Nuncij Lingua: U karizmi fokolara pronašao sam blago, a pobožnost Glavi Isusovoj pomaže mi mijenjati mentalitet

Donosimo drugi dio velikog razgovora s Apostolskim nuncije u RH mons. Giorgiom Linguom u kojem se dotičemo izvora njegove pobožnosti i duhovnih uzora, ispitujemo kako izgleda molitveni život jednog crkvenog diplomata te otkrivamo zašto potiče širenje pobožnosti Presvetoj glavi Isusovoj.

Nadbiskup Giorgio Lingua rođen je 23. ožujka 1960. u Fossanu (Cuneo) u Italiji. Zaređen je za svećenika 10. studenoga 1984. i inkardiniran u biskupiju Fossano. U diplomatsku službu Svete Stolice ušao je 1. srpnja 1992., a obavljao je diplomatsku službu u Apostolskim nuncijaturama u Obali Bjelokosti, u Sjedinjenim Američkim Državama, u Državnom tajništvu Svete Stolice u Odjelu za odnose s državama te u Apostolskim nuncijaturama u Italiji i u Srbiji. Apostolskim nuncijem u Iraku i Jordanu imenovan je 4. rujna 2010. te 17. ožujka 2015. nuncijem na Kubi. Na istoimenu funkciju u Hrvatskoj postavljen je 22. srpnja 2019.

Prvi dio velikog razgovora, u kojem smo se dotaknuli aktualnih problema, izazova i potreba Crkve u Hrvatskoj, možete pročitati OVDJE.

– Vašim propovijedima i govorima svojstvena je jedna duhovna, pa čak i mistična, nota koja se ne veže baš često uz osobe zaposlene u crkvenoj diplomaciji, barem ne uz njihove javne istupe. Jeste li, u trenucima kada ste stupili u sjemenište pa kasnije kroz bogosloviju i u trenutku ređenja, razmišljali da ćete biti nuncij ili se baviti sličnim, diplomatskim ili birokratskim, poslom? Čeznete li kada za “običnim” svećeničkim i pastoralnim životom?

Kada sam ušao u sjemenište nisam ni znao da postoje nunciji. U Italiji je prisutnost pape u novinama, na radiju i televiziji toliko normalna da nitko ne razmišlja o tome da mu treba netko tko će ga predstavljati. Kada sam ušao u sjemenište više sam razmišljao o misijama nego o diplomaciji. Kada sam imao četiri godine, svećenik koji me je krstio otišao je kao misionar u Argentinu, u Patagoniju, i sjećam se da su svi plakali kada je odlazio. Možda je to bio događaj koji je u meni posijao sjeme zvanja. Kasnije su dvojica mojih prijatelja koje sam jako cijenio – jedan je sada nuncij, a drugi je napustio svećeništvo – bili poslani na Papinsku crkvenu akademiju te su ušli u vatikansku diplomaciju. Kada me je, nakon četiri godine rada u župi, tadašnji biskup Fossana – nedavno preminuli kardinal Severino Poletto – zamolio da i ja krenem tim putem, pomislio sam na njih i prihvatio.

Čeznem li za „običnim“ svećeničkom i pastoralnim životom? Naravno, mnogo bih puta radije radio nešto drugo. Često mislim da nisam postao svećenikom zbog toga. A onda malo promislim. Znate li što mi pomaže? Pomisao da smo jedno tijelo u Kristu. Ovo što ti radiš je jako lijepo, ali ja to ne mogu, nemam ni kompetencije ni vremena za to. Jednako tako ovo što ja radim ti ne možeš (možda bi ti to radio čak i bolje!), ali ako doista vjerujemo da u Isusu, u Euharistiji, postajemo jedno, onda ono što ti činiš, činim i ja i ono što ja činim, činiš i ti. Moramo naučiti uživati ​​u darovima jedni drugih i ne zavidjeti si međusobno. „Pretječite jedni druge poštovanjem!“ kaže sveti Pavao. To je ključ za prevladavanje frustracije.

Nedavno me je zajednica Cenacolo pozvala da slavim misu zajedno s biskupom Huzjakom na njihovom susretu u Vrbovcu. Kao što znate, oni su jako dobri u rehabilitaciji mladih s teškim ovisnostima o alkoholu, drogi, kocki itd. I ja bih volio raditi ono što oni rade, ali sam odmah nakon pričesti osjetio da ako smo JEDNO u Kristu, ono što oni rade, činim i ja. Što smo više svjesni zajedništva u Kristu, to se više učimo radovati dobru koje drugi čine te ga osjećamo svojim. Nikada nemojte nikomu zavidjeti. To je tajna da ne bismo osjećali žaljenje ili željeli drugo osim onoga što je Božja volja za nas.

– Više ste puta posvjedočili o susretima s običnim ljudima tijekom boravka u Obali Bjelokosti i Kubi, osobno su me se najviše dojmile priče o obraćenjima nekih od njih kao i činjenica da ste na poziv stanovnika najsiromašnije četvrti Abidjana u jednoj kući davali redovite biblijske kateheze. Kako uz svoju funkciju pronalazite vremena za osobni susret s ljudima? Imate li vremena za slične aktivnosti i u Hrvatskoj? Neki susret ili svjedočanstvo koje biste voljeli podijeliti? Kako uopće provodite vrijeme u našoj zemlji?

S obzirom da vrijeme uvelike ovisi o prioritetima koje si čovjek postavi, moram reći da u Hrvatskoj postoji jezična barijera koja mi onemogućava da imam više kontakata, pogotovo s običnim ljudima. Kako ne govorim hrvatski, ne mogu ništa improvizirati i to ograničava mogućnost „slučajnih“ susreta. Shvatio sam, međutim, da je u ovoj zemlji moj način evangelizacije taj da se nastojim što bolje pripremiti za „službene“ susrete, za propovijedanje prigodom raznih slavlja i obljetnica.

Međutim, uvjeren sam da se najljepši i najznačajniji susreti ne planiraju odozdo, već su planirani Odozgo i da je potrebno biti pomalo naivan. Potrebno je također otvoriti vrata strancima ili ljudima za koje na prvi pogled misliš da će protratiti tvoje vrijeme ili iskoristiti tvoju spremnost da ih saslušaš ili pak iskoristiti tvoju poziciju. Potrebno je pustiti da vrijeme pokaže jesu li susreti i odnosi koji iz njih proizlaze autentični i iskreni ili su, naprotiv, nadahnuti pogrešnim namjerama.

Kako provodim slobodno vrijeme? Slobodno vrijeme najradije provodim u dugim šetnjama. Svaki dan barem sat, sat i pol, koliko mi treba za slušanje zanimljivih predavanja ili rasprava koje s interneta skidam na mobitel. Nedavno sam ponovno počeo s kolegama igrati stolni tenis nedjeljom, korisno je da čovjek shvati kako… stari!

Foto: Marin Škarica

– Tko Vas je, da tako kažemo, duhovno formirao? Koji su izvori Vaše duhovnosti, a tko duhovni uzori?

Ponajprije su to bili moji roditelji, svojim primjerom, svojom vjernošću, svojim poštenjem, svojom ljubavlju prema Crkvi i savjesnim vršenjem dužnosti dobrog kršćanina.

Mojoj je obitelji nedjeljna misa uvijek bila središnja točka tjedna kada su nas roditelji tjerali da nosimo najljepšu odjeću koju smo, čim bismo došli kući, odmah morali presvući da je ne uništimo. Sitnice koje su utjecale da shvatim koliko im je bio važan sastanak s Bogom. I činjenica da imam četiri tete koje su časne sestre i bratića svećenika značajna je za ozračje vjere koje se osjećalo u obitelji.

Svake smo večeri čitali poglavlje iz dječje Biblije. Na pitanja roditelja, mi smo se, braća i sestre, natjecali oko toga tko će zapamtiti više detalja. Večernja je molitva uvijek završavala povjeravanjem svetoj Tereziji od Djeteta Isusa, koju je moj otac jako štovao.

Naučio sam tijekom odrastanja upoznavati i druge svece: iz Pijemonta svetog Ivana Bosca, Dominika Savija, zatim svetog Franju Saleškog, zaštitnika sjemeništa moje biskupije, svetog Župnika arškog. Poslije sam počeo cijeniti spise svetog Augustina, posebno komentare Svetog pisma, svetu Katarinu Sijensku, svetu Tereziju Avilsku i svetog Ivana od Križa. Mogao bih reći, da su oni koje sam spomenuo, glavni nadahnitelji „moje“ duhovnosti.

Kada sam upoznao karizmu jedinstva Pokreta fokolara, mogu reći da sam pronašao „blago skriveno na njivi“. Bilo je to 23. svibnja 1976. godine kada mi je jedan sjemeništarac, nešto mlađi od mene, predložio da živim „Riječ za život“ – redak iz Svetog pisma koji se mijenja svakog mjeseca i koji nastojimo zajednički živjeti, komunicirajući plodove dobra koje taj redak čini u svakom od nas. Odmah sam rekao samome sebi: to je upravo ono što sam tražio, mogućnost da živim Evanđelje zajedno s nekim.

Reći ćete mi, ali već ste bili u sjemeništu, mogli ste živjeti Evanđelje zajedno s mnogima! Istina je, međutim, formacija koja se tada dobivala u mojem sjemeništu bila je prilično individualistička: jutarnja meditacija, krunica, duhovno štivo, euharistijsko klanjanje, ispit svijesti, duhovno vodstvo itd. Upoznavši Pokret fokolara našao sam metodologiju primjerenu želji za zajedništvom koju sam osjećao: doživio sam radost koja dolazi iz Isusove prisutnosti, gdje su dvojica ili trojica sabrani u Njegovo ime (usp. Mt 18,20). Shvatio sam važnost međusobne ljubavi i da to, između ostalog, uključuje nastojanje da zajedno postanemo sveti jer je svetost drugih jednako važna kao i moja; naučio sam bratski opomenuti, dijeliti materijalna dobra u punoj slobodi, ali i ona duhovna kroz komunikaciju onoga što Isus čini u meni i sl. Bilo mi je temeljno pronaći nekoga s kime mogu biti „jedno srce i jedna duša“ (Dj 4,32): previše je Isusovih zahtjeva, a među najvažnijima je da ne možeš živjeti sam. Shvatio sam da nije dovoljno samo biti zajedno, čak ni ako imamo isti plemeniti cilj, potrebno je pomagati jedni drugima da „hodamo zajedno“: „Padne li jedan, drugi će ga podići; a teško jednomu! Ako padne, nema nikoga da ga podigne“, kaže Propovjednik (Prop 4,10).

– U nekoliko navrata u svojim ste propovijedima spomenuli pobožnost prema Presvetoj glavi Isusovoj. Čak ste u govoru hrvatskim isusovcima potaknuli okupljene na širenje te relativno nepoznate pobožnosti. Zašto Vas se ona tako dojmila? Što pronalazite u njoj i zašto ju preporučujete?

I ovaj aspekt „moje“ duhovnosti ima dublji korijen u jednom govoru Chiare Lubich koja je osnovala Pokret fokolara. Chiara je komentirala pobožnost Presvetom Srcu Isusovu koje se otkrilo svetoj Margareti Mariji Alacoque i koja je rekla da bi voljela da se širi u svijetu ne samo pobožnost Srcu Isusovu, već i pobožnost Njegovom umu, to jest njegovim mislima. To me se jako dojmilo. Čini mi se da taj aspekt nije produbila u drugim prilikama, iako su u duhovnosti Fokolara jako prisutne riječi kao što su „Istina“, „Svjetlost“, „Ideal“, „Isus Učitelj“, itd. Pričajući o početku svog poziva Chiara je rekla: „Jednog dana, jednog neodređenog dana, ugledala sam svjetlo. Činilo se ljepšim od ostalih lijepih stvari i slijedila sam ga. Shvatila sam da je to bila Istina.“ To je svjetlo nazvala „Idealom“, tako da kada neki fokolarin priča kako je upoznao pokret, obično kaže: „upoznao sam Ideal kada…“ i svi se, često s velikom preciznošću, sjećaju onoga trenutka kada su im se otvorile oči uma i kada su ugledali svjetlo.

Kada se nastoji živjeti Božju Riječ, redak po redak, postupno dolazi do promjene mentaliteta i usvaja se Isusov mentalitet. Počinje se razmišljati poput njega. Što znači imati Isusov mentalitet? To znači razmišljati sukladno logici blaženstava, vjerovati da će posljednji biti prvi, da moramo ljubiti i neprijatelje, da je veća radost u davanju nego primanju, da ne možemo reći da smo Isusovi učenici ako ne uzmem svoj križ… ukratko: to je „mudrost križa“, to je Božanska mudrost, ne ona ljudska. Zasigurno nije lako usvojiti ovaj načina razmišljanja, štoviše, nikada to nećemo u potpunosti postići. Upravo je zbog toga potrebno trajno obraćenje. No ako ne nastojimo imati Isusov mentalitet, evanđelje ostaje na površini i kršćanstvo se ne pretvara u život, u način življenja.

Pretražujući po internetu slučajno sam pronašao da je jedna engleska mističarka službenica Božja Tereza Helena Higginson nakon objave napisala: „(Gospodin) mi je objasnio da bi Presvetoj Glavi Isusovoj, kao Prijestolju Božje Mudrosti i pokretačkoj snazi Presvetoga Srca, trebalo iskazivati posebnu pobožnost i štovanje“”, osjetio sam tada posebnu radost i odmah je ta pobožnost, koju je Crkva već bila odobrila, postala i moja.

Foto: Marin Škarica

– Oprostite ako se radi o preintimnom pitanju, ali kako izgleda Vaš molitveni život? Imate li neki savjet za sve nas koji povremeno zapostavljanje osobnog odnosa s Gospodinom opravdavamo “nedostatkom vremena” i “obvezama”?

Hvala na ovom pitanju. Nakon svega što sam već rekao… ne čini mi se to „preintimnim“ pitanjem!

Molitva nije pitanje vremena, to je pitanje sjedinjenja s Bogom. Puno sam puta primijetio da dugo ostajem s Isusom, možda pred Presvetim sakramentom ili u slavljenju svete mise, molitvi brevijara, a da pritom ne dođe do sjedinjenja s Bogom. To se događa kada se moli samo iz dužnosti –  što nije loše – da bismo se dobro osjećali, a ne iz ljubavi prema Bogu.

To je upravo tema koju nastojim produbiti u posljednje vrijeme. Shvatio sam nešto što mi se čini važnim: kada Isus kaže da moramo ljubiti Boga „iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje“ (Mk 12,30), to moramo činiti počevši od molitve.

Ljubiti Boga svim srcem znači vidjeti za što kuca moje srce, što ga privlači, koji osjećaji prevladavaju u njemu; ljubiti Ga svim umom znači pustiti Boga u središte mojih misli, da moje misli budu njegove misli, moja volja Njegova volja, moje želje Njegove želje; naposljetku, ljubiti Ga svom snagom svojom znači tražiti da nas ne napusti u napastima, već nam u kušnji dâ snagu da ih nadvladamo.

Čini mi se da je najvažnije da se to dogodi, u protivnom ne mogu dobro moliti jer ne ljubim Boga svim srcem, svim umom i svom snagom.

Uglavnom radim ovako: kada započnem molitvu, napose ujutro, kleknem pred Presvetim i ponudim Isusu moje srce i zamolim Ga da mi podari svoje i On, koji ne može lagati jer je rekao „dajte i dat će vam se“, mora mi ga dati. Zatim Ga zamolim da Ocu ponudi moj um, moje misli i moju volju i da mi otkrije Očevu namisao, Njegovu volju. Naposljetku Ga zamolim da Duhu Svetomu ponudi moju snagu, iako slabu, i zamolim Ga da mi pošalje snagu Duha Svetoga.

Tako molitva postaje uistinu kršćanska jer je trojedina.

Nakon toga nije toliko važno koliko vremena provedem u molitvi. Nije potrebno dugo moliti, već je važno moliti bez žurbe.

Bilo da molim krunicu ili brevijar ili slavim misu osjećam da sam u jedinstvu s Trojstvom i uzdam se u Crkvu moleći riječima i načinima koje Crkva traži da ih koristim u skladu s liturgijskim vremenom i časovima dana jer mi „doista ne znamo što da molimo kako valja“ (Rim 8,26), ali „Duh potpomaže našu nemoć (…), ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima“ (Rim 8,26). Samo u razmatranju ili misaonoj molitvi razgovaram s Bogom svojim riječima za koje često primjećujem da ih sam Duh sugerira.

Ali to nije dovoljno jer Isus traži da uvijek molimo i da nikada ne sustajemo (Lk 18,1). Kako to činiti? Naučili su me ponuditi Isusu sve: posao, susret, bol, radost, neuspjeh, uspjeh, itd. prateći sve jednostavnim „Tebi“ jer tako svaka radnja i situacija postaju „prinos“, odnosno molitva.

Prvi dio intervjua s nuncijem Linguom možete pročitati OVDJE.