3. GENERALNI POGLAVAR SVEĆENIČKOG BRATSTVA SVETOG PETRA
Prečasni John Berg (FSSP) o politizaciji Crkve: Prečesto padamo u zamku ‘sloganizma’, spornim točkama trebaju se baviti teolozi
Mislim da je jedna od ključnih stvari, što sam i spomenuo, ekstremni način gledanja na Koncil - ili ga prihvaćaš ili ga ne prihvaćaš. To su ogromne generalizacije. Drugi vatikanski koncil čini velik broj dokumenata koji sadrže brojne različite izjave s različitim stupnjem dogmatske važnosti. Radi se o iznimno kompleksnim pitanjima kojima se u miru trebaju baviti teolozi, a meni se čini da prečesto upadamo u zamku "sloganizma" - ovaj prihvaća, ovaj ne prihvaća... Pravo pitanje nije ni Drugi vatikanski ni Tridentski ni IV. lateranski koncil, to su sve na jednak način crkveni sabori. Ono što je važno jest Učiteljstvo Crkve...
Ovog je vikenda u Zagrebu gostovao prečasni John Berg, generalni poglavar Svećeničkog bratstva svetog Petra (FSSP), katoličke organizacije koja se prije točno 30 godina odvojila od Svećeničkog bratstva svetog Pija X. (FSSPX). S prečasnim, koji je u Zagrebu slavio misu po izvanrednom obliku i održao zanimljivo predavanje, razgovarali smo u ponedjeljak u prostorijama Nadbiskupijskog pastoralnog instituta. Otac Berg, koji inače rijetko daje intervjue otvoreno je razgovarao s nama o povijesti Bratstva, odnosu prema FSSPX-u, Drugom vatikanskom koncilu te raspravama i politizaciji Crkve koji su, osobito pojavom društvenih mreža, uzeli maha. Pomirljiv ton, ali bez ignoriranja potrebe za jasnoćom nauka, kojim se koristi prečasni, može biti putokaz mnogim katolicima zarobljenima u etiketiranju svojih neistomišljenika unutar Crkve.
– Prečasni, zahvaljujemo Vam što ste odvojili svoje vrijeme za naš portal. Ljudi u Hrvatskoj slabo su upoznati sa Svećeničkim bratstvom svetog Petra, a mnogi nisu upoznati ni s tradicionalnom latinskom misom. Možete li ukratko objasniti što je FSSP i zašto je Bratstvo osnovano.
Bratstvo svetog Petra u tehničkom je smislu družba apostolskog života što znači da dijeli neke zajedničke stavke s redovničkim zajednicama, no za razliku od njih naši članovi ne daju zavjete. FSSP je družba svećenika koji su pozvani na zajednički život. Obično u kući žive zajedno dvojica ili trojica, imaju zajedničku molitvu i dijele obroke. Temelj je rad u župi.
Glavni cilj Bratstva je, kao i u drugim redovima, posvećenje njegovih članova. FSSP je osnovan u određenom trenutku vremena te, također kao drugi redovi, ima određenu karizmu. Ona po kojoj smo svijetu najpoznatiji jest služenje mise u izvanrednom obliku, ali tu su i druge poput izučavanja tomističke filozofije te njegovanja posebne vjernosti Petrovoj stolici.
Osnovani smo 1988. kada je mala skupina od desetak svećenika, uz pomoć kardinala Ratzingera, dobila dozvolu za djelovanje od tadašnjeg pape Ivana Pavla II. Danas nas ima gotovo 300 svećenika te oko 150 bogoslova raštrkanih diljem svijeta, ali ne i na ovim prostorima.
– Ključni događaj za osnivanje vaše družbe bila su ređenja u Écôneu, kada je nadbiskup i osnivač tradicionalističkog Svećeničkog bratstva svetog Pija X. (FSSPX) Marcel Lefebvre, bez dozvole svetog Ivana Pavla II., zaredio četiri biskupa. Zbog čega je nadbiskup toliko ustrajao na ređenjima te zašto su ga neki od njegovih sljedbenika odlučili napustiti i osnovati svoje bratstvo?
Mislim kako bi na to pitanje mogli bolje odgovoriti članovi FSSPX-a. Meni se pak čini da je nadbiskup to smatrao važnim kako bi se nastavilo njegovo djelo. S druge strane osnivači FSSP-a smatrali su kako s teološke strane nije odgovorno da biskup zaređuje protivno željama Svetog Oca, nisu to smatrali ispravnim odgovorom na problem. Bili su svjesni kako nakon tih ređenja ne mogu više ostati u Bratstvu svetog Pija X., no s druge strane htjeli su nastaviti s radom te su otišli u Rim. Tako je ubrzo osnovan FSSP.
– Ima li vaše bratstvo rezerve prema određenim aspektima Drugog vatikanskog koncila? FSSPX više je puta istaknulo svoje protivljenje prema novom obredu mise i nekim dokumentima poput Dignitatis Humanae?
Smatram kako kod rasprava o Drugom vatikanskom koncilu prečesto koristimo generalizirajuće termine, tj. pitanja se uvijek vrte oko toga podržava li netko Koncil ili ne. Ali mi govorimo o koncilu Katoličke Crkve. Za nas je najvažnije pitanje kako ga čitati i kako ga interpretirati.
Čini mi se da postoji jedno univerzalno slaganje kako su određena poglavlja ili ulomci koncilskih dokumenata teški za razumjeti te da ponekad nije lako vidjeti kako se uklapaju s dotadašnjim učenjem Crkve, npr. koncilsko učenje o religijskoj slobodi. No zato postoje teolozi. Nadbiskup Di Noia, bivši potpredsjednik komisije Ecclesia Dei, napisao je pismo Svećeničkom bratstvu svetog Pija X. u kojem je ustvrdio kako je uloga teologa da kroz prizmu Učiteljstva postavljaju prava pitanja i pronađu ispravnu interpretaciju. Za nas je pravo pitanje kako ići naprijed, kako razumjeti te tekstove i to ne tako da potičemo polemike već okrećući se Vatikanu kada imamo neku dvojbu. Na primjer, kako ispravno razumjeti određene točke u kontekstu drugih dokumenata koji su također dio Učiteljstva?
– Slažete li se s izjavom svećenika i člana vašeg bratstva, oca Bernharda Gerstlea, koji je jednom prilikom poručio, citiram: “Svećeničko bratstvo svetog Petra (…) došlo je do zaključka da ne postoji prekid s prijašnjim izjavama učiteljstva. S druge strane, neki dijelovi formulirani su na način koji može dovesti do pogrešnih interpretacija. No Rim je u međuvremenu dao sukladna pojašnjenja”?
Složio bih se s jednim njezinim dijelom. Mislim kako bi bilo bolje reći da je “nepostojanje prekida” početna točka, ali ne i zaključak. Postoje tekstovi koji se tek uz poteškoće mogu pomiriti s Tradicijom te je posao teologa proučiti na koji se način ti tekstovi slažu; oni se stoga moraju čitati u svjetlu čitavog Učiteljstva. Smatram kako Sveta Stolica trenutno nije spremna dati pojašnjenje o ovom ili onom pitanju jer su ona iznimno teška. No tu je važna i strpljivost. Ako se, na primjer, osvrnete na Efeški sabor, primijetit ćete da postoje neke izjave o dvjema Kristovim naravima i njihovu jedinstvu koje su teško razumljive. Kasnije je Sabor u Kalcedonu dodatno pojasnio te izjave.
Ne treba nas iznenaditi što učiteljstvu Crkve ponekad treba i stoljeće ili dva kako bi pružilo interpretaciju prethodnog koncila.
– Kad smo kod ispravnih interpretacija, vaše je bratstvo, a osobito vi sami, bilo prilično tiho tijekom nedavnih rasprava o papinskoj pobudnici Amoris Laetitia ili o drugim kontroverznim temama kao što je npr. posljednji potez njemačkih biskupa koji su podržali izradu “vodiča” koji otvara vrata primanju sakramenata protestantima u braku s katolicima.
Bratstvo je dalo nekoliko komentara vezanih uz raspravu oko Amoris Laetitiae, ali smo to učinili, nadam se, na način koji je vjeran našim temeljima. U protokolu od 5. svibnja 1988. obećali smo: “Vezano uz određene dijelove koje naučava Drugi vatikanski koncil ili koji se tiču reforme liturgije i zakona, a za koje nam se čini da tek uz teškoće mogu biti pomireni s Tradicijom, obvezujemo se na pozitivan stav u proučavanju i komunikaciji sa Svetom Stolicom, izbjegavajući sve polemike.” Obećanje nije dano kako bi se ostvario određeni politički cilj već se radi o ispravnom načinu na koji organizacija treba služiti za dobro Crkve.
Tako smo, na primjer, u našim novinama “Tu es Petrus” u Francuskoj objavili analize o problematičnim dijelovima 8. poglavlja pobudnice. No, većinom smo se time bavili na razini župa gdje su svećenici progovorili o navedenom pitanju. Velik broj njih koristio je interpretacije biskupa Pete, Lenga i Schneidera.
Što se tiče drugih nejasnoća, pozvani smo obratiti se direktno Svetoj Stolici. Spomenuta teološka problematika već je dovoljno dobro iznesena u dubijama četvorice kardinala.
Karizma nekog reda nikada nije isključivo njihova. Uzmimo, na primjer, franjevce. Jedna od njihovih karizmi je siromaštvo, ali to ne znači da su samo oni siromašni, barem se nadam da je tako (smijeh). Karizma je temeljni dio duhovnosti određenog reda ili pokreta te bi se svaki svećenik unutar određenog reda trebao fokusirati na taj segment u svom duhovnom životu, pokazujući ga kao model za vanjski svijet.
Mi smatramo kako je FSSP rođen u vrijeme kada svećenički identitet, misna žrtva i euharistija kao centar svećeničkog života, nisu bili toliko isticani. Duhovni život svakog svećenika koji je član Bratstva stoga mora biti posebno fokusiran na taj aspekt. U našim konstitucijama piše kako je misna žrtva nešto za što se svećenik priprema cijeli dan i od čega živi. No to ne znači kako je to nešto isključivo naše, već se radi o stvari koju bi svaki svećenik morao imati.
– Kako mladi reagiraju na tradicionalnu latinsku misu?
Ovisi. Mnogi se tek prvi put susreću s njom. Nekima se dogodi “ljubav na prvi pogled”, dok drugi imaju određenih poteškoća. Ponekad imaju problem s tišinom, ali to nije nešto što bi nas trebalo iznenaditi. Živimo u svijetu gdje su pametni telefoni uvijek uz nas, pružajući nam najnovije informacije. Ponekad je potrebno određeno vrijeme kako bi čovjek usporio, ušao u tišinu i pomolio se. Ali generalno bih rekao kako je reakcija dobra. Mladi ljudi žele nešto čemu se mogu potpuno predati, žele nešto što će biti zahtjevnije i vide da je slavljenje Boga ono što je ključno.
– Što to ima izvanredni oblik, a što “nedostaje” redovnom obliku mise? Benedikt XVI. pisao je o dvama obredima koji se međusobno obogaćuju, kako Vi gledate na to?
Razlike su brojne i to na nekoliko razina. U novom obredu je recimo više mogućnosti za svećenika da odabere koju će molitvu moliti. U tradicionalnoj misi ne postoji više opcija. Svećenik prima misu kakva jest i služi je onako kako piše u misalu. Također razlika je u količini odgovaranja i količini tišine. Slično kao u istočnim obredima, u izvanrednom obliku često se istovremeno događaju dvije ili tri stvari, recimo svećenik moli molitve, a istovremeno traje pjevanje. Postoje razlike i u molitvi prinosa. U tradicionalnoj misi one govore o “ovoj neokaljanoj žrtvi”, “ovoj neokaljanoj hostiji”, čime se iščekuje prisutnost onoga što će biti prineseno u trenutku žrtve. U novom redu mise, s druge strane, molitve prinosa govore o kruhu i vinu.
Što se tiče međusobnog obogaćivanja, mislim kako je na Svetoj Stolici da odluči o tome. Često kažem našim svećenicima kako to nije naš posao, jer mi se čini kako tu može doći do male napasti da na liturgiju gledamo kao na naše vlasništvo, pitajući se što ja mogu učiniti kako bih je “poboljšao”. No, prva stvar o kojoj moramo razmišljati kada je liturgija u pitanju jest da se radi o slavlju Crkve. Molitva Crkve je javna molitva i moramo shvatiti kako se radi o nečemu što je iznad nas, nečemu što moramo primiti. To nije kao naša privatna meditacija gdje odlučujem koje ću litanije moliti ili koje ću otajstva krunice razmatrati. Mislim kako je prva i najvažnija stvar koja se mora dogoditi to da počnemo ponovno živjeti liturgiju, znajući da je to nešto što primamo, da je liturgija od Boga. Onda će u nekom budućem vremenu, nadam se, naš stav biti dovoljno liturgičan kako bi se ova pitanja mogla ponovno razmotriti.
Ponekad se ljude koji vole i idu na tradicionalnu latinsku misu optužuje i prikazuje kao da smatraju da su bolji od drugih ili da redovni oblik mise nije dovoljno dobar za njih, ali realnost je drugačija. Izvanredni oblik mise je za one koji su slabi, one kojima trebaju ti simboli, molitve i tišina. Ali misna žrtva je jedna, bez obzira radilo se o istočnom, novom ili starom obredu.
– Kako možemo zaliječiti rane nastale u Crkvi nakon Drugog vatikanskog koncila, tj. kako se nositi s kontroverzama i rastućom politizacijom Crkve (dijeljenje na tradicionaliste, neokonzervativce, liberale…)?
Mislim da je jedna od ključnih stvari, što sam i spomenuo, ekstremni način gledanja na Koncil – ili ga prihvaćaš ili ga ne prihvaćaš. To su ogromne generalizacije. Drugi vatikanski koncil čini velik broj dokumenata koji sadrže brojne različite izjave s različitim stupnjem dogmatske važnosti. Radi se o iznimno kompleksnim pitanjima kojima se u miru trebaju baviti teolozi, a meni se čini da prečesto upadamo u zamku “sloganizma” – ovaj prihvaća, ovaj ne prihvaća… Pravo pitanje nije ni Drugi vatikanski, ni Tridentski, ni IV. lateranski koncil, to su sve na jednak način crkveni sabori. Ono što je važno jest Učiteljstvo Crkve… Što ja kao katolik vjerujem, kako to mogu bolje razumjeti, gdje je to prezentirano na način koji je teološki jasan te kako to prenijeti u svijet a da se pritom ne promijeni poruka…
Mislim da dio problema leži i u načinu na koji se društveni diskurs odvija danas. Ljudi na društvenim mrežama anonimno pišu stvari koje nikada ne bi rekli u javnosti ili u lice nekoj drugoj osobi. G. K. Chesterton je rekao kako će dvoje ljudi koji se nalaze na suprotnim stranama doći bliže jedno drugom ako je dan sunčan, nego ako je maglovit. Danas, pak, postoji tendencija skrivanja, bilo da se radi o nejasnom načinu govorenja i izbjegavanja suočavanja s problemima, bilo da se radi o bijesnim raspravama koje ne dotiču teološku bit pitanja. Također katolici moraju paziti kako se prezentiraju svijetu. U različitim situacijama potreban je drugačiji govor. Mislim kako je glavno pitanje koje si svaki katolik treba postaviti: Što je dobro za dušu osobe koja se nalazi preda mnom? Ponekad razgovor o kontroverznoj temi može pomoći, ali ponekad neće. Sveti Toma Akvinski rekao je kako osoba nikada ne smije lagati, ali da nije kreposno uvijek reći istinu. Kada žena upita muža: “Dragi, izgledam li prekrasno večeras?”, a recimo da ne izgleda, odgovoriti niječno ne bi bila vrlina. Moramo znati prepoznati kako i na koji način izreći istinu.
– Kako gledate na pregovore između Svećeničkog bratstva svetog Pija X. i Vatikana o reguliranju njihova kanonskog statusa?
Ne mislim da je dobro da članovi našeg bratstva govore o tome u medijima, radi se o privatnoj stvari između FSSPX-a i Rima. Naravno, nadamo se i molimo za ujedinjenje, a nakon toga mislim da najviše možemo pomoći tako da ne komentiramo stvari izvana.
– Kolika je važnost motu proprija Summorum Pontificum za promociju tradicionalne latinske mise, i koliko je jednostavno danas za katolika da prisustvuje izvanrednom obredu?
Lakše je u svakom slučaju s obzirom na to da broj biskupija i svećenika koji služe taj oblik mise svakodnevno raste. Velik broj bogoslova želi naučiti staru misu, ne vide to kao neki tabu, već, kao što je Benedikt XVI. rekao, radi se o našem nasljeđu, nečemu što je prekrasno i što je samo po sebi dobro. Naravno prisutnost mise ovisi o dijelovima svijeta. Ovdje je situacija drugačija, ali u Sjevernoj Americi gotovo svaka biskupija ima 10 ili 20 svećenika koji služe tradicionalnu misu, a nisu članovi našeg bratstva. Prilika je sve više i mislim da će i dalje rasti.
Summorum Pontificum je najvažniji faktor jer je njime maknut oblak zbog kojeg se činilo kako se radi o nečemu manje važnom, a ne o nečemu što je dobro. Dokument je omogućio većem broju svećenika da počne služiti misu po izvanrednom obredu.
– Koji je razlog tome? Zašto sve veći broj mladih svećenika želi slaviti misu po izvanrednom obliku? U Hrvatskoj, barem prema našem iskustvu, iskustvu naših baka i djedova, ne postoji raširena nostalgija za tradicionalnim obredom među ljudima koji su bili živi dok novi obred nije postojao.
Kod nove generacije definitivno nema nostalgije, mnogi od njih nikada je nisu ni imali priliku vidjeti. Čini mi se da svećenicima, barem onima koji nam dolaze kako bismo ih poučili starom obredu, ona pomaže ojačati njihov svećenički identitet. Sveti Toma Akvinski kaže kako je svećenik osoba koja prinosi žrtvu, a tradicionalni obred upravo naglašava taj aspekt, iznimno važan za razvoj svećeničkog identiteta.
– FSSP se sve više širi, raste broj zvanja… Koji su vaši budući planovi?
Da idemo tamo gdje postoji potreba. Trenutačno se razvijamo u Meksiku i polako u Južnoj Americi, a dosad nismo bili toliko prisutni u zemljama španjolskog govornog područja. Na Zapadu smo dosta prisutni, u Francuskoj, Belgiji, nešto u Engleskoj, Njemačkoj i Italiji. Nakon što je objavljen Summorum Pontificum imamo sve više zvanja iz istočnog dijela Europe, npr. Poljske i Češke. Za naše širenje iznimno je važno odakle nam zvanja dolaze. Naš glavni apostolat su župe, ali pokušavamo odgovoriti specifičnim potrebama nekog mjesta. U Francuskoj tako otvaramo škole jer je to potreba tamošnjih vjernika. Mislim da ćemo i nastaviti u tom smjeru, odgovarati na potrebe ljudi i njihovih obitelji.
Tino Krvavica | Bitno.net