Dakle, što bi u praksi trebao činiti onaj tko ima veliku vlast?

Što je veća vlast, treba biti i veća spremnost na služenje. Tko ima malo više vlasti, treba biti spreman malo više služiti. U tome bi trebalo postojati pravo natjecanje: tko će više služiti.

Ipak, da bih iscrpnije odgovorio na tvoje pitanje, mogu ti iznijeti petnaest bolesti vrlo opasnih za čovjeka: napisao sam ih kao vodilje za kuriju, ali jednako su korisne onima na vlasti, zapravo svima nama. Rekao bih da su na neki način vezane baš za vlast.

Prva je bolest osjećaj da smo besmrtni ili upravo neophodni: izvire iz narcisoidnosti i tipična je za onoga tko zaljubljeno promatra vlastitu sliku i ne vidi Boga u očima drugih, a posebno ne razabire Isusovo svjetlo u očima potrebitih. Lijek za tu bolest je milost da se osjećamo grješnicima i milost priznavanja iz sveg srca: „Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti“ (Lk 17,10).

Druga je, kako je ja zovem, „martizam“ (prema Marti iz Betanije, o kojoj pripovijeda Lukino Evanđelje), odnosno pretjerana radišnost: to je bolest onih koji se bacaju na posao neizbježno
zanemarujući sjedenje pored Isusovih nogu (usp. Lk 10,38–42). Zanemarivanje potrebnoga odmora dovodi do stresa, tjeskobe i beskorisne uznemirenosti.

Treća je bolest umna i duhovna okamenjenost, tipična za one kamena srca i „tvrde šije“ (usp. Dj 7,51). To je bolest onih koji usput gube vedrinu, živahnost i smjelost pa na koncu posta-
ju automatski strojevi. Bolest onih koji gube volju odmjeravati se, svako se jutro probuditi i živjeti kao da je to prvi dan njihova poslanja.

Četvrta je bolest pretjerano planiranje i funkcionalizam: kada netko sve potanko planira i uvjeren je da će stvari napredovati samo zahvaljujući savršenu planiranju, on postaje računovođa, komercijalist egzistencije. Naime, sloboda Duha Svetoga ne može se zatvoriti u program. Duh Sveti donosi toliko svježine, mašte i novine – pogledaj sličnost s pojmom mladoga o kojemu smo govorili.

Peta je bolest loša koordinacija: to je kao da noga kaže ruci: „Ne trebaš mi“ ili da ruka kaže glavi: „Ja zapovijedam“, pritom izazivajući neugodnosti i sablazan.

Šestu bolest nazivam „duhovni alzheimer“: to je zaborav vlastite povijesti spasenja, osobne povijesti s Gospodinom, zaborav „prve ljubavi“ (Otk 2,4), vlastitih korijena; ona posebno zahvaća one koji žive hedonistički, one koji robuju vlastitim strastima, hirovima, manijama, strahovima, svojim, ponekad vrlo bijednim i niskim, nagonima.

Sedma je bolest suparništva i umišljenosti: pojavljuje se kada izgled, boja odjeće i znakovi časti postanu prvotni životni cilj, pri čemu se zaboravljaju riječi svetoga Pavla: „Nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih“ (Fil 2,3–4).

Osma je bolest egzistencijalna shizofrenija. Tipična je za one koji žive dvostrukim životom, a što je posljedica licemjerja osrednjosti i sve veće duhovne praznine koju diplome, časti ili naslovi ne mogu ispuniti. To je bolest onih koji izgube dodir sa stvarnošću, s konkretnim osobama, pa postanu obični izvršitelji birokratskih poslova. Takvi stvaraju svoj paralelni svijet gdje odlažu na stranu sve što drugima strogo nalažu te počinju živjeti tajan i često razuzdan život.

Deveta je bolest ogovaranja, mrmljanja i tračanja. To je teška bolest. Često započinje jednostavno, možda samo time da se „izmijeni nekoliko riječi“, a potom čovjeka obuzme i pretvori ga u „sijača kukolja“, poput Sotone, i u mnogim slučajevima u hladnokrvna ubojicu tuđega dobrog glasa. Da, jer bližnjega se može i jezikom ubiti pa se nikada ne smije podcijeniti snagu riječi. Može se govoriti o „terorizmu ogovaranja“ jer je to brbljanje upravo nalik terorističkome činu: jezikom baciš bombu, uništavaš drugoga, a onda miran odeš kao da ništa nije bilo.

Deseta je bolest obožavanje nadređenih. To je bolest onih koji se pretjerano dodvoravaju nadređenima nadajući se da će zadobiti njihovu blagonaklonost. Nikada se ne smije pasti kao žrtva karijerizma i oportunizma; treba štovati Boga i uvijek više misliti na ono što treba dati, umjesto na ono što dobiti.

Jedanaesta je bolest ravnodušnost prema drugima: kada svatko misli samo na sebe pa gubi iskrenost i toplinu ljudskih odnosa. Događa se i kada netko iskusniji svoje znanje ne stavlja na raspolaganje manje upućenim kolegama. Ili kada se netko zbog zavisti ili lukavosti veseli gledajući drugoga kako pada, umjesto da ga podigne i ohrabri.

Dvanaesta je bolest „pogrebnoga“ lica, odnosno bolest strogih i namrgođenih osoba koje smatraju da za ozbiljnost na lice treba navući melankoliju, strog izgled, te se prema drugima, posebno onima koje se smatra nižima, odnositi kruto, grubo i osorno.

Trinaesta je bolest „pribjegavanja potrošnji“, bolest konzumerizma. To je bolest zgrtanja: kada netko nastoji egzistencijalnu prazninu u srcu ispuniti gomilajući materijalna dobra, ne iz potrebe, nego jedino da bi se osjećao sigurnim. A zapravo ništa materijalno ne ćemo moći ponijeti sa sobom jer „pogrebni pokrov nema džepova“. Jesi li u sprovodnoj povorci ikada vidio kamion za selidbu? Ja nisam nikada…

Četrnaesta je bolest zatvorenih krugova gdje pripadnost određenoj skupini biva jača od pripadnosti samome Kristu. Ova bolest gotovo uvijek započinje s dobrim namjerama, ali s vremenom završava u lošim navikama i same članove porobljuje.

Posljednja bolest o kojoj ti želim nešto reći jest bolest svjetovnoga probitka, ekshibicionizma, kada osoba svoju službu pretvori u vlast, a svoju vlast u robu za stjecanje svjetovnih probitaka ili još veće vlasti. To je bolest vlasti koja se hrani sama sobom, bolest osoba koje nezasitno nastoje povećati ovlasti, a kako bi ostvarile taj cilj, u stanju su druge klevetati, ozloglašavati i narušavati im ugled, čak i u dnevnome tisku i časopisima. To je bolest koja se oholo hrani taštinom. Pustinjski su oci taštinu uspoređivali s crvenim lukom jer je – govorahu – teško doprijeti do njegove srži: slojevi mu se ljušte, ali uvijek nešto ostaje; u najmanju ruku ostaje miris. Taština je mjehurić od sapunice i biti tašt znači varavo šminkati vlastiti život.

Gornji tekst je izvadak iz knjige pape Franje “Bog je mlad”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na poveznici ovdje.