Ivan Pavao II. nije se opterećivao kritikama. Onima koji nisu shvaćali njegova putovanja i koji su tvrdili da je njegovo mjesto isključivo u rimskoj bazilici sv. Petra ponavljao je ono što je čuo od vjernika u Africi: “Bogu hvala što si došao jer jedino ako ovamo dođeš, znat ćeš tko smo. A ne možeš biti naš pastir ako nas ne budeš poznavao.”

U vrijeme hodočašća – sjeća se Arturo Mari – Papa je prolazio među običnim ljudima, uranjao u stvarnost. Znalo se dogoditi da bi zaustavio automobil i rekao: “Želim vidjeti što je u toj kolibi, želim ući u nju i razgovarati s ljudima.” I nitko ga nije mogao odvratiti. Ulazio bi, molio i pitao kako im se može pomoći.

Tako je bilo primjerice u Angoli. Kada je obišao ostatke prve crkve u toj zemlji, bez riječi se uputio u smjeru oronulih straćara koje su se nalazile uokolo i zadržao se pred jednom od njih. Stanovnici, vrlo siromašna obitelj, gledali su ga iznenađeno i konačno donijeli škrinju, a potom i stolac. Papa je sjeo i počeo s njima razgovarati, nasmijano i srdačno. Najljepša stvar dogodila se kasnije kada se obratio djeci. Prvo su ga gledala prestrašeno, no on, kako je to običavao, počeo je namigivati i raditi grimase. Dječica su ga u isti tren razumjela, prišla mu i počela mu se penjati po leđima, stiskati se oko njega, penjati na koljena. I on se, kao i djeca, savršeno zabavljao.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Zgode, misli i anegdote Ivana Pavla II.”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.