U nedjelju 26. lipnja završio je prvi Svepravoslavni sabor koji je nakon više od 1200 godina okupio poglavare autokefalnih pravoslavnih Crkvi kako bi raspravljali o bitnim pitanjima za cjelokupno pravoslavlje.

Premda su se na Kreti okupili predstavnici tek 10 od 14 autokefalnih Crkava (sudjelovanje su otkazali Ruska, Gruzijska, Bugarska i Antiohijska pravoslavna Crkva), Sabor je donio službenu Poruku i Encikliku Sabora za koje prisutni smatraju da se radi o obvezatnim dokumentima za cijelo pravoslavlje.

Poruka i Enciklika zapravo su sažetak pet službenih dokumenata o kojima su pravoslavni patrijarsi i njihovi izaslanici raspravljali posljednjih 50 godina tijekom pripreme za ovogodišnje okupljanje.

Pet dokumenata: “Poslanje Pravoslavne Crkve u današnjem svijetu”, “Pravoslavna dijaspora”, “Autonomija i načini njezina proglašavanja”, “Važnost posta i njegovo obdržavanje danas”, te “Odnosi Pravoslavne Crkve s ostatkom kršćanskog svijeta” jednoglasno su odobreni od strane patrijarha svih 14 Crkava, doduše u njihovoj radnoj verziji, dok je radni dokument o braku, “Sakrament braka i problemi s kojima se suočava”, odbačen od strane Gruzijske i Antiohijske Pravoslavne Crkve.

Službene verzije tih dokumenata, manje ili više dorađene tijekom Sabora, dobile su potpise svih delegata i predstavnika 10 prisutnih Crkava, osim dokumenata o braku koji je odbio potpisati jedan delegat i “odnosima Pravoslavne Crkve s ostatkom kršćanskog svijeta” koje je odbilo potpisati sedam delegata iz različitih delegacija (sve delegacije lokalnih Crkava imale su po nekoliko delegata koji su imali slobodu u davanju potpisa određenom dokumentu).

Prioritet Sabora – jedinstvo Pravoslavne Crkve

U završnoj Poruci više od 200 biskupa-delegata potvrdilo je svoje puno jedinstvo sa svim autokefalnim pravoslavnim Crkvama uključujući i četiri izostale.

“Glavni prioritet Sabora bio je proglasiti jedinstvo Pravoslavne Crkve. (…) Pravoslavna Crkva izražava svoje jedinstvo i univerzalnost (katolicizam) ‘kroz Sabor’. Sabornost (koncilijarnost) prožima njezinu organizaciju, način na koji se donose odluke te određuje njen put. Pravoslavne autokefalne Crkve nisu jedinice šire federacije Crkava, već Jedna, Sveta, Katolička i Apostolska Crkva. Svaka lokalna Crkva dok prinosi euharistijsku žrtvu predstavlja lokalnu prisutnost i manifestaciju Jedne, Svete, Katoličke i Apostolske Crkve.”

U Poruci je također istaknuta i “važnost dijaloga” s drugim kršćanskim zajednicama, premda je naglašeno kako dijalog ne smije značiti “kompromis u pitanjima vjere”. U istom dokumentu također su osuđeni nasilje i progon kršćana te je istaknuto kako se “Pravoslavna Crkva ne upliće u politiku”.

U nešto dužoj Enciklici pravoslavni patrijarsi osvrnuli su se na brak objavivši kako je kriza braka i obitelji “posljedica krize slobode kao odgovornosti” tj. njen pad u “egocentrične samospoznaje te njeno identificiranje sa samozadovoljstvom, samodostatnošću i autonomijom pojedinca te gubitkom sakramentalnog karaktera zajednice muškarca i žene kao rezultata zaboravljanja žrtvenog etosa ljubavi”.

Enciklika također ističe “duhovne i etičke uzroke” ekološke krize: “Ova kriza povećala se posljednjih stoljeća zbog različitih podjela prouzrokovanih ljudskim strastima – kao što su pohlepa, škrtost, samodopadnost i nezasitna želja za imanjem – te njihovim posljedicama za planet, kao što su klimatske promjene koje u visokom stupnju prijete našem prirodnom okruženju, našem zajedničkom “domu”. Pukotina nastala u odnosu između čovjeka i stvorenoga perverzija je autentičnog uživanja u onome što je Bog stvorio. Pristup ekološkom problemu na temelju principa utemeljenih u kršćanskoj tradiciji ne zahtijeva samo pokajanje za grijeh izrabljivanja prirodnih dobara, tj. radikalnu promjenu mentaliteta i ponašanja, već i asketizam kao protuotrov konzumerizmu.”

Problem ‘pravoslavne dijaspore’

Jedna od najvažnijih točaka svakako je pitanje pravoslavne “dijaspore”. Naime, do sada je u stranim zemljama sa značajnom pravoslavnom manjinom svaka autokefalna Crkva imala svog biskupa s obzirom na nacionalnost pravoslavnog življa. Tako su na malom području s npr. značajnom ruskom, srpskom i grčkom manjinom istovremeno obitavala tri pravoslavna biskupa iz pojedinih autokefalnih pravoslavnih Crkava koji su se o pastvi brinuli po principu nacionalnog ključa.

Da bi se izbjegle takve situacije u kojima se isprepliće nadležnost nekoliko pravoslavnih biskupa na istom teritoriju te uspostavilo tijelo za lakšu koordinaciju, Svepravoslavni sabor odlučio je osnovati “episkopalna vijeća u pravoslavnoj dijaspori”. U radu episkopalnih vijeća sudjelovali bi “svi priznati kanonski biskupi koji su na određenom području imenovani u pripadajuće vijeće te koji ostaju pod vlastitom kanonskom jurisdikcijom”. Kao razlog poduzimanja ovog koraka ističe se “univerzalnost i jedinstvo Crkve” koje ne smije patiti zbog “principa autokefalnosti” (jedinstvo je stavljeno iznad autonomije).

Posljedice Sabora

I dok su radne dokumente, osim onoga o braku,  potpisali predstavnici svih 14 autokefalnih Crkava, službeni dokumenti, osobito Enciklika i Poruka, nemaju univerzalno odobrenje te se postavlja pitanje njihove obvezatnosti i valjanosti u cijelom pravoslavnom svijetu.

Taj nedostatak posebno je vidljiv s obzirom na izostanak potpisa ruskog patrijarha Kirila, koji je odgovoran za gotovo polovicu svih pravoslavnih vjernika od ukupno 300 milijuna. Kiril je već izjavio kako sastanak na Kreti smatra tek “pripremnim sastankom” za sinodu koja će ujediniti sve Crkve bez iznimke.

O. Chryssavgis, glasnogovornik ekumenskog patrijarha Bartolomeja, izjavio je kako izostanak Ruske i ostalih pravoslavnih Crkava “ne dovodi u pitanje svepravoslavnu valjanost koncila, kao niti svepravoslavni autoritet njegovih odluka”.

Predstavlja li ovaj sabor, prvi nakon 1200 godina, “korak naprijed” kako je to izrekao papa Franjo ili će on produbiti latentni “sukob” između Carigrada i Moskve i njihovih “saveznika” ostaje za vidjeti.

Jasno je samo kako je Moskva sada na potezu. O njenim postupcima mnogo toga zavisi.

Tino Krvavica | Bitno.net