“Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu…” riječi su proroka Izaije koje najbolje opisuju zastrašujuću poruku upućenu pacijentima koji dolaze u jednu kanadsku bolnicu.

Riječ je o oglasu koji se pojavljuje na velikom ekranu u bolničkoj čekaonici, a koji poziva sve koji trpe zbog svoje bolesti, da svoje patnje okončaju eutanazijom.

Iza oglasa koji prikazuje ruku liječnika nježno položenu na ruku pacijentice, te besplatan broj telefona putem kojega svi koji žele umrijeti mogu dobiti sve potrebne informacije, stoji kanadska služba za pomoći pri umiranju (MAiD).

Poruka upućena teškim bolesnicima je jasna: Nemojte se više mučiti, vrijeme je da umrete. Nema govora o palijativnoj skrbi ili drugim sredstvima kojima se uklanjaju bolovi. Nema govora o podršci u borbi protiv depresije i besmisla. Samo smrt. Pravo na eutanaziju zapravo je postalo upravo ono na što su mnogi protivnici eutanazije upozoravali: dužnost na eutanaziju.

Tri godine nakon što je devetero sudaca kanadskog Vrhovnog suda srušilo stoljetni zakon koji je zabranjivao potpomognuto samoubojstvo i otvorio put legalizaciji eutanazije koja je uslijedila godinu dana kasnije, eutanazija je shvaćena gotovo kao dužnost, a ne više samo kao pravo.

“U vrijeme kad se približavamo kraju svoga života, kada smo vjerojatno najpodložniji strahovima i očajanjima, izgubili smo kazneno-pravnu zaštitu”, komentirali su tada članovi Kanadskog udruženja za život, dok je studentski kapelan iz Ontarija o. Raymond J. de Souza u svojem komentaru primijetio kako “legalizacija eutanazije kao ustavnog prava uključuje tri revolucionarne pravne odluke: napuštanje pravnog načela po kojemu je svaki život dobro koje treba štititi, ideju kako je samoubojstvo društveno dobro te uklanjanje dužnosti zakonske zaštite slabih i ranjivih.”

O eutanaziji kao “lažnom suosjećanju” više puta govorio je i papa Franjo upozorivši kako se ona protivi evanđeoskom susjećanju koje se “poput dobroga Samarijanca – približava drugom i pruža mu konkretnu pomoć”. I kanadski su biskupi, nakon legalizacije eutanazije jasno poručili kako je eutanazija “lažna samilost i izobličavanje dobrote prema našoj braći i sestrama”, te kako je “palijativna skrb neporecivo jedini moralni, djelotvorni i nužno potreban izbor i jedina samilosna opcija”.

Na koncu ponovimo i riječi svetog pape Ivana Pavla II. koje prokazuju eutanaziju kao “perverziju pravog sažaljenja” koje se rađa ondje gdje se “život cijeni samo u mjeri u kojoj donosi užitak i blagostanje” i koje nas podsjećaju na jedini ispravan pristup osobama koje se suočavaju s patnjom i smrću:

“Pitanje koje provire iz čovjekova srca u krajnjem suočenju s patnjom i smrću, posebice kada je iskušavan predati se beznađu i gotovo se poništiti u njemu, traži najviše druženje, solidarnost i potporu u kušnji. To je zahtjev za pomoć, kako bi se nastavio nadati, kada sve ljudske nade malakšu.” (Evangelium vitae, 67)

Miodrag Vojvodić | Bitno.net