Žensko redovništvo posljednjih desetljeća prolazi kroz velike promjene i unutarnje borbe. Veliki pad novih zvanja, nedostatak povjerenja unutar zajednica i prema dijelovima crkvene hijerarhije, kao i pokušaji da se u modernom društvu ponovno pronađe vlastito mjesto pod suncem, samo su neki (i to potiho artikulirani) problemi s kojima se suočava onaj ženski dio Crkve. Unatoč velikankama u crkvenim redovima koje su kroz povijest nerijetko imale važnu duhovnu, društvenu te reformatorsku ulogu, u suvremenom društvu njihov glas kao da se teže probija. Stoga je zadovoljstvo donijeti vam ovaj tekst jedne hrvatske redovnice (podaci poznati redakciji) koja otvoreno i bez ustezanja, u obliku pisma mladoj djevojci koja želi ući u redovništvo, progovara o svim aspektima ženskog redovničkog života, uključujući radosti te izazove. Vjerujemo kako o nekim problemima s kojima se redovnice susreću nikada niste imali prilike čuti niti dobiti uvid u to kako crkveni život izgleda iz njihove perspektive.

Draga djevojko,

ne poznajem te i možda te nikad neću upoznati, ali nakon dugog promišljanja odlučih se uputiti ti ovo pismo. Tebi koja vjeruješ da osjećaš duhovni poziv i želiš se na njega odvažiti. Samo hrabro naprijed! Ne daj se obeshrabriti zaprepaštenim komentarima prijatelja, čudnim pogledima znanaca, oštrim protivljenjima roditelja, omalovažavajućim glasovima svijeta! Zaželi li Bog ljepotu tvoju, smjerno se pokloni njemu jer je on Gospodar tvoj!

Ipak, dopusti mi, da ti na osnovu dva desetljeća života proživljena u samostanu, iskreno, otvoreno i direktno kažem što te tamo sve može čekati, a čega vjerojatno uopće nisi svjesna. Možda je i bolje da ne znamo što nam donosi sutrašnji dan, ali osjećam odgovornost zbog mnogih koje su vrlo naivno stupile u samostan i vrlo ogorčene iz njega istupile. A možda je moglo biti drugačije da smo samo bile malo iskrenije i otvorenije od samih početaka prema svakoj djevojci koju nam je Bog poslao.

Ne znam kakvu sliku u sebi gajiš o redovničkom načinu života, o sestrama, o samostanima, o našem poslanju. Možda si u svojem istraživanju o duhovnom pozivu otkrila da je takav život dragocjen i nužan dar i za sadašnjost i budućnost Božjega naroda, jer duboko u sebi pripada njegovu životu, njegovoj svetosti, njegovom poslanju. Da, naš način života je uistinu dar Crkvi i vjerujem da su mnogi ljudi iskusili dragocjenu prisutnost redovnika i redovnica u vlastitom životu. I upravo, nadahnuta željom da i dalje budemo dar Crkvi, a ne njena sablazan, obraćam se tebi koja će svojim dolaskom moći doprinijeti buđenju našeg trenutno usnulog redovništva.

O životu u zajednici

U samostanu ćeš, bez sumnje, upoznati predivne sestre koje će ti s vremenom postati vjerne prijateljice i pouzdane suradnice. Bit će ti kao brižne majke i starije sestre. Radovat će se tvojim uspjesima, podržavat će te molitvom, ohrabrivati u kušnji, nadahnjivati svjedočkim životom. Bit će ti dragocjena oaza kojoj ćeš se utjecati u trenucima duhovne suše. Ali kako u svakom žitu ima kukolja tako i u svakoj zajednici ima onih žena koje (ne)namjerno rastaču zajedništvo svojim govorom i ponašanjem. Upoznat ćeš tako manje zadovoljne i ispunjene sestre kojima je ponekad i sunce krivo jer se jutrom pojavilo na obzoru kao i one koje ne propuštaju niti jedan zajednički obrok ili slavlje da se potuže kako su cijeli život ugrožene, potlačene, neprihvaćene, omalovažene, a u stvarnosti su druge morale trpjeti (ili trpe) teror njihovog nedoličnog ponašanja. Ne uzmičem ni najmanje od onog Pavlova da nosimo jedni bremena drugih, ali ispunjavanje tog zahtjeva zasigurno ne podrazumijeva beskrajno podnošenje tuđeg bezobrazluka i maltretiranja koji je rezultat nerada na sebi, nepreuzimanja odgovornosti za vlastitu trajnu formaciju i izgradnju tijekom cijeloga života. Vjerojatno ćeš se pitati kako je moguće da se pojedinim osobama nije već stalo na kraj, ali ćeš isto tako ubrzo shvatiti kako je mali broj onih sestara koje se žele izložiti da bi se riješili problemi za čiji su rasplet ponekad prijeko potrebne i nužne stručna pomoć izvana te kanonske opomene. Ah, zajednički život je nešto najljepše u redovništvu, ali i ono najteže. Blago u glinenim posudama. Plamen svijeće koji treba znati zaštititi na vjetrometinama života. Ti zato od prvog dana nastoj biti sestra koja će pomno bdjeti nad svojim riječima, mislima, djelima. I okružit ćeš se blagim, poniznim, svetim, radosnim, ispunjenim redovnicama.

Radovat će se sve sestre tvojem dolasku u zajednicu jer ćeš im biti vidljivi znak nade i providnosti. Zbog tebe će zahvaljivati Bogu što uvijek iznova pronalazi osobe spremne krenuti u nove žetve. Međutim, znaj da će pojedine, od tegobnog života izmorene, u tebi promatrati i idealnu mladu radnu snagu od koje će se očekivati puno više no što ćeš ponekad moći ispuniti. Ako u zajednici ima mladih djevojaka, zna se dogoditi da starije sestre iznenada „izgube“ snagu pa im odjednom postane prezahtjevno obavljati najjednostavnije kućanske poslove. Kada, pak, te mlade sestre napuste ili promijene zajednicu, sestrama se opet „vrati“ vitalnost. Ne dopusti da kao mlada sestra postaneš „Pepeljuga“ zdravim i sposobnim sestrama pa bile one i visoko akademski obrazovane i/ili u državnim poslovima zaposlene! I neka te zbog toga ne izjeda savjest pa ni onda kad čuješ od njih da je sasvim dovoljno to što donose novac u zajednicu. Naše zaposlene majke su nam izvrstan primjer kako je moguće uskladiti poslovni i obiteljski život bez ikakvih problema. Ne dopusti ni da postaneš rob besprijekorno očišćenih prozora i ulaštenih podova. Naši samostani odišu spokojem, mirom, čistoćom i urednošću, ali iza tog besprijekora ponekad se krije sterilnost života. I puno utrošenog vremena na čišćenje čistih stvari. Istovremeno nas je strah pozvati u goste prijatelje (s djecom) koji će cijeli samostan preokrenuti naopačke svojom razigranošću, pričom, veseljem. Nadam se da će se s novim generacijama opsjednutost čistim i mirnim samostanima transformirati bar malo u želju za čistim i lijepim međusobnim odnosima i radosnim susretima unutar naših zidova. Ipak, ne sumnjam da ćeš kao i ja ostati zadivljena požrtvovnim fizičkim radom sestara. Neće ti biti jasno odakle crpe snagu te u tim poznim godinama života još uvijek neumorno kuhaju, čiste, poslužuju, njeguju. Sestra nikad ne ide u mirovinu i uistinu je čast živjeti s takvim osobama koje cijeli život nastoje živjeti po načelu „moli i radi“.

O odnosima

Svaka redovnička zajednica živi po svojim vlastitim pravilima koja su odobrena od Crkve, a prema tim pravilima prije ulaska u samostan potrebno je uputiti nam molbu za primanjem. Osim toga, svaka redovnička zajednica ima i Smjernice za odgoj koje se temelje na kanonskom pravu, dokumentima Crkve, vlastitom pravu, a u kojima je opisana svaka etapa formacije te je za svaku određeno što bi osoba trebala usvojiti, u čemu rasti i sazrijevati… Uz pismenu molbu, sestrama se moraju dati na uvid i dokumenti koji potvrđuju psihičko i tjelesno zdravlje. Možda će ti to izgledati nekršćanski i neljudski, ali prema kanonskom pravu u zajednicu se smiju primiti samo oni koji su zdravi i koji imaju traženu dob, prikladne sposobnosti i dovoljne osobine zrelosti da prihvate život koji je vlastit ustanovi. Shvatit ćeš s boravkom u zajednici kako je ovaj kriterij jako važan i koje su posljedice pripuštanja zavjetima onih koji su od samih početaka pokazivali neke znakove fizičkih bolesti ili psihičke nestabilnosti. Nakon što se pozitivno odgovori na tvoju molbu, započet će proces početnog odgoja kada ćeš biti prepuštena brizi odgojiteljica koje trebaju za tu dužnost imati prikladnu ljudsku i redovničku zrelost te obrazovanje. Odnos između sestara odgojiteljica i djevojaka koje se nalaze u ovom početnom stupnju odgoja zna biti vrlo kompliciran jer se djevojke ponekad pokušavaju oblikovati po volji nadređenih, a ne po karizmi zajednice. Ovo se događa ako odgojiteljica nije kompetentna za službu koju vrši pa u takvim slučajevima djevojke moraju vlastita stajališta ili razmišljanja o bilo čemu prilagoditi stavu koji zastupa odgajateljica. Djevojke se stoga boje otvoreno izreći svoje mišljenje ili se suprotstaviti nekoj ideji jer znaju da bi se svako razilaženje u stavovima moglo kasnije negativno odraziti na njihovo ostajanje u samostanu. Naime, na kraju svake godine početne formacije, odgajateljica piše izvještaj o djevojkama i šalje ga glavnom vijeću sestara koje onda na osnovu tog izvješća odlučuje hoće li djevojku pripustiti daljnjem nastavku formacije ili ne. Stoga ne čudi da se ponekad s velikom dozom straha očekuje odgovor na te molbe. One pak, koje se odreknu svog mišljenja i u slijepoj poslušnosti se pokoravaju svemu, nemaju poteškoća u odnosu s odgajateljicom, ali prestaju biti autentične i originalne što se onda kasnije negativno odrazi u njihovom životu. Ima pak i djevojaka koje čim uđu u samostan žele biti velike reformatorice a da se uopće nisu pokušale ukorijeniti u zajednicu. Ali već nam je dobro poznato da tih prvih godina u samostanu mnoge djevojke vrlo dobro odglume ulogu uzornih, pobožnih, poslušnih, marljivih redovnica, a svoje pravo lice pokažu tek kad postanu slobodne od vanjskih promatrača i ocjenjivača. Nadam se da ćeš ti u svojoj zajednici moći živjeti onakva kakva jesi, sa svim tvojim vrlinama i manama, ali i da ćeš biti otvorena poticajima, savjetima te se slobodno i odgovorno ugraditi u zajednicu ne živeći naučeno i ne vodeći se pobožnim navikama već svjesnim odlukama za Boga i za ono što on od tebe traži. Nadam se da ćeš od samog početka imati u svojoj blizini žene koje će te vlastitim primjerom života u zajednici odgajati, poticati, usmjeravati, savjetovati. Žene koje će te naučiti voljeti zajednicu, ali i dopustiti o njoj kritički promišljati. Žene koje te neće ocjenjivati po vlastitim kriterijima, nego te pustiti da u slobodi otkrivaš svoju duhovnost i pronalaziš tebi odgovarajuće načine molitve koji će te održati u ovom načinu života.

Dani u samostanu, isprepleteni molitvom i radom, vrlo će brzo prolaziti. Nove spoznaje o Bogu, vjeri, molitvi, smislu života zaokupljat će tvoj um i vjerojatno ćeš se ugodno osjećati na samom početku. U takvom ozračju pomalo ćeš stjecati povjerenje u osobe s kojima živiš i početi dijeliti s drugima svoju nutrinu. Iz takvih situacija i susreta izniknut će prijateljstva za cijeli život. U osobnim razgovorima s odgajateljicama, pak, neće biti tako jednostavno. Ona će od tebe očekivati iskrenost, a ti od nje diskretnost. Nažalost, dogodi se da jedna ili obje strane zakažu u tim očekivanjima. Ti ćeš se bojati biti iskrena. I to s pravom jer je puno puta izigrano povjerenje mladih djevojaka koje na samim počecima života u samostanu naivno vjeruju da je odgajateljica osoba koja će profesionalno postupati s povjerljivim informacijama koje one o sebi iznose tijekom tih razgovora. Kasnije pak shvate da su se te informacije o njihovim poteškoćama, problemima, obiteljskim situacijama širile dalje, a u najgorim slučajevima i iskoristile protiv njih i znatno im otežale boravak u zajednici. Nastoj stoga biti oprezna i pazi što, koliko i kome o sebi pričaš. Ali, ne boj se! Uvijek ćeš naći među sestrama ili djevojkama rame za plakanje, uho za slušanje, društvo za šetanje, ekipu za smijanje.

O svećenicima, zaljubljivanju i čistoći

Zahvaljujući ovome načinu života upoznat ćeš puno bolje izvrsne svećenike i još bolje ispovjednike. Mnogi od njih će ti postati dragi prijatelji na koje ćeš moći uvijek računati jer uistinu nastoje što vjerodostojnije živjeti svoj poziv. Ipak, znaj da ćeš možda susreti i one koji će te promatrati samo kao privlačnu ženu te ćeš postati objekt njihovih seksualnih fantazija. Nemoj se zato iznenaditi kada ti, ničim izazvanim, počnu stizati u bilo koje doba dana ili noći poruke nedoličnih sadržaja ili ti se počnu neprimjereno obraćati, tražiti prilike za bliskim kontaktom, pokušati te na silu poljubiti i ne zaustaviti se samo na tome. Ne priča se o seksualnom nasilju nad redovnicama na našim prostorima, ali kad bi sestre otvorile riznicu svojih trauma, tko zna što bi se sve otkrilo. Vjerojatno bismo tada razumjele neke njihove postupke i stanja duha koje sada olako pripisujemo koječemu. Ti, pak, nemoj šutjeti o takvom niti bilo kakvom drugom nasilju pa ni onda kada izostane podrška tvojih sestara te umjesto razumijevanja dobiješ osudu da si sama dala povod. Predugo su u društvu i Crkvi žene i sestre strpljivo i šutke podnosile mnogo toga što nisu trebale. Nažalost, našim redovničkim poglavaricama još uvijek nije došao na dnevni red plan o osnivanju nekog stručnog tima kojem se redovnica može slobodno obratiti za pomoć u slučaju pretrpljenog nasilja, ali zato u našoj državi ima već civilnih organizacija spremnih priteći u pomoć. Iskreno se nadam da tebi takvo što neće biti potrebno, ali budimo realne, nismo uvijek mi same kovači svoje sreće.

Osim ove mračne strane međuljudskih odnosa, bit ćeš svjedok i jedne druge stvarnosti, tj. da se sestre zaljube u svećenike, kolege s fakulteta ili radnog mjesta, prijatelje, znance… Neke od tih zaljubljenosti na koncu bivaju okrunjene sretnim i skladnim brakom. Možda ćeš i ti u nekoj svojoj zaljubljenosti, za koju sada misliš da se tebi sigurno neće dogoditi, prekršiti zavjet čistoće vjerujući naivno da je baš on ljubav tvojeg života zbog kojeg se isplati baciti u vjetar sve godine proživljene kao sestra. Nemoj, molim te, pred prvom takvom krizom i iskustvom nevjere pomisliti da si pogriješila u svojem izboru i odustati. Vjeruj da su i one najpobožnije sestre mnogo puta u trenucima samoće i usamljenosti osjetile razornu snagu tjelesne požude i potrebu za pripadanjem nekom drugom čiji se zagrljaj i blizina može konkretno iskusiti. Znaš, ponekad je tišina kapele vrlo mučna i molitva neće moći odmah riješiti svaki tvoj problem. Promatrajući prijateljice koje osnivaju obitelj, i u tebi će se roditi želja za majčinstvom, mužem, domom,… Trebat ćeš naučiti živjeti svoju spolnost na drugačiji, neprirodan, nadnaravan način. To neće uvijek biti jednostavno, ali vjernost molitvi i vježbanje u krepostima bit će siguran izvor snage u slabostima.

Ne znam iz kakve sredine dolaziš, kako si do sada živjela i na kakvim temeljima si izgradila svoju osobnost. Možda te resi čistoća duha i tijela te nikad nisi imala problema dolično živjeti svoju seksualnost, a možda ulaziš u samostan nakon određenih seksualnih iskustava. Ni jedna ni druga stvarnost nisu presudne prilikom primanja u redovništvo jer započinješ novu etapu u životu. No bitno je da u zajednicu ulaziš slobodna od bilo kakvih mogućih ucjena, optužbi, nerazriješenih odnosa s tvojim bivšim (ne)ljubavima. Teme vezane uz seksualnost uglavnom se prešućuju u našoj početnoj formaciji, pa i prilikom govora o zavjetu čistoće. Ne znam  podrazumijeva li se naivno da smo sve stabilne na tom području ili je odgajateljicama neugodno otvoreno pričati o tim aspektima ljudske osobnosti. Ipak, nemoj se iznenaditi ako otkriješ da se neke tvoje kolegice ne uspijevaju baš najbolje boriti s napastima tijela i u trenucima emotivne usamljenosti pribjegavaju samozadovoljavanju, pornografiji, cybersexu, ili drugim ovisnostima… Nema nedodirljivih i savršenih, ni izvan ni unutar samostana. Svi smo manje ili više grešni i trebamo biti jedni drugima podrška i pomoć u našim slabostima i kušnjama.

O habitu, siromaštvu i odvažnosti

Nakon par godina početne formacije doći će i vrijeme kad ćeš odjenuti redovničko odijelo koje sestre na našim prostorima još uvijek nose. Po njemu smo prepoznatljivi znak ljudima i zbog njega ćeš doživjeti mnogo lijepih situacija. Nepoznati ljudi pozdravljat će te na ulici s „Hvaljen Isus“, ljubazno se odnositi u dugim redovima, preporučivati se u molitve, nuditi ti besplatan ulazak na neka mjesta, htjeti se fotografirati, obraćati se za pomoć… Ali ćeš zbog njega biti i izvrsna meta za iskaljivanje bijesa i mržnje koja se gaji prema Crkvi. Različiti su motivi zbog kojih pojedinci ili grupe u našem društvu imaju loše mišljenje o Crkvi, ali zasigurno se među njih mogu uvrstiti financijski, seksualni, pedofilski i drugi skandali proistekli iz crkvenih krugova. Rijetki su oni koji mrze Crkvu zbog nas redovnica i naših (ne)djela, a upravo mi najviše na vlastitoj koži osjetimo tu netrpeljivost u javnom prostoru. Pripremi se na to da ćeš se zbog našeg načina odijevanja – koji nedvojbeno potvrđuje posvećenost i pripadnost Gospodinu ali i Katoličkoj Crkvi – u sredstvima javnog prijevoza, na ulici ili radnom mjestu učiniti kao idealna prilika za vrijeđanje, pljuvanje, fizičke ili verbalne napade, ismijavanje,… Nećemo zbog te nesnošljivosti prestati nositi redovničko odijelo, ali ne bi bilo loše da se u redovničkim pravilima, tamo gdje to još nije prisutno, omogući sestrama u pojedinim situacijama i odijevanje civilne odjeće. Iako se svi slažu da habit ne čini redovnika, u mnogim zajednicama vrijede stroga pravila oko redovničkog odijevanja koja su ponekad vrlo čudna i neodgovarajuća za ženu 21. stoljeća. Ipak, sestre rado nose redovničko odijelo, iz praktičnih razloga ponajviše. Ono će ti uštedjeti jako puno vremena, a i novaca. Nećeš se morati brinuti oko stylinga, pogotovo ako obavljaš neku službu izvan samostana. Ukratko, redovnički habit donijet će ti više pogodnosti nego neugodnosti, ali može se biti savršena redovnica i bez njega, što nam pokazuje praksa brojnih redovničkih zajednica u Europi i svijetu.

Sestre se obvezuju na zavjet siromaštva koji osim duhovne dimenzije uključuje i onu materijalnu. Mi živimo poput svih prosječnih ljudi na našim prostorima, bar bismo trebale. Ne znam za tebe, ali prije dolaska u samostan, bila sam uvjerena da redovnice žive od novca koji država ili vjernici daju Crkvi (milostinja, blagoslovi, donacije, misne nakane…). Prilično sam uvjerena da tako misle i mnogi drugi vjernici koji ne razumiju baš najbolje crkvene i redovničke strukture. Znaj od samih početaka da sestre žive od vlastitog rada jer ćeš možda i ti zbog ovakvih pitanja biti izvrgnuta raznoraznim zavrzlamama i neugodnim situacijama na svojem radnom mjestu. Dok se neki pitaju zašto uopće radimo i tako “oduzimamo” radno mjesto drugim ljudima (vrlo često pitanje među vjeroučiteljima), drugi pak smatraju da ništa ne radimo i živimo na „grbači običnih ljudi“, kako nedavno pročitah u jednom komentaru na društvenim mrežama. Istina je, pak, ta da mi našim radom zarađujemo za život kao i svi drugi ljudi u našem društvu. Kao što jedna zaposlena majka donosi novac u svoju obitelj, tako ga i jedna redovnica donosi u svoju zajednicu i predaje sestri odgovornoj za ekonomiju. Ipak, ovdje bi bilo nezahvalno ne spomenuti i brojne dobročinitelje koji nam na različite načine pomažu i podupiru naš život i poslanje. Bog neka im uzvrati za sva dobročinstva!

Tijekom odgoja proučavat ćeš povijest svoje Družbe i ostati zadivljena hrabrošću i odvažnošću utemeljiteljice i drugih sestara koje su se odvažile na nevjerojatne evangelizacijske poduhvate. Nisu se bojale krenuti u nepoznato, među nove narode, zemlje i kulture. Mnoge današnje sestre boje se izaći iz sigurnih samostanskih zidina među svijet na običnu nedjeljnu misu ili bilo kakav drugi crkveni ili društveni događaj. Pozvane smo biti sol zemlje i svjetlo svijeta, ali se mi sve više od svijeta odvajamo te ne poznajemo radosti i žalosti, strahove i probleme naših suvremenika. Svijet se nerijetko doživljava kao opasno mjesto u kojem možemo jedino izgubiti naš poziv, a ne kao vinograd u kojem smo od Isusa pozvane zasukati rukave. Često ćeš čuti kako se ovo zatvaranje unutar naših zajednica opravdava sve prisutnijom nemoći i starosti sestara, ali još uvijek ima onih koje bi mogle činiti čuda u apostolatu kada bi ih se u tome ohrabrilo i podržalo. U zadnje vrijeme nameće se trend prema kojem se apostolat naših zajednica treba podložiti potrebama sve nemoćnijih sestara pri čemu su ponekad, ionako već malobrojne, mlađe sestre prisiljene odricati se svojeg poslanja u Crkvi. Svima bi izgledalo skandalozno kada bi se od neke kćeri ili unuke tražilo da se odrekne svojih životnih planova, snova i talenata kako bi se posvetile njezi bake koja je lijepo proživjela svoj život. Ne znam zašto to isto ne izgleda skandalozno unutar redovničkih zajednica i zašto se ne traže drugi načini kako bi se riješila ova situacija. Možda u tvojoj zajednici to neće biti baš tako očigledno, ali vjerujem da ćeš se sjetiti ovoga svaki put kad ti negdje ne dopuste ići ili sudjelovati samo zato što nema tko oprati suđe, skuhati ili poslužiti ručak, pomesti hodnik, očistiti sobu, otvoriti vrata,… Pa ćeš nakon trećeg odbijanja odustati pitati dopuštenje za neki događaj jer ćeš vrlo dobro znati odgovor. Redovništvu su pod hitno potrebne velika mudrost i neumorna odvažnost koje će znati bez straha pretvoriti ono često izgovoreno: „Uvijek je tako bilo“ u nove oblike i načine življenja redovničkog poziva. I u tom procesu mlade sestre poput tebe imat će neprocjenjivu važnost.

O poslušnosti

Osim gore navedenih zavjeta čistoće i siromaštva, sestre se zavjetuju i na poslušnost. Najčešće se to shvaća kao poslušnost poglavarima i zbog takvog poimanja se unutar naših zajednica događa mnogo zloupotreba vlasti. Znaj da svaka sestra, kao i svaki drugi vjernik, prije svega treba biti poslušna Bogu i nadahnućima Duha Svetoga. Stoga nikad ne smije biti prisiljena na poslušnost onome što je protivno Božjoj volji. Možda se tebi to čini očitim, ali vjeruj da se puno žena nakon imenovanja za predstojnice preobrazi u autoritarne gospodarice koje kontroliraju svaki korak sestara, uskraćuju osnovne potrebe, zadiru u privatnost, zabranjuju druženja, onemogućuju pastoralne aktivnosti, sabotiraju zajedništvo, ne uvažavaju mišljenja drugih,… Sa strahom se mnoge sestre obraćaju svojim poglavaricama kad im nešto treba, a to je znak nezdravih odnosa, pogrešno shvaćenog zavjeta poslušnosti i nezrelog upravljanja zajednicom. Susrest ćeš se i s obratnim situacijama kada će predstojnica htjeti požrtvovno služiti sestrama i zauzimati se za dobro zajednice, ali neće biti prihvaćena i podržana od sestara. Vrlo su kompleksni odnosi među nama sestrama, ali puno toga bi bilo jednostavnije kad bismo znale kvalitetno i iskreno komunicirati. Postoje u našim zajednicama susreti na kojima bi se trebalo razgovarati o svim konkretnim stvarima iz života, ali na tim javnim okupljanjima sestre često ne govore otvoreno o onome što rastače zajednički život. No zato se ne ustručavaju potužiti na sve i svakoga tamo gdje nije ni vrijeme ni prostor. Ti nastoj od samog početka otvoreno i jasno izraziti svoje mišljenje, preispitivati odluke, zahtijevati objašnjenja, tražiti rješenja,… Budi otvorena i spremna na trpljenje i nerazumijevanje zbog zalaganja za istinu, dobro drugih, otvorenost Božjoj volji. Naš zajednički život će imati smisla i biti neprocjenjivo blago samo ako bude izgrađen na međusobnom poštivanju i uvažavanju. U suprotnom će postati nesnosan kao i zavjet poslušnosti.

Mnoge djevojke kada dođu u samostan misle da sestre ne rade ništa drugo nego se “samo” mole. Ljudi nam se često znaju preporučiti u molitve jer valjda smatraju da će Bog brže uslišiti naše molitve. Naš dan je uistinu prožet molitvom. Molimo liturgiju časova, sudjelujemo svakodnevno na svetoj misi, imamo na tjednom ili dnevnom planu razne pobožnosti. Ipak, mnogo puta molitve nam se svedu na ono Izaijino „ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene“. To se najbolje primijeti ako se nešto želi promijeniti u načinu ili vrsti molitve. Krunica, recitiranje psalama, litanije, izricanje raznoraznih pobožnih molitvica prije i poslije svakog okupljanja u kapeli sestrama su najdraži načini molitve jer se prilikom njih nema vremena zaustaviti i promišljati o vlastitom životu i odnosu s Bogom. Susreti pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u tišini svedu se na minimum (u mnogim zajednicama nažalost samo jednom tjedno), a prakticiranje lectio divina negdje i ne dolazi u obzir jer ono podrazumijeva otvoreno izricanje osobnog doživljaja Božje riječi pred drugima. A tamo gdje vlastitu nutrinu ne suočavamo s Božjim licem ne može se dogoditi promjena i preobrazba. Stoga, od samog početka nastoj pronaći vrijeme za osobni susret s Bogom u molitvi jer će ti susreti biti snaga u nevolji, vodič u promjeni, sigurnost u slabosti,…

Zaključak

Ah, još bih ti toliko toga htjela i trebala reći o redovničkom načinu života, ali nadam se da si dobila jednu realniju sliku o nama. Svjesna sam da mnogi neće razumjeti ovu moju potrebu iznošenja lijepih i ružnih stvari ovako javno i otvoreno. Ali smatram da je prijeko potrebno svakoj osobi koja želi cijeli svoj život posvetiti Bogu odmah na početku jasno dati do znanja u kakvu se stvarnost i avanturu upušta. Mnoge djevojke su naivno došle u samostane očekujući u njemu mirnu oazu molitve i raja na zemlji, a onda ih je zapljusnula stvarnost života zbog čega su ga čim prije napustile. Možda si se i ti sad obeshrabrila saznavši da se iza lijepih, nasmijanih, pobožnih lica krije ponekad jedna posve drugačija stvarnost. I možda se pitaš ima li smisla odgovoriti na Božji poziv koji podrazumijeva toliko toga. Ima! Ima ako uistinu osjećaš Božji poziv! Ima ako je Isus tvoj temelj na kojem nastojiš graditi svoj život! Ima ako u srcu osjećaš mir unatoč svemu ovome što si upravo pročitala! Ima ako ne dopustiš da te se pod izlikom Božje volje prisiljava na ono što se protivi zdravom razumu. Ima jer smo Božji dar Crkvi! Ima jer je plemenito, lijepo, ispunjeno biti u službi Kraljevstva Božjeg na ovakav način! Ima jer ovo nije naša zamisao nego smo od Boga pozvane! Ima jer je svijet potreban našeg svjedočkog poslanja više nego ikad! Ima jer je ovakav život predokus raja! Ima!

P. S. Uvjerena sam da će sve redovnice prepoznati sebe i svoju zajednicu u ovome što sam napisala jer je ovakvo stanje karakteristično za sve, u većoj ili manjoj mjeri. Ipak, osjećam potrebu da ti kažem da ovo pismo nije odraz mojih osobnih nezadovoljstava doživljenih u samostanu od strane sestara ili poglavarica. Naprotiv, svojoj sam zajednici neizmjerno zahvalna na svemu što sam u njoj doživjela tijekom ovih brojnih godina. Ali znam da to nije slučaj i svih drugih sestara na našim prostorima. Zbog njih treba progovoriti javno te dignuti glas u nadi da ćemo konačno početi ozbiljno promišljati o promjeni dosadašnjih struktura koje odavno nisu odgovarajuće za žene našeg vremena. Ali je potrebno progovoriti i zbog vas, budućih sestara, kako biste znale gdje dolazite i kako biste jednog dana mogle doći u normalne, zdrave, po Božjem naumu zamišljene, redovničke zajednice.