PROMIŠLJANJE O UŽICIMA I BOGU

Dobra hrana nije dovoljna i druge pouke: evo što nam poručuje samoubojstvo Anthonyja Bourdaina

Dobre stvari ovog svijeta – hrana, piće, ljepota prirode i prijateljstvo – značajne su samo kad ih se gleda u svjetlu Onoga koji ih je stvorio. Zapravo, može ih se smatrati dobrima samo ako se prepoznaje njihova zavisnost o Onome koji je jedini dobar – i možemo u njima uživati onoliko koliko uživamo odnos s Njime.

Foto: screenshot/CNN

Rastužila me je vijest o smrti Anthonyja Bourdaina, koja je po svemu sudeć – samoubojstvo. Vijest da je netko dignuo ruku na sebe uvijek me iznenadi i rastuži, no nažalost, naš je kolektivni šok manji zbog drugih razvikanih slučajeva samoubojstva među pop-zvijezdama, a i zbog naše intuicije da se kod zabavljača ispod fasade često nalazi mračnija, skrivena strana. Ovo pišem bez ikakvih podrobnijih saznanja o Bourdainovoj smrti, njegovoj mentalnoj bolesti, tome je li mu ikakva takva bolest uopće bila dijagnosticirana, je li se liječio, i je li bilo ikakvih znakova upozorenja.

Bez obzira na prisutnost ili izostanak dokumentiranih znakova bolesti, samoubojstvo je uvijek dokaz bolesti. Ideja samoubojstva ne asocira na smiren um. Njegovo poricanje vjerovanja u višu silu, izneseno prije nekoliko godina, navodi na pomisao da se radilo o čovjeku koji je u duhovnom smislu bio izgubljen. No unatoč toj nepotpunoj slici, Bourdainova smrt je tragična, i iako su sve smrti u konačnici očekivane, njegova smrt i druge smrti koje se dogode suprotno od Božjeg plana naročito nas se dojme, i vrijedne su osvrta.

U ovom slučaju nekoliko je stvari kod mene izazvalo iznenađenje i tugu. Iako je čak i ležeran i neredovit gledatelj kod Bourdaina mogao zamijetiti određenu dubinu osobnosti, što je lako moglo sakriti patnju ispod površine, činio se umjereno sretnom osobom.  (Kažem „umjereno” ne da bih sugerirao relativni manjak sreće, nego sreću u prikladnom razmjeru.) Nije pokazivao lažnu pozitivnost ili uzbuđenje „za oko kamere”, što glumci često čine, ponekad jer to zahtijeva uloga. Bourdain nije djelovao kao da pati od varke odvojenosti javne ličnosti od one privatne, što se zna primijetiti kod nekih zabavljača. Iako ga nisam osobno poznavao, njegova se javna ličnost činila stvarnom i necenzuriranom – ne namjerno bezobraznom, nego autentično stvarnom. Moje ograničeno poznavanje njegova posla na mene je ostavilo dojam skromnog čovjeka. Nije oklijevao kritizirati, i znao je biti arogantan – kao i svi mi. No bio je skroman u smislu da je znao tko je – barem se tako činilo – i tu je osobu bez zaziranja predstavljao svojoj publici. Sa svojim je čitateljima i gledateljima dijelio svoju jedinstvenu stručnost i talente, ali i svoje mane.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Drugi razlog što se nije činilo da se radi o čovjeku koji pati od depresije ili očaja jest to je Bourdain djelovao kao da je doista u dodiru s dobrotom, na nekoliko konkretnih načina. Cijenio je dobru hranu, dobro piće, dobru glazbu, lijepe krajolike, dobre prijatelje. Cijenio je dobru kulturu i smatrao je vrijednom čuvanja i slavljenja. Izgledalo je da ima prijatelja na svakome mjestu koje posjeti, i činilo se da doista uživa u prigodi da s njima sjedi, jede i razgovara. Možda je sve to bilo gluma, a oni samo glumci koji su pratili scenarij, ali nije tako izgledalo. Iako je bio sarkastičan i oštra jezika, Bourdain je ostavljao dojam čovjeka koji je cijenio dobre stvari koje svijet nudi. Bio je zagovornik ideje da vrijeme i novac dobro troše kad se troše na dobre stvari, u kojima se uživa. No i dalje preostaje velik korak između iskustva dobrih stvari i iskustva same dobrote, a za prevladavanje tog jaza potreban je „most” nadnaravnoga.

Sv. Augustin daje nam uvid u delikatnu ravnotežu u kojoj ljudski um mora držati ljepotu. Njegova vlastita unutarnja borba s putenošću, i njegovo kasnije nepovjerenje i propitivanje osjetila Augustinu su omogućili da nas vodi kroz podroban opis toga kako iskustva prirodne ljepote i razumne dobrote djeluju na čovjekov intelekt i volju. Njegove Ispovijesti predstavljaju nam iznijansiranu raspravu o tome kako se tumače stvari poput hrane, umjetnosti i glazbe, i kako nas one mogu približiti Bogu ili nas udaljiti od Njega, a u nekim slučajevima kao da ne čine ništa. Na primjer, Augustin razmatra različite učinke koje ljepota ima na onoga tko samo vidi i na onoga tko vidi i propituje: „Ljepota se na isti način pojavljuje obojici promatrača”, kaže Augustin, „ali jednome je nijema, a drugome govori. Ili, ona govori svima, ali je čuju samo oni koji glas što su čuli vani uspoređuju s istinom što je unutra.”

U promišljanju o potencijalu stvorenja da sudjeluje u Božjem božanstvu, Augustin čitatelju izlaže viziju sebe kako susreće mnoštvo stvorenja, i svako od njih pita jesu li ili nisu oni to što treba ljubiti. „Rekoše mi: ‘Mi nismo Bog koga tražiš.’ I rekoh svima njima koji okružuju ulaze tijela moga: ‘Recite mi o Bogu mome, kad vi to niste, recite mi nešto o njemu!’ I povikaše glasno: ‘On nas je stvorio.’ Moje pitanje bijaše u mom razmišljanju o njima, a njihov odgovor bijaše njihova ljepota.” (Ispovijesti, knjiga X, glava 7)

Smrt Anthonyja Bourdaina podsjetnik je da dobra hrana nije dovoljna. Dobra atmosfera, dobar razgovor i dobra jela mogu nas približiti radosti, ali nisu zamjena za nju. Te nam stvari daju istinsku radost samo ako ih prati, ili bolje rečeno, ako im prethodi odnos s Bogom, koji nam daje sve te dobre stvari, i daje im njihov značaj. Naš trbuh ne smije nam biti bog, kako nas podsjeća sv. Pavao, a i Dante u svom opisu siromašnih duša u svom „Paklu”. Chaucerov Opraštalac ide tako daleko da tvrdi da je neumjerenost u jelu i piću korijen svih drugih grijeha. Naša nam hrana može pomoći da budemo radosni, i može nas dovesti k višim dobrima, ali samo ako shvatimo da je to hrana za putovanje – tajanstveni predokus mlijeka i meda, poput onih što su ih Izraelci jeli u pustinji – a ne svrha samoj sebi.

Augustin je shvatio da je naša želja za hranom dobra, i da nam je hrana potrebna da bi naše tijelo ispravno funkcioniralo, ali mi često koristimo zdravlje kao izliku da jedemo samo zato što nam se sviđa okus hrane. Na primjer, on svoga čitatelja upozorava o sklonosti neumjerenosti u jelu i piću, i primjećuje da je upravo nužnost hrane ono što neumjerenost u jelu i piću čini tako opasnim grijehom. Dok se druge grešne želje mogu jednostavno ugušiti suzdržavanjem, naša grešna želja za hranom nije nešto čega se lako riješiti. „Okružen dakle tim napastima, borim se svaki dan protiv požude za jelom i pićem”, pisao je Augustin, „to nije stvar koju bih mogao jednom zauvijek presjeći i više je se ne dotaknuti […] Stoga treba držati uzde grlu, umjereno popuštajući i prema potrebi pritežući.” (Ispovijesti, knjiga X, glava 31)

Augustin mnogo piše o grijesima „osjetilnosti”, i prepoznaje njihove posljedice i raširenost više i od  kojeg drugog pisca tog vremena. No on piše i o grijehu znatiželje, kojeg po njemu karakterizira „požuda da se iskusi i otkrije”. Naravno, sva hrana ima rok trajanja, ali novom i egzotičnom on istječe mnogo brže nego poznatome. U supkulturi foodieja prisutan je određeni hedonizam, koji je pokrenuo naizgled benignu vrstu pohlepnog uživanja. Malo toga čini gurmana različitim od izjelice.

Dobre stvari ovog svijeta – hrana, piće, ljepota prirode i prijateljstvo – značajne su samo kad ih se gleda u svjetlu Onoga koji ih je stvorio. Zapravo, može ih se smatrati dobrima samo ako se prepoznaje njihova zavisnost o Onome koji je jedini dobar – i možemo u njima uživati onoliko koliko uživamo odnos s Njime. Tom se odnosu mora posvećivati najviše vremena i pažnje. Bez tog bitnog odnosa sve dobre stvari na svijetu postaju bezvrijednima, izgube svoj okus. Nažalost, te stvari u kojima uživamo jedno određeno vrijeme – tj. osjetilni užici, ljudski odnosi, pa čak i sam život – mogu postati predmetom prijezira.

Dusty Gates | Crisis

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 14. lipnja 2018.

Možda vam se svidi