Jutro nakon objave vatikanske deklaracije Fiducia supplicans probudio sam se s jednom mišlju: “Bože, zar nam je ovo doista trebalo uoči Božića?”

Društvene mreže i news feed bili su zatrpani (netočnim) naslovima, (kvazi)analizama, tumačenjima i raspravama o dokumentu Dikasterija za nauk vjere kojim su, uz odobrenje pape Franje, otvorena vrata za neformalni blagoslov osoba u istospolnim i neregularnim vezama.

U roku od 24 sata analizirani su jezik, stil i fusnote dokumenta, svaka jota zapravo, kako bi se pokušalo shvatiti što je prefekt dikasterija kardinal Victor Fernandez, a onda i Sveti Otac preko njega, htio poručiti. Teolozi, svećenici, kanonisti pitali su se je li ovo, sa svojom zabranom formalnih blagoslova i naglašavanja “neregularnosti” određenih zajednica, zapravo restriktivan tekst ili tek prvi korak u postupnom otvaranju prema službenom priznanju istospolnih veza, da bi na kraju klišejski zaključili kako će vrijeme pokazati. Pater James Martin, Nijemci i Austrijanci reagirali su sa zadovoljstvom (neki “neformalno” blagoslivljajući istospolni par pred fotografom koji se za tu priliku “spontano” pojavio), Amerikanci su naglasak stavili na nepromjenjivi nauk o braku, dok su afrički biskupi gotovo jednoglasno odbacili ikakvu ideju o blagoslovu neregularnih veza.

Po već ustaljenoj špranci za trenutni pontifikat jedni su (više tješeći sami sebe) vikali: “Nauk se nije promijenio”, a drugi (kojima Nauk i nije previše bitan) odgovarali: “Nije, ali sve ostalo jest.”

U vremenu kada se o katoličkim istinama i dokumentima raspravlja svjetovnim i političkim jezikom, takva “anglikanizacija” definitivno postaje naporna za um i vjeru. Što je ispravno? Prvo, dakako, pročitati dokument. No kako se nositi s raspravama i suprotnim mišljenima unutar same Crkve, osobito ako smo (pogrešno) naučili Crkvu doživljavati isključivo kao monolitno tijelo i branu od svijeta?

Putokaz nam tu, uz činjenicu da je Crkva normalno nastavila živjeti i nakon 2000 godina “kontroverznih” poteza, može biti Facebook status Simone Mijoković.

“Kada sam živjela u najvećoj tami grijeha, bludu, nemoralu, necrkvenom braku, bulimiji, zagovarala LGBT, čitala horoskope, išla hodžama, drogirala se, jedna žena na placu Dolac na Kaptolu, kada smo snimali prilog za Red Carpet, prišla mi je i izrekla blagoslov. Blagoslov koji mi do tada nikad nitko nije dao, ali koji je utjecao itekako na moj život!” napisala je nakon objave Deklaracije nekadašnja starleta, a danas obraćenica koja nerijetko svojim komentarima na društvenim mrežama pogodi srž i posrami nas koji si umišljamo da nešto o vjeri znamo.

blagoslov istospolnih zajednica

Foto: Shutterstock

“Svaki put kada je mama sa mnom na svetoj misi, uvijek joj kažem kada je sveta pričest: ‘Mama, idi na blagoslov, da te svećenik blagoslovi.’ Isto kažem i Mitji (očuhu). I kada su na Taboru s nama, uvijek kažem: ‘Pater, blagoslovite ih.’ Isto kad je tata bio sa svojom partnericom, isto sam molila patera da ih blagoslovi. Ne grijeh, nego njih. Njihovo srce, njihov život. I uvijek ću svakoj osobi što god da radi iz neznanja ili slabosti, što god da živi, uvijek ću svjedočiti: idite na blagoslov. Jer to je nešto najveće, uz molitvu, što možeš bližnjemu darovati!”

“To NE znači da odobravaš nečiji grijeh, nego da mu želiš spasenje, da mu želiš obraćenje, da mu želiš dobro, da mu želiš najveće dobro, da mu želiš Isusa!” dodala je Simona.

I to je ono čime bismo se mi, obični katolici, trebali baviti umjesto raspravama i komentiranjem stvari, odnosa i dokumenata koji su, koliko god si umišljali da smo obrazovani i produhovljeni, zapravo iznad “platnog razreda” većine nas. Na prvom mjestu trebali bi nam biti evangelizacija sebe i drugih, opraštanje i djela milosrđa kako bismo našim prisustvom, riječima i djelima doista mogli blagoslivljati ovaj svijet i sve ljude, pripremajući ih za dolazak Kraljevstva.

Simona je to shvatila kada je, upoznavši Božju ljubav i milosrđe, napustila grešan život koji je do tada čak javno promovirala. Obično ljudi koji grijeh iskušaju na dubljim razinama nakon obraćenja imaju bistriji pogled na ono što je važno u (duhovnom) životu. Njihova vjera nije učena, već proživljena. Simonini zapisi na Fejsu nisu teološki precizni udžbenici, već govor srca koji je upoznao Boga – životna teologija izrasla na molitvi, poniznosti i odnosu s Gospodinom.

Tako postaje manje bitno je li u svom posljednjem upisu do kraja pogodila ili razumjela bit kritike upućene deklaraciji Fiducia supplicans. Taj se dokument, kao i pontifikat pape Franje ili život nekog biskupa, mogu (u ljubavi) kritizirati i o njima raspravljati. No jesmo li svi doista pozvani na to? Trebamo li – mi, obični katolici – javno razbijati glave, npr. kontroverzama s Drugoga vatikanskog koncila ili smo pozvani rasti u vjeri i blagoslovom širiti Božje kraljevstvo?

U jednom od dražih intervjua koje sam radio za ovaj portal, prečasni John Berg, tadašnji generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Petra, upozorio je da kao vjernici prečesto “upadamo u zamku ‘sloganizma'” te da bi se spornim točkama i kompleksnim pitanjima “u miru trebali baviti teolozi”.

Za nas koji to nismo, upravo bi riječi “živih teologa” poput Simone mogli biti najbolji tumači onoga što Bog čini preko (sadašnjeg) Svetog Oca, bez obzira na to poznajemo li Papine namjere.