Pouka sv. Franje o tome kako biti mirotvorac u Americi nakon predsjedničkih izbora

Amerika je neizmjerno emotivnije mjesto nego što je bila prije 8. studenoga i predsjedničkih izbora. To nema nikakve veze s kriminalom, ratom ili revolucijom, nego s time kako se ljudi odnose jedni prema drugima. Donald Trump će biti predsjednik, i ljudi imaju raznolike osjećaje o tome pitanju, u rasponu od sreće do dubokog očaja.

Jutro 9. studenoga pretvorilo je moj Facebook u dramatičan koloplet emocija. Mnogi od mojih prijatelja izrazili su strah, užas i šok, a drugi su bili veseli, puni proturječnih osjećaja, ili pak olakšanja. Nije trebalo mnogo da se ljudi okome jedni na druge, a neki su izbrisali svoje račune na društvenim mrežama radije nego da se nose s ishodom izbora. Ne krivim ih. Otrovna politička retorika kojoj smo svjedočili tijekom predsjedničke kampanje našla je put do samoga dna, i nije ju se dalo smesti u daljnjem napredovanju. Ulice su ispunjene prosvjednicima (a barem je jedan od njih ustvrdio da “ljudi moraju umrijeti” kako bi se dogodila promjena), a mnogi korisnici Twittera doživjeli su užasavajuće susrete s ljudima prepunima predrasuda u ime svojega kandidata.

Ljudi možda ne napadaju jedni druge fizički, ali već se dugo napadaju figurativno, i to je u 48 sati nakon izbora postalo još gore. Hvala Bogu što nije bilo mnogo fizičkoga nasilja, ali svuda oko nas događa se mnogo emocionalnog, verbalnog i internetskog nasilja. Vrlo je vjerojatno da je netko od čitatelja ovoga članka bio objekt takvog nasilja, a možda ga je i činio. Prevladavajući osjećaj što ga mnogi mirotvorci izražavaju od izborne noći bio je: “Zar se ljudi ne mogu prestati uzrujavati, i početi se slagati?” Jednostavan odgovor na to pitanje je – ne, ne mogu.

Kompliciraniji odgovor je… jednostavno kompliciraniji.

Svatko tko je bio u bilo kakvoj vezi ili radio u uslužnim djelatnostima više od pet minuta zna da je govorenje uzrujanoj osobi da se smiri odličan način da oni postupe dijametralno suprotno. Savjetnici, diplomati i svećenici to jako dobro znaju: težnja za mirom nije tako jednostavna, u smislu da je dovoljno drugu stranu natjerati da se smiri. Svetome Franji, možda jednom od svetaca najspominjanijih u raspravama o miru i pacifizmu, to nije bilo nimalo strano. Nije teško nasjesti na romantičnu predodžbu o Franji, kako blaženo i bezbrižno hoda asiškim poljima, ali stvarnost života i svijeta bila je ružna i nasilna poput naše, ako ne još i više.

U svojoj knjizi Francis of Assisi: Performing the Gospel Life, Lawrence Cunningham piše kako “ružičasta boja asiškoga kamena, izvađenog iz planine koja danas toliko očarava posjetitelje, skriva nasilje koje je bilo dijelom života u Franjino vrijeme – nasilje osvete, uličnih tučnjava, zaraćenih obitelji, grotesknih oblika javnoga mučenja ili pogubljenja, i klasnih borbi… Upravo u okviru tog urbanog nasilja moramo razumjeti franjevački poziv na mir”. Gdje god se događalo, od ulica Kolumbije do facebook-zidova stanovnika predgrađa, mirotvorstvo je teško, pa čak i opasno. Ono zavisi od obostranog otvaranja srca i umova drugome koji nam se čini odbojnim i štetnim za nas, i to je otvaranje uvijek nepredvidljiv fenomen. Ono zavisi ne od želje da uništimo drugoga, nego da ih učinimo bratom ili sestrom. To je opsežan pothvat, koji se ne može ostvariti dosjetljivim memeima ili teorijama zavjere alternativne (internetske) desnice. Ne može se ostvariti ruganjem ili ismijavanjem.

Mirotvorstvo zavisi od otvorenih srdaca, i naše spasenje zavisi od mirotvorstva. Naš nam je Gospodin rekao da će se mirotvorci “sinovima Božjim zvati” (Mt 5,9). Kaže nam da “tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu” (Mt 5,22) i da moramo ljubiti svoje neprijatelje ako želimo biti savršeni (Mt 5,43-48).

Sva su ta djela nerazrješivo povezana jedno s drugim. Moramo ljubiti jedni druge ako želimo ući u Kraljevstvo nebesko – ljubiti čak i svoje neprijatelje. Čak i ljude koji su nam odvratni i ljude s kojima se ne slažemo. Kada nam netko kaže da je povrijeđen, ili prestrašen, moramo ga saslušati sa suosjećanjem, čak i ako ne mislimo da je njihov razlog neopravdan. Kada nas netko nepravedno uvrijedi, moramo usredotočiti svoju ljutnju na nenasilno suprotstavljanje nepravdi na kojoj oni inzistiraju, i moliti za obraćenje njihovih srdaca. Kada netko nastupi s idejom s kojom se mi apsolutno ne slažemo, moramo napasti ideju, a ne osobu.

Mirotvorstvo nije lako, naročito u današnje vrijeme. Ono samo po sebi obnavlja, ne osvećuje se, a osveta je obično mnogo lakša. Kada je izgladnjeli vuk obilazio po srednjovjekovnom gradiću Gubbiju, mještani bi sigurno uštedjeli mnogo vremena i truda da su se jednostavno udružili i ubili tu zvijer. Neki su to i pokušali, i posljedica je bila da ih je vuk proždro, i tako postao još jači, pa je nasilje eskaliralo u tolikoj mjeri da ga mještani nisu više mogli kontrolirati. U svojemu su se očaju okrenuli sv. Franji, koji baš i nije bio tip za ubijanje vukova.

U Cvjetićima svetoga Franje zabilježeno je da je Franjo, umjesto da toga vuka spektakularno eliminira, odlučio da ga posrami dok se ne pokaje. No svetac je shvatio i da je vuka na napadanje ljudi natjerala užasna glad. Obećao je vuku da će stanovnici Gubbija hraniti sve dokle on nikada više ne napadne čovjeka ili životinju. Mir se vratio u zajednicu, vuk je postao omiljena pojava u mjestu, i prema pripovijedanju je čak pokopan u mjesnoj crkvi. Vukovi na našim facebook-stranicama, u našim susjedstvima, na našim glasačkim mjestima, nisu ništa manje izgladnjeli i opasni. Mnogo je lakše tražiti osvetu protiv njih. Naš Gospodin zahtijeva da ih obnovimo, kao i sebe same.

Ja, prva među grješnicima, nemam preciznih odgovora na to kako donijeti mir u Ameriku nakon izbora. Umjesto toga, ja imam pitanja, i to je možda korisnije. Kako mirotvorstvo izgleda za mene, upravo sada, u mojoj zajednici, nakon izbora? Kako se mogu na nenasilan način boriti protiv nepravde ondje gdje je vidim? Kako to ja mogu otvoriti svoje srce i učiniti Kraljevstvo Božje prisutnim za onoga koga se bojim i tko mi je odvratan, ili nekome tko me čak ugnjetava?

Što ću učiniti s vukovima u svojemu životu? U samoj sebi?

Brooke Gregory | Epic Pew

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net