbog iscrpnosti donosimo u dva dijela, a dotičemo se brojnih tema: od stanja Crkve u Hrvatskoj, imenovanja biskupa, pandemije koronavirusa i kanonizacije Alojzija Stepinca do tema iz duhovnosti, kao što su izvori njegove pobožnosti i duhovni uzori, kako izgleda molitveni život jednog crkvenog diplomata te zašto potiče širenje pobožnosti Presvetoj glavi Isusovoj.

Jedna od tema koju je Bitno.net htio obraditi doticala se javnih optužbi na račun nadbiskupa đakovačko-osječkog Đure Hranića da je zataškao slučaj seksualnog zlostavljanja koje je navodno počinio velečasni Zlatko Rajčevac, župnik u Sotinu. No istaknuto je kako je stav nuncija u potpunosti izražen u priopćenju koje je u međuvremenu objavljeno u javnosti.

Nadbiskup Giorgio Lingua rođen je 23. ožujka 1960. u Fossanu (Cuneo) u Italiji. Zaređen je za svećenika 10. studenoga 1984. i inkardiniran u biskupiju Fossano. U diplomatsku službu Svete Stolice ušao je 1. srpnja 1992., a obavljao je diplomatsku službu u Apostolskim nuncijaturama u Obali Bjelokosti, u Sjedinjenim Američkim Državama, u Državnom tajništvu Svete Stolice u Odjelu za odnose s državama te u Apostolskim nuncijaturama u Italiji i u Srbiji. Apostolskim nuncijem u Iraku i Jordanu imenovan je 4. rujna 2010. te 17. ožujka 2015. nuncijem na Kubi.

Pred vama je prvi dio razgovora mons. Linguom, u kojem se dotičemo aktualnih problema, izazova i potreba Crkve u Hrvatskoj. Sutrašnji dio usmjeren je na osobnu duhovnost i katoličku formaciju, a koje će, smatramo, biti od koristi za vjernike u Hrvatskoj.

– Vaša Ekselencijo, apostolski ste nuncij u Hrvatskoj nešto više od tri godine. Koji su bili Vaši ciljevi kada ste dolazili i što mislite koliko ste ih do sada ostvarili?

Moj je jedini cilj, a odnosi se na svako imenovanje, ne samo u Hrvatskoj, da se u zemlji u koju sam poslan osjeti blizina Svetog Oca. Nastojati riječima i djelima ojačati jedinstvo mjesne Crkve s onom sveopćom, s Tijelom Kristovim u njegovoj cjelovitosti što također uključuje i odijeljenu braću.

Što se konkretno tiče Hrvatske, mislim na pobudnicu svetog Ivana Pavla II. sadržanu u pismu napisanom povodom godine posvećene knezu Branimiru, u kojoj Papa inzistira na važnosti vjernosti Crkvi i podsjeća na savez sklopljen između Hrvata, Krista i Crkve: „Svojom ustrajnošću načinili ste svojevrstan savez s Kristom i Crkvom: ostati vam je u tom savezu, koliko god vremena bila tomu protivna. Onakvi kakvi bijaste od slavne one godine 879., takvi uvijek ostajte“ (Ivan Pavao II., Poslanica prigodom slavlja Branimirova jubileja, 15. svibnja 1979.).

To je i moj cilj: oživjeti tu „vrstu saveza“ između hrvatskog naroda, Krista i njegove Crkve, unatoč poteškoćama na koje se može naići te imajući na umu da je, kako kaže papa Franjo, svaka moguća kriza ujedno i prilika.

– Kako biste procijenili stanje Crkve u Hrvatskoj, kako one institucionalne tako i cjelokupne? S kojim ste se izazovima susreli, a koje ste pozitivne strane doživjeli? Koji je bio najdojmljiviji trenutak Vašeg dosadašnjeg boravka i zašto?

Našao sam živu Crkvu ukorijenjenu u tradiciji i otvorenu nadahnućima Duha, onome što se čini da Duh sugerira današnjoj Crkvi. Vitalnost brojnih novih karizmatskih pokreta, često potaknutih drevnim karizmama, dobar su znak toga.

Možda je izazov koji vidim za Crkvu u Hrvatskoj oživljavanje duhovnosti pučkih pobožnosti, koja je vrlo jaka i značajna (sjetimo se samo misa zornica u došašću, trodnevnica i devetnica povodom slavlja zaštitnika ili raznih obljetnica, procesija i sl.), zajedno s duhovnošću svakodnevnog života, kao što je opisano u apostolskoj pobudnici pape Franje Gaudete et exsultate, kako ne bi došla u opasnost da se zaustavi na vjerskoj praksi bez preobrazbe vlastitog srca i da ne uspije u iscjeljenju dubokih rana nedavne teške prošlosti.

Što se tiče dojmljivih trenutaka, moram spomenuti kako sam već drugu nedjelju po dolasku u Hrvatsku, bez prethodne najave, otišao na svetu misu u crkvu kojom upravljaju hercegovački franjevci u Dubravi. Iznenadilo me koliko sam ljudi, i to osobito mladih, vidio. Iz crkve sam se potom pješice uputio prema središtu grada kroz park Maksimir te „zavirio“ u crkvu sv. Petra u Vlaškoj ulici koja je također bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Ugodno sam se iznenadio. Slično sam doživio i u zagrebačkoj katedrali kada sam vidio dječaka od kojih četiri, pet godina kako ulazi u crkvu i na poticaj oca čini znak križa. Takve je prizore teško vidjeti u Italiji.

Pažnju mi je privukla i velika prisutnost časnih sestara na gradskim ulicama, što se više ne viđa ni u kojem europskom gradu, osim u Rimu.

Dojmili su me se i susreti s brojnim vjernim Božjim narodom u svetištima i na mjestima hodočašća. Tu se opaža da to nije puko izvanjsko sudjelovanje, samo tradicija, već izraz dubokog osobnog uvjerenja. Mogu reći da me se jako dojmila pučka pobožnost.

No, ako baš moram izdvojiti određeni trenutak, tada bih odabrao prvu misu koju sam slavio u zagrebačkoj katedrali i spontani pljesak na kraju propovijedi koji me ganuo. Uostalom, već sam se tada, i ne poznavajući još hrvatsku pobožnost, implicitno osvrnuo na Gaudete et exsultate govoreći o svom prvom susretu s blaženim Alojzijem Stepincem kada sam ga, klečeći pred njegovim grobom, pitao što mogu učiniti da ubrzam njegovu kanonizaciju i kao da mi je odgovorio rečenicom koja je postala poznata: „Ne brini se za moju svetost, brini se za svoju!“ S vremenom sam sve više postajao svjestan da je to bilo „nadahnuće“ koje je došlo od Blaženika.

Mons. Giorgio Lingua/Foto: Marin Škarica

– Koliko su specifični izazovi i prednosti u Hrvatskoj slični onima u zemljama gdje ste do sada djelovali kao vatikanski diplomat? Što bi, recimo, Crkva u Europi mogla naučiti od Crkve u Africi?

Zemlje u kojima sam služio, bilo kao nuncij ili kao suradnik Nuncijature, vrlo su različite jedna od druge zbog konteksta, tradicije, stvarnosti: od Afrike do Sjedinjenih Američkih Država, od Bliskog istoka do Italije, uključujući šest godina u Vatikanu, a sada i u Hrvatskoj. Teško je međusobno uspoređivati ​​te situacije.

Međutim, opažanje koje sam iznio nekoliko puta i koje može povezati život Crkve u tako različitim kontekstima je sljedeće: primijetio sam da poteškoće, izazovi, čak i progoni koji dolaze izvana povećavaju vitalnost Crkve, čiste je i osnažuju dok je unutarnje borbe, nejedinstvo, skandali slabe.

Kada govorimo o Crkvi u Africi i u Europi, ono što sam primijetio dok sam služio u Obali Bjelokosti je osoban odnos koji vjernici imaju s Bogom. U crkvama uvijek možete naći nekoga tko moli u tišini, u bilo koje doba dana. Osim toga, nedjeljna sveta misa za njih je središnji dio dana, a ne tek jedna od dnevnih aktivnosti.

Jedan od razloga zašto na Zapadu ima sve manje duhovnih zvanja je upravo nedostatak molitve i to je ono što možemo naučiti od vjernika u Africi.

– Tijekom Vašeg boravka u Hrvatskoj svijet je pogodila pandemija koronavirusa. Kako se, prema Vašem mišljenju, Crkva globalno i u Hrvatskoj snašla u toj situaciji? Svjedoci smo, barem kod nas, činjenice kako su pitanja cjepiva i epidemioloških mjera podijelile javnost, uključujući i onu vjerničku. Dio laika poprilično glasno je prozivao državne i crkvene institucije zbog (pre)strogih mjera. Je li se Crkva za vrijeme pandemije (i u vremenu poslije pandemije) previše brinula za tjelesno, a zanemarivala duhovno? Što mislite o tome?

Prije svega, mislim da smo se susreli s jednim iznimnim fenomenom univerzalnih razmjera koji nas je sve zatekao nespremne. Logično je stoga očekivati ​​da na ovu iznenadnu situaciju svi odgovori nisu bili primjereni. Ponekad su se poduzimale mjere koje su se potom pokazale predrastičnima, možda i pretjeranima. Naravno, kada smo na televiziji vidjeli vojne kamione kako prevoze preminule iz bolnica u Bergamu, svi smo se uplašili i uvjeravam vas da to nije bila fake news. Uvijek sam smatrao da je potrebno imati više poštovanja prema vlastima koje su se morale izložiti, donijeti brze odluke kako bi obuzdale pandemiju koja se nezamislivom brzinom širila iz Kine u Europu, u Brazil, u Sjedinjene Države, u Indiju, u Južnoafričku Republiku itd.

Divio sam se svima onima, napose svećenicima, redovnicima i redovnicama koji su pronalazili alternativne načine djelovanja kako ne bi napustili stado: prijenose svetih misa online, kućne posjete i slično.

Možda je u pandemiji porasla opasnost od fundamentalizma koji uvijek vreba i tada je čisto znanstveni problem pretvoren u ideološko pitanje. I ja sam, poput mnogih drugih, bio pomalo zbunjen svime time. Vjerujem da malo više poniznosti, čak i kada se ne slažemo s donesenim mjerama, može učiniti samo dobro.

Oni koji su bili osobno pogođeni ili su izgubili člana obitelji zbog pandemije COVID-19, uz rijetke iznimke, nisu mislili da se pretjerano brine za tjelesno zdravlje nauštrb duhovnog, dok je logično da su se oni koje bolest nije dotaknula žalili jer su izgubili posao ili su lockdown doživjeli kao kršenje osobne slobode. Ali, ponavljam, bili smo u iznimnom i nepredvidivom kontekstu koji opravdava, barem u određenoj mjeri, i neke pogrešne izbore. Međutim, priče o zavjerama ili negiranje stvarnosti, djeluju mi kao nedostatak poštovanja prema mnogima koji su patili ili preminuli.

– U određenim krugovima smatra se kako Crkva u Hrvatskoj posljednjih desetak godina proživljava svojevrsno buđenje, s većim brojem mladih koji su aktivni u župama i molitvenim zajednicama. Pojavili su se i novi molitveni i duhovni pokreti – neki autohtoni ovom podneblju, neki „uvezeni“ iz drugih zemalja – koji daju širinu duhovnih iskustva i mogućnosti. No, stječe se dojam da se uglavnom radi o pojedinačnim inicijativama bez stvarne potpore crkvenih institucija. Slažete li se s ovim?

Da, poprilično, iako ne smijemo generalizirati. No čini mi se da je to normalno. To je dio odnosa između institucije i karizmi te ravnoteže koja se mora pronaći među njima. Ne bi se trebalo na njih gledati kao na konkurenciju jer su konsupstancijalni (iste biti). I tu dolazi do izražaja veliki „sinodalni hod“ koji proživljavamo i koji bi trebao biti normalnost života Crkve. Duh puše gdje želi i stalno potiče nove stvarnosti prilagođene različitim vremenima i mjestima. Nije na nama da govorimo što Duh Sveti može ili ne može učiniti, ali ne smijemo zaboraviti da je Crkva živo tijelo s poglavarom i hijerarhijom koja kao svoju karizmu ima upravo razlučivanje.

Kada Duh Sveti prodre, s promjenama koje donosi, čovjek ostaje zadivljen, smeten, ali tada će se postupno morati postići ispravan i novi sklad. Taj sklad tvori skup glasova i nota koji se međusobno poštuju i usklađuju, no potrebni su skladatelj i dirigent koji znaju sve uskladiti u simfoniju različitih instrumenata i melodija. Ako netko pogriješi, ispravit će ga se, strpljivo, a ponekad čak i silom. To je zadaća pastira Crkve, prije svega sveopćeg Pastira, Pape.

Ne treba se bojati novina, već je potrebno tražiti mudrost, kako je napisao sveti Pavao: „Duha ne trnite, proroštva ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite“ (1 Sol 5,19-21).

Sinodalni hod, na koji nismo navikli, može stvoriti određenu zbrku, pomutnju, ali moramo imati poštovanja i moliti za one koji imaju dužnost „sve provjeravati, dobro zadržati“. Ako hodamo zajedno, na kraju puta neće biti pobjednika i gubitnika, kako kaže kardinal Grech, svi će biti pobjednici jer će Crkva biti ta koja pobjeđuje. Cijela Crkva, a ne neki njezin dio.

Nuncij Lingua u razgovoru s našim novinarom/Foto: Marin Škarica

– Mislite li doista da će sinodalni hod polučiti rezultate? Nismo sigurni za višu hijerarhiju, no na ‘terenu’, među župnicima i vjernicima, to se ponekad doživljava kao samo još jedna ‘birokratska novotarija’ iz Vatikana koja ništa nasušno neće promijeniti. Dapače, jedina ‘pomutnja’ koja se primjećuje je ona u osobnim rasporedima župnika koji sada imaju još jednu ‘obvezu’ u već pretrpanom rasporedu. Kakva su Vaša iskustva sinodalnog hoda u Hrvatskoj? Donosi li doista vidljive plodove ili smatrate, poput nekih kritičara, da se on tek ‘odrađuje’?

Dobro pitanje. Priznajem da nisam dovoljno upoznat s time kako se provodi u župama, u udrugama, u redovničkim zajednicama ili apostolskim pokretima da bih odgovorio kako vidim situaciju u Hrvatskoj.

Ono što mogu reći jest da ‘sinodalni hod’ uvelike ovisi o tome koliko se u njega vjeruje i o tome kako ga se živi. Mogu navesti naše iskustvo iz Nuncijature. I mi smo bili pozvani da damo svoj doprinos i zajedno razmislimo o našoj stvarnosti. Priznajem da sam bio pomalo sumnjičav kada smo iz Državnog tajništva dobili pismo s nizom pitanja na koje je trebalo odgovoriti: kakav doprinos sinodalnom procesu, koji je započeo u cijelom svijetu, možemo dati mi u malenoj Nuncijaturi u Zagrebu? No onda sam vidio da je prvi pozitivan rezultat bio među nama. Bilo je to prvi put da smo svi sjedili za istim stolom, od nuncija do časne sestre, od tajnika do vozača, od kuharice do prevoditeljice kako bi razgovarali o važnim temama, o našim životima, o našim odnosima. U početku je bilo malo napetosti: kako ćemo to? Što ja mogu reći pred nuncijem? Uobičajene zadrške koje se pojavljuju kada se osobe ne poznaju dobro. Na kraju smo, barem sam takav dojam stekao, svi bili zadovoljni. Bilo je čak i ‘hrabrih’ razmjena mišljenja, netko je iznio svoje poteškoće te mi se čini da su se poboljšali odnosi među nama. Bolje smo se upoznali. Ukratko, vjerujem da se prvi plod sinode događa u bazi. Ako se ozbiljno shvati onda postaje prilika da obnovimo odnose, da počnemo međusobno razgovarati, ispravljati jedni druge bez vrijeđanja, što se nažalost tako često događa u anonimnosti interneta, ali sve u ljubavi kao što se mora događati svaki put kada se kršćani sastanu. Tada se također javljaju i prijedlozi i, ako treba štogod ispraviti, ispravlja se.

„Sinoda o sinodalnosti“ po mojem nas mišljenju mora potaknuti na razmišljanje o metodama rada koje je potrebno koristiti za svaku raspravu unutar Crkve. Kada imate metodu, tada sve teme možete produbiti u ljubavi. Ako ljubav nije osnova svega, nema smisla raspravljati ni proučavati jer: „ako tko misli da što zna, još ne zna kako treba znati“ (1 Kor 8,2)! Sveti je Pavao govorio kršćanima u Poslanici Kološanima: “Zaodjenite se, dakle, kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost; te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega neka bude ljubav! To je sveza savršenstva” (Kol 3,12-14). Ako sinodalni hod potakne ovakav način života, učinio bi dovoljno, naše bi se zajednice odmah obnovile.

– Više smo puta, kao portal, pokušali objavom određenih komentara i članaka potaknuti unutarcrkveni dijalog o onome što smatramo akutnim problemima Crkve u Hrvatskoj. Do sada je nerijetko taj dijalog ostao jednostran, kao da među dijelom klera, redovnika tj. redovnica, teologa i laika, ne postoji volja i/ili želja za raspravom o problemima. Dapače, više puta smo doživjeli da se stvari nastavljaju gurati pod tepih. Kakvo je Vaše iskustvo? Smatrate li unutarcrkveni dijalog uopće potrebnim?

Dijalog je neophodan za rast i obogaćivanje. Upravo je to cilj spomenutog „sinodalnog hoda“. Možda nismo naviknuti na dijalog – koji ne treba miješati s raspravom ili, još manje, s kontroverzom. Cilj dijaloga je rast u istini, a ne dokazivanje da je drugi u krivu. Nakon dijaloga su često oba sugovornika međusobno obogaćena jer je jedan nešto naučio od drugoga. Nema pobjednika i pobijeđenih, oba su pobjednici.

Nažalost, često na portalima koji nastoje potaknuti dijalog pojedinci pronalaze platformu za vrijeđanje skrivajući se iza komocije anonimnosti. To je tužno, pokazuje manjak poštovanja i zrelosti.

Potrebno je imati strpljenja, ali treba započeti, imati mudrosti usmjeravati sukob, uspostaviti načela, postaviti granice, odrediti pravila… Ukratko, onaj tko portal učini dostupnim mora imati i pravo na provođenje određenih pravila, barem pristojnog ponašanja, kako ne bi došlo do štetnih sukoba koji ranjavaju, umjesto da pomažu u zajedničkom rastu.

Također valja imati na umu da nikada nije lako javno iznositi svoje mišljenje, ne trebamo se zavaravati oko toga.

– Jedan od tekstova kojim smo htjeli otvoriti raspravu bilo je i pismo redovnice u kojem se bez uljepšavanja govori o stvarnosti života u samostanu. Sami ste u razgovoru spomenuli kako Vas je ugodno iznenadila velika prisutnost časnih sestara na ulicama Zagreba, premda se i njihov broj smanjuje iz godine u godinu. Koji je, prema Vašem mišljenju, uzrok krize ženskog redovništva?

Uzroci su nedvojbeno brojni. Smatram da suvremena sredstva društvene komunikacije imaju, na primjer, važnu ulogu jer kao da su stvorena kako bi spriječila ljude da razmišljaju. Sve ti je dano, ako ti se nešto ne sviđa, imaš tisuću drugih opcija. Bombardirani ste ponudama. Poziv se, naprotiv, rađa u tišini, a ne u buci. Jako je važno znati pronaći tihe prostore za suočavanje s velikim pitanjima u životu: tko sam ja? Koji je smisao mojeg života? Što se događa nakon smrti? i slično. To su teme koje je teško pronaći na TikToku ili u komentarima na Facebooku, no neophodne su za suočavanje s misterijem i za iskorak koji vjera zahtijeva, nadilazeći razum.

Ali jedan od uzroka koje bih želio istaknuti, a koji možda ne određuje toliko manjak zvanja koliko vjernost preuzetoj obvezi, jest pogrešno shvaćanje zavjeta poslušnosti koji, ako ga se ne shvati ispravno, ne dopušta redovniku ili redovnici da u punini razvije svoje potencijale i ostvari se kao osoba.

Zavjet poslušnosti je nedvojbeno najviši oblik darivanja. Njime se odričemo ništa manje nego vlastite volje, no poziv se ne može nametnuti, mora ga se izabrati. Ja sam moram slobodno odlučiti i učiniti što želiš jer te ljubim. Toliko te ljubim da tvoje želje stavljam ispred svojih, iako ih ponekad ne dijelim. To se također svakog dana događa i u životu supružnika, u braku. To je temelj uzajamne ljubavi kao što sveti Pavao kaže Efežanima: „Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu!“ (Ef 5,21). Stoga se redovnici ne bi trebali smatrati „herojima“ jer su se odlučili na poslušnost, oni su samo odabrali najviši oblik ljubavi, a to je onaj Kristov koji „ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,8).

Oni koji se odluče za redovnički put čine to zato što žele ljubiti Boga i bližnjega na potpun način, a ne polovično. A potpunost se ljubavi sastoji u darivanju vlastita života: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Dakle, ako želim dati svoj život za tebe, što god tražiš od mene više nije iskorištavanje, to je prilika koju mi ​​daješ da te ljubim. Ne možeš mi ukrasti ono što sam ti spreman dati.

Ako to nije jasno, poslušnost postaje nametanje koje stvara frustrirane i neslobodne osobe. Nasuprot tome, kada sam sretan što te usrećujem, tada se osjećam ispunjenim čak i kada slušam tvoje zapovijedi.

Foto: Marin Škarica

– Jedna od Vaših uloga, što ste i sami spomenuli u ranijim intervjuima za hrvatske medije, jest i da nadgledate smjenu generacija u hrvatskom episkopatu. Posljednjih godina vidjeli smo nekoliko novih imenovanja, a neke biskupije još uvijek čekaju svoje prelate. Kada proučavate kandidate za biskupsku službu, kojim se kriterijima vodite?

Naravno da se nastojim držati uputa koje dobivam iz Rima, a posebno kriterija pape Franje na koje nam je, na poseban način, ukazao na prvom susretu s apostolskim nuncijima. Tom nam je prigodom rekao nešto jako lijepo što me se dojmilo: „U kompleksnoj zadaći pronalaska usred Crkve, onih koje je Bog već odredio u svojem srcu da vode njegov Narod, znatan dio ovisi o vama.“ Kandidati su već spremni, za svako pojedino biskupsko sjedište, na nama je da ih pronađemo uz pomoć svih onih koji na različite načine sudjeluju u konzultacijama.

Papa nam je, odmah potom, naznačio profil pastira koje smatra potrebnim za današnju Crkvu, naime oni su „svjedoci Uskrsloga, a ne nositelji bogatog životopisa; biskupi molitve, upoznati sa stvarima tamo ‘gore’ i ne pritisnuti težinom ovdje ‘dolje’; Biskupi sposobni ući u Božju prisutnost ‘u strpljivosti’, tako da posjeduju slobodu da ne iznevjere kerigmu koja im je povjerena; biskupi pastiri, a ne prinčevi ili dužnosnici”.

Evo, to su „smjernice“ kojih se nastojim pridržavati predlažući Svetom Ocu kandidate za biskupstvo.

– Neizbježno je i pitanje kanonizacije nadbiskupa Alojzija Stepinca, premda ste već nekoliko puta odgovarali na njega. No imate li saznanja o ikakvim pomacima u smjeru kanonizacije? Ili o nekim dodatnim uvjetima koji se trebaju ispuniti prije nje?

Mislim da nema nikakvih novosti glede toga i nemam ništa za dodati, osim da se nadam kako svi kandidati za biskupe koji budu predloženi Svetom Ocu imaju duh i profil blaženog zagrebačkog nadbiskupa. Uvjeravam vas da svako imenovanje povjeravam njegovu zagovoru, u nadi, da će tko god bude izabran slijediti njegove stope, ne u mučeništvu, naravno, nego dakako u svetosti.

Drugi dio razgovora s nuncijem Linguom možete pročitati OVDJE.