Kuća susreta Tabor bila je mjesto dugo očekivanog razgovora sa Simonom Mijoković, djevojački Ištvanović, nekadašnjim modelom, široj javnosti poznatom iz braka s poduzetnikom Antom Gotovcem. Ova samoborska oaza mira za duhovno ozdravljenje i oslobođenje toliko je važna za njezin život, s obzirom na to da je prije nepunih šest godina upravo ovdje upoznala Isusa, živoga Boga, primila oprost grijeha i otvorila srce kako bi Bog polako počeo zacjeljivati mnoge rane koje joj je težak život nanio. Stoga je uz supruga Stanislava, kći Gabrijelu i četveromjesečnog sina Jošuu, došla Isusu zahvaliti na daru novoga rođenja, što je u tako malo vremena stvorio od Simone istinskog svjedoka svoje ljubavi, darujući joj prekrasnu obitelj, a mnogima po njoj predivno svjedočanstvo Božje ljubavi koja ne odustaje ni od koga.

Sat vremena razgovora prošlo je u trenu, jer je trebalo poći fra Zvjezdanu Liniću, utemeljitelju Tabora, na grob reći hvala što se Bog njime poslužio da Simonu vrati među žive. A u razgovoru se valjalo prisjetiti mnogo toga, od njezinih životnih početaka u roditeljskom domu do nove stranice života, nedavno otvorene u austrijskom gradu Linzu, gdje sada Mijokovići sretno žive.

– Roditelji su mi se rastali u mojem ranom djetinjstvu te sam se s mamom preselila u Sloveniju. Već tada sam kao mala djevojčica seksualno zlostavljana. To su već one prve veće rane koje su me kasnije odvele u sve veće grijehe. S trinaest godina ušla sam u svijet mode i droge: počela uzimati “ecstasy” i “speed”, čula da je kokain bolji i onda htjela probati nešto jače i to je bio heroin. Travu sam pušila svaki dan od sedmog razreda osnovne škole pa sve do kraja srednje trgovačke škole. Godinu-dvije kasnije okusila sam i blud, homoseksualizam, oboljela od bulimije, počela bježati od kuće, odlaziti redovito na noćne zabave… na pogrešnim mjestima tražila sam ljubav koju nisam primila od roditelja. Zapravo, drogirala sam se da bih pobjegla od stvarnosti i svih tih rana u svijet koji ne postoji te sam se dobro osjećala dok sam bila omamljena. I tako sam zalutala u loše društvo, odnosno u prostituciju kada mi je bilo šesnaest godina. Da bih se spasila od toga, upoznala sam dilera te se još više navukla na drogu. I onda, bježeći od njega, u 18. godini upoznala sam bivšeg supruga Antu Gotovca i k njemu se doselila u Zagreb. Moj život je bio jedno veliko bježanje – iz grijeha u grijeh, od jedne osobe k drugoj. Na kraju, kada sam ostavila Antu, otišla sam k vračarama. Samo sam se htjela spasiti, ali uzalud je bilo tražiti spasenje u ovome svijetu, prisjeća se Simona prolaska kroz sve “krugove pakla” koji postoje već ovdje na zemlji.

S trinaest godina ušla sam u svijet mode i droge: počela uzimati “ecstasy” i “speed”, čula da je kokain bolji i onda htjela probati nešto jače i to je bio heroin…

Takav život nije njezino srce pretvorio u ono koje mrzi sve ljude, više ili manje krive za sve loše što je iskusila, već je postala ona koja oprašta, počevši od roditelja kojima je i zahvalna na svemu što su joj dali u životu. Imala je, kako kaže, sve ovosvjetovno što dijete može poželjeti, ali ne i ono najvažnije – roditeljsku ljubav.

Potrebna pomoć egzorcista

– Sada imam svoju djecu i ne želim priuštiti iste propuste i pogreške mojih roditelja koji me nisu upoznali s Isusom, nego sam se sama odgajala. Mama me slala u crkvu, ali nije išla sa mnom, niti objasnila tko je Bog, što je Isus učinio za nas. Povremeno sam gledala filmove o Isusu, pa sam ga doživljavala kao nestvarnog filmskog lika, iako sam vjerovala da Bog postoji. Nisam znala ni što je sveta misa ni što je pričest, a ispovjedila sam se samo prije krizme, ali ne kreposno, jer nisam znala što i kako se treba ispovjediti. Prvu pravu životnu ispovijed učinila sam kod fra Zvjezdana, ispisavši grijehe na sedam papira. No, još puno, puno poslije, sve do unatrag tri godine, po nadahnuću Duha Svetoga dolazili su mi grijesi koje sam još prije počinila. I kada sam sve to predala Bogu, osjetila sam da u meni ima još nešto mračno, u korijenu što me drži, ne da mi ići naprijed, kao da sam okovana lancima. Na misi sam znala imati reakcije. Shvatila sam da mi treba duhovna pomoć, te se obratila p. Petru Vrapcu, egzorcistu u Sloveniji. Svaki mjesec sam punih godinu dana dolazila k njemu na molitve oslobođenja od svakoga zla, nakon čega mi je rekao da sam ozdravila i oslobođena. Ono što je Isus započeo sa mnom kroz fra Zvjezdana, s p. Petrom je dovršio, ali mi je naglasio da svakodnevno u svom danu pronađem mjesta za svetu misu, pričest i molitvu krunice, te da izbjegavam grešne prigode, nastavila je Simona.

Na sam spomen Tabora srce joj zaigra, širok osmijeh razlije se po njezinom licu, a ni poneke suze radosnice i zahvalnice ne nedostaje. Vjerojatno ni potpuno svjestan kako se Bog njime služi, prvi suprug Ante Gotovac doveo ju je prvi put na ovo mjesto i na razgovor s fra Zvjezdanom. Ispričala nam je da ju je poznati franjevac, već četiri godine pokojni, pitao je li došla jer je nagovorena ili je sama htjela. Šutjela je tada cijelo vrijeme.

– Možemo ljudima svjedočiti Isusa, ali ne ih i nagovarati da dođu k njemu. Čim nekoga nagovaramo, ta osoba će se vratiti na ono staro. Naš Bog je silan Bog, a ne nasilan, On je strpljiv i čeka na nas sve dok ne poslušamo njegov glas. Nekoga će dočekati nakon bolesti, rastave braka ili pak smrti bližnje osobe. Tako je i dočekao mene nakon što sam grijesima dotaknula dno života. Dok sam griješila, odnosno kada bih izašla van i znala da će biti droga, a potom i nemoral, vapila sam sve snažnije, da ne želim tako živjeti. Dva dana nakon odlaska od kuće došla bih kući, gledala se u ogledalo i plakala. Naručivala bih potom velike količine hrane, prežderavala se i povraćala. I tako svaki vikend. Sodoma i Gomora. Toliko sam puno i dugo bila u grijehu da sam oslijepila, nisam znala koliko duboko tonem. Čak sam mislila da je normalno drogirati se, da to nije ništa strašno, kao i to da muškarci varaju svoje žene, da se izmjenjuju bračni partneri. Ismijavali smo to, doista bili zavedeni od Zloga, poručila je Mijoković.

Tako je malo po malo došla i u ruke vračara, gdje je prvi put odvedena od strane naše poznate komercijalne televizije. Tamo su se vršili obredi nad njom: topilo se olovo, pila je i umivala se iz vode nad kojom je vračara nešto zazivala, pokušavala stvoriti neko oko na njezinom čelu, koristeći nadnaravne sile koje je i njoj polako davala da se njima koristi. Učila je Simonu gatati i gledati u karte, davala joj hranu koju je jedino mogla i jesti, a drugu odbacivala. “Svaki put me nešto vraćalo tamo, neki demoni. Zbog toga sam noću sve više osjećala neki strah, prisustvo neke mračne sile oko mene. Čak se sama od sebe pomicala deka s moga kreveta. Bila sam skroz svjesna svega toga. Slijepo sam bila naivna, vjerovala da mi može pomoći, jer sam bila nesretna. Imala sam civilni brak s Antom, a to je bilo sve samo ne zajednica ljubavi. U biti, grijeh nas je vezao, ništa drugo. Vjerujem da je sve što se događalo Isus vodio, u vrijeme kada je htio da se dogodi, a sve s ciljem kako bih mogla primiti milosti koje mi obilno daje te shvatiti razloge zašto sam sve to morala proći”, smatra Simona.

Često su mi poznanici govorili da neću naći muža s kojim ću svakoga dana ići na svetu misu, moliti ujutro i navečer. No, Isus je rekao: tražite i naći ćete!

I u mraku života Bog je bio uz mene

Sada jasno vidi da je i u tom dugom mračnom razdoblju njezina života, Bog bio uz nju. Tako je snažno bio prisutan dok joj se dogodila velika prometna nesreća u Vodicama, kada se na povratku iz kluba s najnovijom klasom Mercedesa zabila u zid, projurivši kroz pješačku zonu gdje svakodnevno šeta veliki broj ljudi, osobito roditelja s djecom. Na automobilu je nastala totalna šteta, prema procjeni oko 300 tisuća kuna. To se dogodilo oko svetkovine Velike Gospe i čvrsto vjeruje da su je Isus i Majka Marija sačuvali od smrti, a i da ne ubije nekoga. Također, veliko svjedočanstvo joj je i rođenje kćeri Gabrijele. Ante je tada Simonu odveo na Kamenita vrata i u crkvu sv. Petra te je prvi put iskreno molila za svoju kćer da ne bi imala posljedice droge, bulimije, ničega od njezinih životnih tereta. Priznaje da tada nije znala moliti. Jednom joj je jedan muškarac poklonio ikonu s Gospinim likom i nju je objesila na zid u stanu. Svaku večer se pred njom pomolila za Gabrijelu i tražila da joj pošalje muškarca koji će je spasiti od svih zala u koja je upala. Mislila je na čovjeka, a Majka Marija, kako vjeruje, poslala joj je svoga Sina Isusa da je spasi i oslobodi.

– Ljudi kada dožive obraćenje misle da je time sve riješeno, ali obraćati nam se valja svakoga dana iznova. Ne činim više grijehe iz prošlosti, sve je to ostalo samo dio moga sjećanja nakon prve svete ispovijedi, ali uvijek dođu neki novi padovi, poput sada u braku kada je u pitanju povjerenje i ljubomora prema suprugu. To su također moje rane, jer nisam imala povjerenje muškaraca, bila sam prevarena od njih. Tada zavapim: Isuse, slaba sam, pomogni mi da to prevladam. Isus me svojom smrću spasio, ali me svakodnevno spašava od mojih novih grijeha koji bi me mogli odvesti u propast. Stoga, obraćenje znači primiti od Boga novo srce, ne više ono od kamena, nego od mesa, srce koje ljubi, prašta, daruje se… Boga ljubimo tako što se klonimo grešnih prigoda, truditi se obdržavati njegove zapovijedi; a bližnjega svoga tako da ga ne osuđujemo, ali ću ga opominjati u ljubavi i istini kada sagriješi, kako bi spoznao svoje dostojanstvo. Posebno su mi u tom smislu djevojke i žene na srcu, kako bi sačuvale dostojanstvo svoga tijela, stvorenog da se daruje mužu u braku a ne za pokazivanje. Kroz to pokazivanje često traže pažnju i ljubav, a jedina ljubav je Bog. U sakramentu svete ispovijedi doživjela sam istinsko obraćenje – susret s milosrdnim Isusom koji oprašta i ne osuđuje. Tu sam jasno spoznala: Isus mi je oprostio! Daruje mi puninu života u radosti i ljubavi, u miru koji mi više nitko ne može oduzeti, ma koliko god me proganjali, a i nitko osim Boga ne može mi ga ni dati. Taj mir tako onda lijepo legne na savjest, a da bi ona bila čista valja se kreposno i redovito ispovijedati. Tako ću od Boga dobiti snagu da ne padnem ponovno u grijeh i da se još čvršće njega držim, kaže Simona.

Iz svake njezine riječi svjedočanstva izvire Simonina zaljubljenost u Isusa, što mogu potvrditi svi oni koji prate njezin profil na Facebooku ili je imaju prilike poslušati uživo dok svjedoči. Ne skriva stoga da je prvotno htjela postati časna sestra klarisa, ali Bog je htio drugačije i poslao joj Stanislava, prvo kao najboljeg prijatelja, a potom i kao supruga da je prati u njezinom hodu za Isusom. Rado progovara ljudima i o iskustvu bračnog života, ali ne zaboravlja im reći i da postoji zlo, Sotona.

Čovječe, ne dimi nego izgori za Krista!

– Često su mi poznanici govorili da neću naći muža s kojim ću svakoga dana ići na svetu misu, moliti ujutro i navečer. No, Isus je rekao: tražite i naći ćete! Molila sam ako je Božja volja da takvog muža pronađem te ako je moguće da bude i nešto mlađi. Stanislav je stariji od mene i veliki mi je blagoslov jer kroz njega puno učim. On je blag i smiren, a ja sam jako temperamentna. Jako molim Isusa za trn poniznosti. Želim reći da se nisam bogato udala, iako je moj suprug jako predan poslu. No, njegovo najveće bogatstvo je u djelima ljubavi, radosti, Božjim darovima. Trenutno sam na porodiljnom dopustu, ali se ponovno vidim u poslu nakon što Jošua malo poraste. Ipak, sada je najvažnije da sam s djecom, da kuham, spremam, čistim… Tu je moj udio u bračnoj zajednici. Navečer kada dođe s posla, zajedno idemo na svetu misu i zahvalimo Gospodinu za sve što nam daruje. Svakoj osobi bih željela takav brak koja ima poziv za to, dodaje Mijoković i nastavlja:  

– Ima ljudi koje poznajem iz “prošloga života” koji su Bogu zavapili, došli na Tabor te nastavili svjedočiti Isusa svojim životom. Nažalost, ima i onih koji su slijedili njihov primjer, ali se vratili prijašnjem načinu života. Ništa se neće promijeniti u našim životima ako Bog nema naš “da”, obraćenje srca koje želi ljubiti Boga više od ičega na ovome svijetu i ne poznaje druge, lažne bogove. Srce koje čezne za živim Bogom, spozna ga; kada ga spozna, onda ga ljubi; a kada ga uzljubi, ne vraća se u prošlost. Na nama je da molimo i prikazujemo te osobe. Najviše mi se ljudi javlja koji imaju problema s djecom i u braku, mnogi od njih jako trpe. Onima koji imaju bračnih problema savjetujem da se ne rastave i da mole za svoje muževe, mada mi znaju spočitati kako sam se rastavila od Ante, ali nisam imala crkveni brak. Spomenem im kao uzore svete Moniku i Ritu, koje su molile godinama i na kraju im je Bog učinio silna djela. Ljudima je teško ustrajati u molitvi kada ih stisnu problemi, jer htjeli bi da se odmah sreća dogodi. Čovječe, ne dimi nego izgori za Krista! Naposljetku, savjetujem svima da se obrate svećeniku, ali im podarim provjeren recept iz svakodnevnog vlastitog iskustva: misa, pričest, ispovijed, molitva, Sveto pismo. Bez toga nema sreće.    

Njezin životni put trenutno se s obitelji odvija u Linzu, gdje ih je smjestio. Po ljudski, tamo namjeravaju i ostati, ali… U Linzu izvan obitelji Simona nema nikoga s kim se druži, pa ljudski gledano, sama je. Tvrdi da nije više osoba koja će izlaziti u kafiće, nema više potrebu za tim, osim u nedjelju nakon mise kada Mijokovići posjete slastičarnicu i počaste se kolačima ili sladoledom. Njezino darivanje usmjereno je k obitelji, te već uči Jošuu o Bogu koji već s četiri mjeseca zna prepoznati Blaženu Djevicu Mariju na slici. Njemu i Gabrijeli prenaša dar vjere koji je primila od Boga, a koji će kasnije oni sami u životu nastaviti graditi. Zaključuje: obitelj u kojoj se vjera živi, primaju sakramenti i zajedno moli, tamo je i blagoslov, što vodi prema vječnoj radosti u Nebu.

– Prikazujem svaki dan i cijeli život Isusu, jer ne znam što donosi budućnost. Sigurna sam da je Bog vodi i zna što je za mene najbolje. Svjesna sam da moj život može i sutra skončati. Samo želim sve činiti Isusu na hvalu i slavu, a meni i bližnjima na spasenje. Prije da umrem nego da smrtno sagriješim. Rekla sam: Isuse, tvoja sam mala olovka, ona drvena, obična, koja malo pukne ili otupi pa je moraš opet našiljiti. Ti me vodi, piši sa mnom. Imam 33 godine i ne znam gdje će moj život biti za godinu dana. Mogu u Linzu ostati do posljednjeg dana života, a mogu se za nekoliko godina vratiti u Hrvatsku i nastaviti život ovdje. Duše Sveti, gdje Ti pušeš, tamo neka budem!

 Često mi ljudi tražimo da imamo savršeni život i sve u njemu – brak, zdravlje, molitvu. Ako je Isus koji je savršen živio u nesavršenom svijetu, bio progonjen, gladan, rođen u štalici… zašto onda težimo sjaju ovozemaljskoga?

Isusu predati i najmanju slabost da nas oslobodi

“Stalno svjedočenje vjere u Isusa nosi trpljenje. Nema Uskrsa bez Golgote. Iza svakog svjedočenja dobijem “po nosu”, bilo riječima, bilo progonom, ali sve to prikazujem na hvalu i slavu Isusu. Svako svjedočenje nije neki moj nastup kojim ću ljudima govoriti što moraju činiti. Bog nam je svima dao slobodu da jedino tako izaberemo pravi put koji vodi u vječnu, nebesku radost s Kristom. Često mi ljudi tražimo da imamo savršeni život i sve u njemu – brak, zdravlje, molitvu. Ako je Isus koji je savršen živio u nesavršenom svijetu, bio progonjen, gladan, rođen u štalici… zašto onda težimo sjaju ovozemaljskoga? Molimo najprije za ljubav prema onima koji su nam najteži u životu i Bog će nam je dati. Prvotnu težnju za nebeskim kraljevstvom uvijek naglašavam, jer sve ostalo što tražimo u ovome svijetu Bog će nadodati, kao što brine za sva svoja stvorenja. Ako je neka osoba pozvana za brak, Bog će joj dati supružnika; ako li je za posvećeni život, Bog će i to providjeti. On je milosrdan, ali i pravedan pa itekako moramo paziti što govorimo da naše riječi budu potkrijepljene djelima. Zato trebamo razmatrati strah Božji, da Isusa ne povrijedimo grijesima. Griješimo svakoga dana i stoga je potrebno na kraju dana imati ispit savjesti te Isusu predati i onu najmanju slabost da nas oslobodi od toga. Svaki napad koji doživim nakon svjedočenja, osjetim kao diranje u ranu, odnosno buđenje savjesti u toj osobi, njezin “ja” koji želi time ušutkati, njezinu oholost i sebičnost. Ljudi žele imati ovu radost, mir, ispunjenje što mi imamo, ali ne vide da je to moguće samo u Bogu i s Bogom”.  

Hrvati, ispovijedajte se i pričešćujte!

“Iskustvo koje sam doživjela u Linzu, gdje sada živim, u jednoj crkvi u kojoj se okuplja veliki broj Hrvata, jako me šokiralo. Naime, bilo je jako puno ljudi na misi, ali ih se malo pričestilo. Duša me boli kada vidim da ljudi ne dolaze Isusu, jer mnogi su zavedeni od Kneza ovoga svijeta koji ih je zaslijepio da ne vide uzvišenost primanja Isusa u svetoj hostiji. To je kao da si najboljeg prijatelja pozvao k sebi u kuću, napravio svečanu večeru, pozdravio ga i zalupio mu vrata na nos. Isto to ljudi rade Isusu. Dok nisam došla na Tabor nisam ni ja znala što znači pričestiti se živim Bogom. Naši ljudi također se boje i svete ispovijedi, misle da nisu teško sagriješili. Već u tjedan dana se nakupi “sitnih” grijeha poput prašine, pa valja Isusu predati da očisti dušu. Uz to, na ispovijedi dobijem i koristan savjet za daljnji život te obećavam Isusu da ću se truditi izbjegavati grešne prigode. Tu onda dolaze blagoslov i milosti od Boga. Zato treba moliti Duha Svetoga za njegove darove i vapiti za oslobođenjem od ovih okova koje imamo.”

*Copyright Bitno.net, sva prava pridržana

Jakov B. | Bitno.net