Ljeto je uglavnom minulo, a dva događaja koja su ponajviše odjeknula u katoličkom svijetu vjerojatno su bila održavanje Svjetskog dana mladih u Lisabonu te proglašenje novoga prefekta Dikasterija za nauk vjere, Victora Manuela Fernándeza. Iako naizgled nemaju ništa zajedničko, ta dva događaja u jednoj pojedinosti pokazuju, više simbolički negoli doslovno, dvije dijametralno suprotne evangelizacijske paradigme, od kojih svaka ima svoje opasnosti, u suvremenoj Crkvi. Naime, uoči samog Svjetskog dana mladih, biskup Américo Aguiar uzburkao je duhove izjavljujući:

„Ne želimo obratiti mlade ljude Kristu ili Katoličkoj Crkvi, i sl. Ono što želimo jest da bude normalno da mladi katolik/mlada katolkinja kaže i svjedoči što jest; da mlada osoba muslimanske ili židovske vjere također nema problema reći da je to što jest, i da to svjedoči; da se mlada osoba koja ne prakticira vjeru osjeća opušteno, a ne nelagodno zbog toga što jest; i da svi razumijemo da nas različitost obogaćuje.“

S druge strane, novoizabrani prefekt Dikasterija za nauk vjere u prvim je intervjuima progovorio o tome kako je radi evangelizacije potrebno „da se teolog spusti u blato i pokuša koristiti jednostavan jezik koji dopire do svakoga“, napominjući kako „bez dijaloga s kulturom, riskiramo da naša poruka (…) postane nevažna“. Ako prvi pristup možemo proglasiti evangelizacijskim minimalizmom, drugi bismo mogli prozvati evangelizacijskim maksimalizmom. I jedan i drugi put, shvaćeni odveć doslovno, ispostavljaju se štetnima; oba su, međutim, u prevelikoj mjeri prisutna u suvremenoj Crkvi. Proučimo ih ukratko.

Iako se biskup Aguiar po svemu sudeći prije nespretno izrazio negoli zazivao doslovni prestanak evangelizacije, njegove riječi svejedno odražavaju evangelizacijsko-minimalističku tendenciju u suvremenoj Crkvi. Ostavimo Aguiara po strani, u mnogim dimenzijama Crkve postoji i jedna koju bismo mogli nazvati „prestrašenom Crkvom“, uvjerenom da joj stečeni društveni položaj ne pripada, „Crkvom u povlačenju“ koja se ne usuđuje dovesti u pitanje kršćanstvu suprotstavljene svjetonazore ili stilove života, „beskrvnom Crkvom“ koja se ne usuđuje ponuditi kršćanstvo onima koji ne vjeruju. Nalikujući „ni studenoj ni vrućoj“ Crkvi u Laodiceji, nije da ne želi preobratiti nevjernike – ona se to samo ne usuđuje priznati.

Na rubovima evangelizacijsko-minimalističke paradigme postoje i oni koji, u tradiciji Hansa Künga, negiraju superiornost kršćanstva nad drugim idejno-vrijednosnim sustavima vjerovanja, ali takvi – unatoč neproporcionalno velikom prostoru koji dobivaju u svjetovnim medijima – premda su vođeni istom, mininalističkom paradigmom, svojom brojnošću još nisu nadišli „prestrašenu Crkvu“. Kao što tvrde da ne žele nametati vjeru u sekularnom društvu, također odbijaju priznati da bi toj vjeri voljeli iznutra promijeniti sadržaj. Dobro objašnjenje njihova djelovanja dao je Ross Douthat, polemizirajući s isusovcem Jamesom Martinom: „Na konzervativnoj i tradicionalističkoj strani ponekad postoji frustracija zbog toga što tobožnji reformatori ne žele priznati da vodimo raspravu – dok vodimo raspravu“.

Primjerice, Martin nastoji preslikati permisivan odnos suvremenog liberalnog društva prema alternativnim oblicima seksualnosti u samu Crkvu, istodobno tvrdeći kako ne želi promijeniti katolički nauk o homoseksualnosti i srodnim pitanjima. Budući da se suprostavljeni ekstremi u maniri potkove nerijetko dodiruju, martinovski tip katolika koji žele uspostaviti „dijalog“ s kulturom koji prijeti potkopavanju kršćanskih polazišta često su isti oni koji se vode idejom o maksimumu evangelizacije. Takvi bi si trebali postaviti pitanje koje je ranije ove godine, još kao zagrebački nadbiskup koadjutor, postavio Dražen Kutleša: „Koliko mi svećenici mijenjamo kulturu ili u kojoj mjeri kultura deformira naš identitet?“

Oni koji se po svaku cijenu žele približiti nevjerujućima dijele se u nekoliko skupina. Jednu od njih čine oni svećenici koji se služe novim medijima i društvenim mrežama, TikTokom itd., za evangelizaciju, ponajprije, djece i mladih. Taj put je, izbjegne li zamku relativizacije kršćanstva, dobar (pojednostavljivanje nije moguće izbjeći, niti na takvim medijima, niti u sadržaju namijenjenom mladima). TikTok je sličan stranoj zemlji napučenoj čudnim božanstvima ili novom kontinentu kojim vladaju strašna praznovjerja; evangelizatori na TikToku nalik su misionarima u civilizacijama koje kršćanstvo još nije dotaklo. Kultura novih medija, dakle, vjernike ne mora nužno deformirati, ali ta opasnost svakako tinja.

Drugu podvrstu maksimalističkih evangelizatora čine oni koji su voljni ulaziti u dijalog s kulturom po cijenu zatomljivanja ili relativizacije pojedinih aspekata kršćanstva koji su suvremenoj kulturi posebno problematični, što je danas uglavnom slučaj sa spolnim moralom. Nije svaka od tih struja istovjetna drugoj: dio Crkve u Njemačkoj, primjerice, u sklopu svojega „sinodalnog puta“ zagovara nešto nalik „seksualnoj revoluciji“ unutar same Crkve; Fernández pak tvrdi kako „sinodalni put“ ne donosi ništa dobro Crkvi, ali istodobno je otvoren za mogućnost blagoslova istospolnih parova (pod uvjetom da se pritom ne stvara konfuzija o naravi braka, koju novi prefekt Dikasterija za nauk vjere tumači u skladu s tradicijom), kao i za novine koje je donijela famozna fusnota u Amoris laetitiji, čiji je on, prema mnogim procjenama, izvorni autor, a prema kojoj se pričest, pod uvjetom da složeni proces pastirskog razlučivanja rezultira takvom odlukom, može podijeliti i razdvojenim supružnicima koji su vezani sakramentom braka, a žive s novim partnerom.

Ovi primjeri površnom promatraču možda djeluju kao sitnice, ali zapravo su pozamašni koraci prema odmaku od nekih postulata katoličanstva, a njihove implikacije još su i šire.

Naravno, nema monolitnog identiteta zagovornika maksimuma evangelizacije – štoviše, kao teorijski koncept postoje i „konzervativci“ koji nevjernika nastoje uplašiti ukazivanjem na njihove grijehe i perspektivu pakla, no ta je praksa u Crkvi danas gotovo posve napuštena. Većinu maksimalističkih evangelizatora se danas zato, uz određene varijacije, može smjestiti negdje na skalu katoličke „liberalnosti“. Problem u tome je, dakako, što se u silnoj želji za približavanjem suvremenoj kulturi takvi evangelizatori nerijetko prešutno odreknu nekog aspekta katoličkog nauka, približavajući se time opasnosti koju je Kutleša spominjao – naime, da kultura „deformira“ njihov identitet.

Ne želeći ustvrditi da svaki zagovornik evangelizacijskog maksimalizma „deformira“ vlastiti svećenički ili vjernički identitet, činjenicom smatram da je upravo ta opasnost trajna prijetnja takvog pristupa. Ako se navedeno jučer manifestiralo moralnom strogošću lišenom milosrđa, danas je obratno; sukladno Chestertonovoj maksimi po kojoj je svijet „pun kršćanskih vrlina koje su poludjele“, permisivni Zeitgeist sada u Crkvi proizvodi milosrđe lišeno moralnosti. U tom smislu, smatram da je ideja blagoslova istospolnih parova – kao, uostalom, i liberalizacija uvjeta za dobivanje pričesti – pogrešan put za Crkvu, pa samim time i za evangelizaciju.

Koji bi onda bio pravi put za evangelizaciju?

Uzmimo, kao prvi primjer, Isusa, koji je skandalizirao židovsku javnost prijateljski se odnoseći prema društvenim otpadnicima, kao što su bile prostitutke. Iz toga bi se mogao izvući zaključak koji ide u korist zagovornicima evangelizacijskog maksimuma. Međutim, oni često iz vida ispuštaju kontekst tadašnjeg vremena. Isus je s bludnicama razgovarao upravo zato što je odnos društvenih institucija prema njima bio negativan. Danas, kada je razbludnost (ne)službena agenda globalnih političkih nomenklatura, Isusov čin ne bi bio shvaćen skandaloznim. Upravo suprotno, bio bi instrumentaliziran u svrhu afirmacije orvelovskih koncepata današnjice, poput „seksualnog rada“. Ili bi pak bio shvaćen licemjernim, jer po pitanju, primjerice, preljubništva Isus je tadašnju moralnu doktrinu zapravo postrožio – zabranivši, u osnovi, razvod braka – ali je odnos prema grješniku ublažio, izlazeći mu ususret, uz ključan završetak: „Idi i ne griješi više!“ Danas liberalne tendencije žele, na temelju blagog odnosa prema grješniku, relativizirati i sȃm grijeh.

Ono što Isus u ovom primjeru utjelovljuje jest sinteza prividno protuslovnih rukavaca koje nije moguće pronaći nigdje osim u kršćanstvu – s jedne strane, to je najminucioznije razrađen sustav grijeha i njihovih podvrsta; s druge pak strane, to je otvorena mogućnost spasenja za svakoga. Vrhunaravna pravednost i vrhunaravni egalitarizam; apsolutizacija istine i demokratizacija milosti, stopljeni u jedno. Paradoks koji zapravo i nije paradoks, nego cjelina Istine, izraz jedinog mogućeg Smisla, u svijetu fragmentarnog razumijevanja naravi stvari može biti shvaćen jedino kao paradoks. Kršćani se često previše usredotočuju isključivo na pravednost ili milosrđe, zaboravljajući kako cjelovita božanska objava podrazumijeva njihovo prožimanje.

Kritičari kršćanstva, s druge strane, Crkvi naizmjenično zamjeraju što je sad prestroga, sad preblaga. Prestroga, jer neumorno ukazuje na beskonačne nizove grijeha; preblaga, jer svakome, pa čak i najgorim zločincima, može biti oprošteno. Ali upravo u tome svježina je kršćanstva.

Shodno tome, jedini pravi put za evangelizaciju neprestano je ustrajanje na dvije, prividno proturječne komponente kršćanstva – „pretjerane“ strogosti i „pretjerane“ blagosti, u isto vrijeme. Samo u njihovoj sintezi, izvedenoj iz Isusova djelovanja, kršćanstvo se može manifestirati. Kršćanstvo nije ni „konzervativno“ ni „liberalno“; ono se u doba pomahnitale „liberalnosti“ može učiniti konzervativnim, ali u doba pretjerane „konzervativnosti“, to isto kršćanstvo, supstancijalno neizmijenjeno, moglo se tumačiti liberalnim. Kada bi se kršćanstvo previše stopilo sa suvremenom kulturom satkanom od poludjelog liberalizma, izgubilo bi kredibilitet da se sutra, kada duhom vremena može zavladati neki dijametralno suprotan sustav vrijednosti, recimo desni barbarizam, jednako odlučno suprotstavi i takvim zastranjenjima. Uz Divini Redemptoris uvijek mora ići i Mitt brennender Sorge.

Završiti možemo s poučkom apostola Pavla. Ako je Isus evangelizaciji dao sadržaj, Pavao joj je uvelike pomogao dati formu: „Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim“.

Poganima u Ateni Pavao je bio atenski filozof, pokazujući na „oltar nepoznatog boga“, tumačeći kako je taj nepoznati bog, za kojim i nesvjesno tragaju, isti onaj Bog kojeg im želi navijestiti. Suprotno evangelizacijskim minimalistima, nije se povukao prije negoli ih je pokušao preobratiti. Ali – suprotno evangelizacijskim maksimalistima – nakon što su ga Atenjani odbili, Pavao nije prilagodio Boga njihovoj percepciji onoga što božanstvo treba biti, kao što danas, samo u sekularnom kontekstu, čine oni koji vrijednosti ovoga svijeta nastoje prokrijumčariti u kršćanski nauk. U tom smislu, evangelizacijski minimum i evangelizacijski maksimum, koliko god naizgled različiti, oba predstavljaju kapitulaciju kršćana pred izvanjskim, nekršćanskim svijetom. Evangelizacije ne može biti premalo ako je pogrešna; ne može je biti previše ako je prava.

Ovaj poučak jednako vrijedi za evangelizaciju u poganskoj antici i susret s njezinim mitovima kao i za evangelizaciju u kasnoj modernosti – i susret s njezinim mitovima. Jednako za atenski Areopag, kao i za TikTok. Pavao je nevjerujućima pristupio s potpunim poštenjem, ne skrivajući da ih želi preobratiti, ali je s potpunim poštenjem tretirao i predani mu nauk, koji nije kompromitirao. Biti svima sve, pokazao je riječima, ali djelima je pokazao još nešto – ne po svaku cijenu.